POVJESNIČAR PAVLAKOVIĆ ZA INDEX “Katalonci se i danas sjećaju terora Francisca Franca"

POVJESNIČAR PAVLAKOVIĆ ZA INDEX “Katalonci se i danas sjećaju terora Francisca Franca"

Foto: Wikipedia

KAKVU ulogu igra naslijeđe Španjolskog građanskog rata (1936.-1939.) u aktualnim sukobima u Kataloniji, odnosno u odnosima Madrida i Barcelone?

Očito je da taj dio povijesti Pirinejskog poluotoka nije nadiđen, što se moglo vidjeti i kada su se među protivnicima katalonske neovisnosti na prosvjedu u Madridu mogli vidjeti nacistički pozdravi i zapjevale himne fašističkog diktatora Francisca Franca. S druge strane, Katalonija je većinom ljevičarski orijentirana i španjolskog konzervativnog premijera Mariana Rajoya u nekim skupinama koje zagovaraju neovisnost lako se uspoređivalo s Francom.

Za odgovor na uvodno pitanje smo se obratili Vjeranu Pavlakoviću, hrvatskom stručnjaku koji je izvrsno upućen u ovu tematiku, kojom se i znanstveno bavio. Pavlaković je doktorirao povijest na temi koja se bavi Španjolskim građanskim ratom, konkretno sudjelovanjem Hrvata u njemu, a njegov je izvrsni doktorat objavljen i kao knjiga pod naslovom “The Battle for Spain is Ours” (odnosno “Bitka za Španjolsku je naša”) 2015. godine. Izvanredni je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci te suradnik i istraživač pri Centru za jugoistočnoeuropske studije u Grazu.

Za početak nas je zanimalo kakva je bila pozicija Katalonije tijekom Španjolskog građanskog rata.

Katolička crkva je podržavala Franca i fašiste

“Katalonija je bila jedno od temeljnih područja republikanske strane u građanskom ratu, ne samo zbog ideoloških razloga nego i jer je republika garantirala Kataloniji značajnu autonomiju koju je Franco pak ukinuo nakon što je izišao kao pobjednik iz rata 1939. Barcelona je na početku Španjolskog građanskog rata inspirirala mnoge ljevičare diljem svijeta da se pridruže obrani republikanske vlade, tj. borbi protiv ustanka koje je poveo Franco. Tu atmosferu u gradu je detaljno opisao George Orwell u knjizi 'Kataloniji u čast', iako je kasnije postao razočaran zbog 'građanskog rata unutar građanskog rata' koji je podijelio Republiku. Današnja Katalonija se često poziva na antifašističko naslijeđe republikanske strane, a ponašanje Rajoyeve vlade se često uspoređuje s Francovom represijom”, odgovara Pavlaković.

Ovaj povjesničar podsjeća da su Franco i druge snage na strani nacionalista u Španjolskom građanskom ratu bili “apsolutno za centraliziranu i unitarnu španjolsku državu” te da su “skršili sva prava autonomnih regija poput Baskije i Katalonije”, naročito kada je riječ o upotrebi maternjeg jezika. Takvu politiku je podržavala i Katolička crkva te je sve to i dovelo do puča kojima se pokušalo srušiti demokratski izabranu vladu, čime je taj građanski rat započeo. “Sjećanje na traumu Francove represije i danas je vrlo prisutno u političkom diskursu u španjolskoj i katalonskoj javnosti, naročito kada je riječ o obilježavanju tog građanskog rata”, naglašava Pavlaković.
 
Francova pomirba bila je “nametanje narativa pobjednika”
 
Francisco Franco je podržavao ideju nacionalne pomirbe - koju je od njega onda kasnije preuzeo prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman - ali tako da je u zajedničku grobnicu sahranjivao poginule na objema stranama u Španjolskom građanskom ratu, i pobjedničke fašiste i poražene antifašiste. Na to se Pavlaković referirao kad je spomenuo obilježavanje Španjolskog građanskog rata, pa smo ga zamolili da pojasni kako je ta Francova ideja pomirbe provedena u praksi.
 
“Za početak, mislim da je pogrešno opisivati Francovu ideju politike sjećanja kao pomirbu, jer to je bilo nametanje narativa pobjednika, dok su poraženi bili nemilosrdno kažnjavani, proglašeni odgovornima za rat te im je bilo zabranjeno na odgovarajući način komemorirati svoje žrtve u ratu. Simboli na spomenicima, u javnom prostoru i mjestima sjećanja kao što je velika Dolina palih bili su isključivo frankistički i falangistički (tj. španjolskog fašističkog pokreta), dok su republikanske žrtve zakopane u skrivenim masovnim grobnicama. U jednom trenutku je Francova vlada iskopala neke republikanske žrtve i prebacila ih bez znanja njihovih obitelji u Dolinu palih, gdje su onda ponovno zakopani. To nije bilo napravljeno da bi se potaknula pomirba u španjolskom društvu, nego da bi se ojačao Francov autoritarni režim. Meni se čini da je tzv. Pakt šutnje nakon Francove smrti 1975. i u periodu demokratske tranzicije bio praktičniji pokušaj pomirenja, iako i danas trajne debate o povijesti u španjolskom društvu pokazuju da šutnja o traumama građanskog rata nije zacijelila rane”, smatra povjesničar Pavlaković.

Rajoyev pristup onemogućava dijalog
 
Neprijeporno je da se stare dinamike iz vremena građanskog rata i Francova režima mogu prepoznati u današnjim političkim odnosima u Španjolskoj. Pavlaković upozorava da su obje strane u sukobu napravile neke pogrešne poteze, no smatra da je premijer Rajoy nanio najviše štete.

“Katalonska strana se pozivala na Francovu eru kako bi dokazala da i sada treba više demokracije i veća autonomija, pa čak i potpuna neovisnost od Madrida te naročito Rajoyeve vlade koja nastavlja svoju blokadu volje katalonskih građana. Primjerice, nedavno se u Barceloni mogao vidjeti politički poster na kojem Franco grli Rajoya. Nažalost, nakon nasilja ovog vikenda sigurno se povećao osjećaj da se Madrid uvijek okreće korištenju sile kada je suočen s pokušajima iz Katalonije da se 'redefiniraju odnosi'. Kolege koje poznajem iz Barcelone često su mi spominjali neuspjeh postfrankističke tranzicije i potrebu da ustav iz 1978. promijeni kao razloge za neovisnost Katalonije. Ipak, mislim da previđaju da je i sam Madrid bio snažan centar republikanizma i antifašizma. Bojim se da će Rajoyeva čvrstorukaški pristup onemogućiti da se postojeće tenzije nadiđu kroz dijalog, s time da i katalonska strana snosi krivicu zbog izigravanje vladavine zakona, neovisno o tome koliko su njihovi zahtjevi za neovisnošću legitimni”, zaključuje Pavlaković.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara