“NISAM vjerovala da bi se mogao dogoditi rat. Kad sam to prihvatila kao činjenicu, onda nisam vjerovala da će trajati koliko je trajao. I nisam vjerovala da se može dogoditi to da 3 mjeseca bukvalno živiš kao štakor u podrumu, da će to biti svakodnevno granatiranje, da će ljudi umirati. Jednostavno, ja to nisam vjerovala da će se dogoditi. Ne ja, nego većina nas to nije vjerovala. Jer, nisi mogao vjerovati da je tvoja kuća tu, susjed Srbin, i da će on tebi okrenuti leđa i da će ti prijetiti, da će ti raditi o glavi. Meni je to bilo nemoguće izgovoriti i pomisliti”, dio je svjedočanstva iz projekta Osobna sjećanja udruge Documenta koji je dala Vukovarka Vesna Jakumetović, jedna od preživjelih iz opsade Vukovara čiji pad se danas obilježava.

Najveće stradanje nekog europskog grada od Drugog svjetskog rata

Prošlo je 28 godina otkako je Vukovar pao u ruke srpskog agresora u jednoj od najkrvavijih bitki tijekom Domovinskog rata kojoj su prethodila tri mjeseca opsade. Nakon 87 dana, hrvatski branitelji su poraženi, poginulo je između 2900 i 3600 ljudi, a grad je bio sravnjen u potpunosti. Bilo je to i ostalo najveće uništenje nekog grada na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata s materijalnom štetom procijenjenom na 9,5 milijardi kuna. Okupacija Vukovara potrajala je sve do 15. siječnja 1998. godine i mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, a posljedice se osjećaju i danas.

Početak opsade - rušenje aviona JNA

Kao početak opsade obično se navodi 24. kolovoza 1991. godine, premda su borbe i sukobi u gradu i okolici počeli i ranije. Tog 24. kolovoza hrvatske su snage srušile dva zrakoplova JNA koji su napali položaje ZNG-a na silosu Đergaj. Sutradan je JNA presjekla prometnicu Bogdanovci – Vukovar, a hrvatske su snage počele koristiti poljske putove, poznate kao Kukuruzni put.

Vrijeme je to vrhunca oružane pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj i agresije JNA i Republike Srbije na Hrvatsku. Ratovalo se na istočnoslavonskom, zapadnoslavonskom, kordunskom, banijskom, ličkom, dalmatinskom i dubrovačkom bojištu.

"Jednostavno ne možeš predvidjeti kad će početi, kad će završiti. Jer uzbuna je svirana u početku. Početak i kraj uzbune je objavljivan. I onda jedan dan kad je objavljena uzbuna, ta ni danas nije završena. Nitko nije objavio kraj sirenom”, ispričala je u intervjuu za Documentu Vesna Jakumetović.

Oko 30.000 agresora prema 3000 hrvatskih vojnika

Hrvatske snage u Vukovaru nisu imale više od 3000 pripadnika dok je JNA bila brojčano nadmoćna s oko 30.000 vojnika. Angažirala je Novosadski korpus, riječnu mornaricu, dijelove ratnog zrakoplovstva, 252. oklopnu brigadu, mobilizirane su jedinice Teritorijalne obrane Srbije, elitne Prva proleterska gardijska mehanizirana divizija i Gardijska motorizirana brigada jedinice pobunjenih Srba te paravojne četničke postrojbe opremljene u Srbiji. 

Prije rata Vukovar je bio nacionalno miješana sredina – u gradu je živjelo 21.065 (47,2 posto) Hrvata, 14.425 (32,3 posto) Srba, 9,5 posto Jugoslavena i ostalih manjina (18,8 posto). U gradu koji se prije rata dičio jednim od najvećih brojeva međunacionalnih brakova, jedni su krenuli oružjem na druge. Tijekom okupacije protjerano je oko 22.000 nesrpskog stanovništva, a nad ranjenicima i osobljem vukovarske bolnice počinjen je ratni zločin. Prema podacima te bolnice ranjeno je 1219 branitelja i civila. U srpske logore odvedeno je oko 7000 stanovnika, a još i danas tristotinjak Vukovaraca nalazi se na popisu nestalih.

87 dana u podrumima bez struje, redovite opskrbe vodom i hranom

Život stanovništva tijekom opsade je bio iznimno težak – nije bilo struje ni redovne opskrbe hranom i vodom. Većina civilnog stanovništva tjednima je bila u skrovištima i podrumima, kao i gradska bolnica koja je bila teško oštećena i radila je u nemogućim uvjetima.

Vrh JNA očekivao je da će grad osvojiti u nekoliko dana, a opsada se u vojnom smislu može podijeliti na nekoliko faza. U prvoj fazi JNA je učestalo bombardirala i granatirala grad i okolicu te tenkovskim napadima nastojala razdvojiti snage branitelja. No, ta se taktika pokazala neuspješnom jer je rezultirala ogromnim gubicima agresora, dok su malobrojniji branitelji uspijevali čvrsto držati svoje položaje.

Krajem rujna započela je druga faza bitke u kojoj je JNA promijenila način vođenja operacije, a početkom listopada je zauzela selo Marince i tako u potpunosti okružila Vukovar.

Bezuspješni pokušaji deblokade 

Dan nakon, Hrvatska vojska je organizirala prvi od nekoliko pokušaja deblokade, no JNA ih je zaustavila snažnom topničkom vatrom. Hrvatska vojska organizirala je nekoliko pokušaja deblokade Vukovara. Prvi je organiziran 4. listopada, dan nakon okupacije Marinaca, a pokušaj proboja JNA je zaustavila snažnom topničkom vatrom. U sljedećem pokušaju 13. listopada Hrvatska vojska je uspjela ući u Marince, no pokušaj deblokade je zaustavljen oko 13 sati. Hrvatska vojska je pretrpjela velike gubitke, a proboj je zaustavljen dijelom i zbog prolaska konvoja Crvenog križa koji na kraju nije uspio izvući ranjenike iz bolnice. Konvoj Liječnika bez granica konačno se 19. listopada uspio probiti u grad, dopremiti nešto medicinske i humanitarne pomoći i evakuirati dio ranjenika. 

Pogubni izlazak na zrak

“Ali te '91. je jesen bila krasna. Lijepo je vrijeme bilo. I bilo je zatišje, nitko ne puca. Ništa se ne čuje. I djeca su se izašla vani igrati. I ta granata je pala, evo, ja se sad naježim kad se toga sjetim, te dječje žrtve i to sve. To je nešto prestrašno. Da vi malo djecu samo pustite da udahnu svježeg zraka, malo sunca da se poigraju vani i da u tom momentu... Kakav je to čovjek koji je mogao ispaliti tu granatu među hrpu djece? Ma to je monstrum, to nije čovjek. Jer on je imao taj cilj, on je to vidio, to sigurno nije bilo slučajno. Odakle su granatirani položaji? Kako je bilo moguće da netko vidi da ljudi izlaze iz podruma?”, prisjetila se nesretne pogibije djece Vesna Jakumetović koja je i sama bila ranjena tijekom okupacije.

Konačni pad - 18. studenog

Treća faza bitke započela je sredinom listopada kada započinje novi snažan napad u kojem je JNA mjestimično probila linije obrane. Sljedećeg dana poginuo je zapovjednik obrane Borovog Naselja Blago Zadro. U ovoj fazi JNA se potpuno integrirala sa srpskim paravojnim snagama. Napadi su bili učestali – u pojedinim danima na grad je padalo i do 11.000 granata, bombi i raketa. Još jedan neuspjeli proboj hrvatske vojske dogodio se 12. i 13. studenoga. Tri dana nakon JNA je zauzela Nijemce, a sljedećeg dana grad je napustio posljednji zapovjednik obrane Branko Borković – Mladi jastreb. Grupe branitelja samostalno su pokušavale izaći iz grada.

Konačna okupacija dogodila se prije 28 godina na današnji dan iako je otpor mjestimično potrajao do 22. studenoga.

“I odjedanput, to su sve poznati ljudi koji tebe više ne poznaju. I prave nekakav popis. Sve su nas popisali. Ime, prezime. I taj čovjek koji je nas popisivao, umro je. Došao je do tate. Kaže: "Ime i prezime", onako drsko. I tata kaže: "A što ću ja tebi govoriti ime i prezime, k'o da me ne znaš? Znaš me cijeli život"."Pitao sam te ime i prezime", onako strogo vojnički. I tata mu odgovori. I zašuti. I popiše nas sve”, prisjetila se Vesna tog kobnog dana 18. studenoga 1991. godine.

Bitka za Vukovar u simboličkom smislu označila je raspad Jugoslavije jer se tijekom opsade JNA u potpunosti transformirala u vojsku koja je provodila velikosrpsku politiku tadašnjeg predsjednika Slobodana Miloševića. 

U spomen na pad Vukovara sabor je 1999. donio Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine.

"Ne vrijedi razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo i da je bilo. Stvarno se ne treba time opterećivati. Ali, nekad pomislim, da nije bilo tog nesretnog rata kako bi se moj život odvijao, što bi bilo. Mene smeta to što su se ljudi strašno promijenili. Jer one prijatelje koje sam imala prije, čovjek nema puno prijatelja u životu, ako ih ima dvoje-troje iskrenih prijatelja,  to je zaista pravo bogatstvo, ali oni ljudi s kojima sam imala kontakt cijeloga života, ti su se naprosto nešto otuđili, odrodili. Na raznim smo stranama, ne viđamo se. I kad se viđamo, razgovor zapinje. Ne možete više naći nekakve zajedničke teme. Čak i one neke prijateljice s kojima si bio stalno, s kojima si živio, sve smo znale sve jedna o drugoj. Sad se nađemo jednom u godini ili još rjeđe jer ne živimo u istom gradu više. I sad se dešavaju situacije da pričaš i da razgovor zamukne, da ne znaš. To se prije nije događalo. Nisi nas mogao nadlajati”, ispričala je Vesna Jakumetović u svom svjedočanstvu.