VELJAČA 1977: Slovenska izdavačka kuća Državna založba objavila je ovih dana knjigu autora sir Williama Deakina, prvog šefa Britanske vojne misije pri NOB-u. Taj prijevod na slovenski knjige "Bojovna planina" (The Embattled Mountain) pojavio se nakon srpsko-hrvatskoga izdanja u Beogradu. Inače, knjiga se prvi put pojavila na engleskom 1966. u izdanju Oxford University Pressa, a istodobno je objavljena i u SAD-u. Pisac je želio srediti - za što mu je trebalo gotovo 20 godina - sjećanja na doživljaje koje su članovi Britanske misije imali u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini 1943. kad su bili poslani da uspostave prve kontakte s Titom i Glavnim štabom.

Knjiga "Bojovna planina" - počinjemo razgovor - vaše je sjećanje na rat kakav ste doživjeli, kao šef Britanske vojne misije. Možete li reći kad je odlučeno da se uputi misija k partizanima i zašto?

Bilo je ironije u činjenici - veli Deakin - što britanskim vojnim vlastima na Srednjem istoku nisu pristizale nikakve informacije, nikakve obavijesti iz onih krajeva Jugoslavije u kojima su vaše jedinice djelovale, pa su prve misije koje su uspostavile kontakt s partizanima, uključujući i našu, koja je poslana k Titu, zapravo, bile organizirane na osnovi njemačkih izvora ili njemačkih obavještenja, koja smo uspijevali uhvatiti.

A sad, kako smo i zašto odlučili uspostaviti vezu s partizanima? Postojala su dva razloga. Prvi je bio to što je britansko ministarstvo rata zaključilo da preko Jugoslavije vode glavne komunikacije za Grčku, Srednji istok i prema feldmaršalu Rommelu u Sjevernoj Africi. A shvatili su, također na osnovi istih njemačkih izvora, da u Sloveniji i Slavoniji, kao i u Srbiji i Makedoniji, postoje partizanske jedinice sposobne za akciju, za napade i sabotiranje željeznica, što su stvarno i pokušavale. Stoga nam je naloženo da pronađemo te ljude i utvrdimo tko su.

Znali smo gdje se nalaze, ali ne i tko su oni. To je bio jedan razlog. Drugi je, razumljivo, bio vezan za Ministarstvo vanjskih poslova - što će reći da je u pitanju bila politička odluka. To je bilo složenije, zato što smo imali formalne obaveze prema Jugoslavenskoj kraljevskoj vladi, a razlog zbog kojeg je Ministarstvo vanjskih poslova odlučilo da uspostavimo vezu s partizanima bio je naš neuspjeli pokušaj da ugovorimo suradnju s Rusima u pogledu Jugoslavije.

Naš je pokušaj propao u veljači 1943. Ministarstvo vanjskih poslova donijelo je odluku da uspostavimo vezu s partizanima, kao rezultat neuspjeha naših pregovora s Rusima o zajedničkoj politici prema Jugoslaviji. Naime, oni u ministarstvu bojali su se da će, u slučaju nepostojanja zajedničke politike - a do nje stvarno nije ni došlo - Rusi podržavati partizane, dok ćemo mi i dalje podržavati Mihailovića.

Dramatična uspomena

Koliko se sjećamo - nastavljamo - vi ste došli direktno iz Afrike. Spustili ste se, zajedno s ostalim članovima Britanske misije, padobranima u središte žestoke bitke, poslije nazvane petom njemačkom ofenzivom. Kakvi su bili vaši prvi dojmovi pošto ste dodirnuli zemlju?

Pa, jedino što smo znali - mi, kao misija, a ona se sastojala od dva oficira i dva radio-telegrafista - pred polazak iz Afrike bilo je da je netko po imenu Tito potpisao jedini telegram koji smo dobili i naznačio gdje da se točno spustimo u Crnoj Gori - a to je bilo neposredno kod Žabljaka. U telegramu je, također, bilo rečeno da se trebamo požuriti. Nismo znali zašto, ali smo nagađali razlog.

Zamislite samo, još ujutro sunčali smo se na plaži u blizini jednoga talijanskog aerodroma u Sjevernoj Africi, a već iste večeri krenuli smo prema cilju. Samo je dvanaest sati prošlo od onog momenta, a mi smo se sada već nalazili iznad planine Durmitora - kontrast između plaže u Sjevernoj Africi i Durmitora nametnuo se suviše naglo.

Sve mi se činilo nestvarnim; sve je bilo u suprotnosti, s onim što rutinska obuka obuhvaća, na primjer da se padobranom iskače pri punoj mjesečini s visine od oko 700 stopa. A mi smo letjeli na visini od oko 1500 stopa i nije bilo mjesečine - bila je mrkla noć. Kad smo se spustili, sve se činilo nestvarnim - vidjeli smo samo bljesak topovske vatre, tako da smo shvatili da se vodi borba. Ali nitko od nas nije bio ranjen.

Pitamo ga može li se sjetiti nekoga događaja za vrijeme pete ofenzive koji ga se najviše dojmio.

Naročito se dobro sjećam jednog događaja. Ali prije nego što kažem štogod o tome, mislim da bih trebao spomenuti prvu stvar koja nam je pala u oči - ne zaboravite da su britanski oficiri došli iz armije koja je vodila sasvim drukčiji rat. U pustinji kao da je vladalo nešto od onoga davnašnjeg, srednjovjekovnog viteštva; tamošnje operacije imale su sasvim drugačiji oblik.

A onda smo se, najednom, našli u svijetu gdje nije bilo zarobljenika, gdje je naše ranjenike neprijatelj ubijao, u slučaju da zaostanu. Prvo što me zaprepastilo bilo je da je to rat u kojem se možeš kretati samo noću, a noću si ti jača strana. Noć je pripadala nama.

Dan je pripadao Nijemcima, iz jednostavnog razloga što se nismo mogli kretati. Oni su imali i avione i topove, a mi ni jedno ni drugo. Jedan detalj koji mi se urezao u sjećanje vezan je za momenat neposredno prije nego što smo prešli Sutjesku, prije nego što su nas pritijesnili. Kad kažem "mi", mislim na jugoslavenski Vrhovni štab i Britansku misiju, zato što smo bili misija za vezu pri Titovu štabu.

U kasnim popodnevnim satima onoga dana uoči našeg dolaska na Sutjesku (trebalo je da prijeđemo Sutjesku pod svaku cijenu) stigla je poruka od Dalmatinske brigade, koju smo uputili naprijed da bi zauzela položaj i štitila naš prelazak. Tito nam ju je pročitao. U poruci je stajalo:

"Održali smo večeras partijski sastanak kojem su prisustvovali sljedeći drugovi..."

Iz ovoga smo mogli saznati koliko je ljudi poginulo. Oni nisu rekli: "Izgubili smo toliko i toliko ljudi", nego samo koliko je ljudi bilo na sastanku. I to mi se urezalo u sjećanje.

Što se dogodilo s ostalim članovima Britanske vojne misije? Jesu li svi preživjeli?

Nisu. Kad smo prešli Sutjesku - opet mislim na Vrhovni štab i na nas same - stigli smo do brdašca koje se zove Ozren, i tamo su nas spazili njemački avioni. Počeli su se poigravati s nama; naišli bi iz jednog pravca, vratili se nazad, a onda bi došli s druge strane. Ne znam jesu li oni znali da je to Titov Vrhovni štab, ali su, u svakom slučaju, mislili da su nešto pronašli pa su nastavili tako čitavo prijepodne. Mi bismo se jednostavno razbježali, sklanjajući se iza drveća.

U jednom trenutku slučajno smo svi zajedno upali u udubljenje u zemlji. Kapetan Stewart otrčao je u drugom pravcu, i s vremena na vrijeme činio ono što i mi - sklanjao se iza nekoga stabla. Bio je u stojećem položaju. Mi ostali bili smo upali u rupu. Tito je bio ranjen u rame, koje mu je bilo iznad površine zemlje, a ja sam ranjen u nogu.

Komandant Pratećeg bataljuna poginuo je - zapravo smo svi odletjeli u zrak - i ubrzo poslije toga našli smo Stewarta mrtvog s djelićem bombe u glavi. Bili smo prikovani tijekom cijelog dana avionskom i artiljerijskom vatrom. U predvečerje smo se opet mogli pokrenuti. Stewarta smo sahranili te večeri, pred polazak. On je bio jedina žrtva medu članovima Britanske misije.

Pitamo ga što misli kakav je bio utjecaj Britanske misije. Je li ona, na bilo koji način, utjecala na promjenu stava britanske vlade prema partizanima?

Pred polazak Britanske misije kapetan Stewart i ja dobili smo naređenje da izvijestimo bore li se ljudi među koje su nas slali stvarno protiv Nijemaca. To nam nije bilo teško učiniti jer smo se spustili u središte bitke! Trebalo je, također, da utvrdimo bi li partizani pristali sabotirati komunikacije u Jugoslaviji. Za to su britanske vojne vlasti bile najviše zainteresirane.

Prvih nekoliko dana nismo mogli izvještavati duže od dvije ili tri minute odjednom, zato što smo stalno bili u pokretu. Uloga radio-telegrafista u misiji bila je, zapravo, važnija od uloge oficira.

Jer, ako bi oni uspjeli postaviti antenu na vrh drveta i uputiti poruku, tada bismo i mi mogli obaviti zadatak zbog kojeg su nas uputili.

Kao što možete zamisliti, prvoga tjedna nikad nismo ostajali duže od nekoliko minuta na jednom mjestu, izuzev noću, te su prve poruke, upućene Britanskom glavnom štabu u Kairu, govorile da se nalazimo usred bitke s Nijemcima. Koliko je bilo Nijemaca, mogli smo procijeniti iz razgovora s Titom i njegovim štabom. Kad smo pred Tita iznijeli onaj drugi prijedlog, on je rekao:

"Da, svakako. Nama je potreban eksploziv, i možete nam ga slati. Kad se izvučemo iz ove situacije, moći ćemo poduzimati napade na željeznice."

Tako smo uputili poruku koja je glasila: "Možete nam slati eksploziv od onog trenutka kad ga budemo u mogućnosti prihvatiti. Kad nam jednom bude moguće da se zadržimo na jednom mjestu duže od jednog dana, čini nam se da ćemo moći činiti ono što nam je naloženo da činimo."

No bio je posrijedi još jedan faktor, ljudski, koji je bio mnogo važniji: to je bilo stanje ranjenika. Mislim da smo shvatili od kolike je moralne važnosti za vojsku, partizansku vojsku, bilo spašavanje ranjenika. Sjećam se da smo o tome razgovarali, i tako smo odlučili da prvenstvo treba dati sanitetskom materijalu - ispred eksploziva.

A onda smo uputili zahtjev i dobili ga. Stoga mislim da je ovo odgovor na vaše pitanje: da su ovi telegrami, koji su bili veoma fragmentarni zbog položaja na terenu, stvarno doveli do toga da su britanske vojne vlasti shvatile da ovdje postoji vojska koja se stvarno bori protiv Nijemaca, dok to nije bilo tako s Mihailovićem, i tako su nam poslali dosta materijala.

Svakako, trebate imati na umu ograničen broj raspoloživih aviona. Samo je jednu eskadrilu dodijelilo Kraljevsko ratno zrakoplovstvo, zbog potreba bombardiranja Njemačke - samo jedna eskadrila za potrebe opskrbe misije, kao što je bila naša u Jugoslaviji i one u Grčkoj i Albaniji.

Tako ograničena opskrba materijalom nije, stoga, bila uvjetovana situacijom u Jugoslaviji. Ali to je bio samo početak - i mi smo bili očevici onoga što se zbivalo i što se nije moglo potisnuti u stranu ili zanemariti. Tako je to bilo sve do kolovoza, kad smo već bili u Bosni. Vrlo je važno istaknuti da je to bila istraživačka misija, koja je mogla pretrpjeti neuspjeh da nismo uspostavili vezu i da nismo slali izvještaje.

Tragom jedne legende

Bilo je tendencija medu nekim povjesničarima i političarima da se umanji značenje jugoslavenskoga partizanskog rata. Kako vi na to gledate?

Kako sam bio neposredan svjedok, to me veoma pogađa. Točno je to što vi kažete - bilo je više pokušaja, naročito od rata na ovamo, da se umanji značenje i vrijednost jugoslavenskoga partizanskog rata. Mislim da je to upadljiva tendencija. Gotovo da se to odnosi i na britansku armiju u Africi i Europi. Moglo bi se čak reći da je do toga došlo u vezi s Britanskom misijom, kojoj sam pripadao ja.

Da spomenem samo ovo. Čini mi se to zaista nevjerojatnim - izvor mi je nepoznat i ne znam kako je sve to počelo - ali se isplela legenda da je, za vrijeme borbi na Sutjesci, u kritičnim danima (moglo je to, zapravo, biti samo na dan uoči prelaska Sutjeske ili sutradan), jedan član Britanske misije, navodno, rekao Titu da borbe postaju veoma opasne i da bi bilo najbolje predati se.

Tijekom proteklih godina na ovu priču gledao sam s prezirom, smatrajući da nije vrijedno truda da postavim pitanje istinitosti te priče, sve dok nije napravljen film o Sutjesci, u kojem jedan član Britanske misije - to je, zapravo, kapetan Stewart - stavlja tu primjedbu maršalu Titu. Treba se, naravno, sjetiti okolnosti, konfuzije borbi i pokreta. Mislim da neke stvari treba razjasniti i istaknuti.

Prije svega, znam vrlo dobro da to nisam rekao ja, ali to ne mogu dokazati. U jednom napisu koji se pojavio u jednom vašem listu čak 1962. rečeno je da je to jedan član Britanske misije rekao posredstvom tumača. Da sam ja to rekao, što nisam, ne bih to učinio preko tumača, jer smo se Tito i ja sporazumijevali na tečnom njemačkom jeziku. Da je to rekao Stewart, koji je tečno govorio srpsko-hrvatski, opet ne bismo trebali tumača. Dva radio-telegrafista nisu imala zajednički jezik, ali u svakom slučaju ni jednom od njih ne bi palo na pamet da takvo što kaže.

Tako se cijela stvar svodi na pitanje časti dvojice britanskih oficira. Nemam što više o tome kazati: ostaje da se prihvati ili odbaci. I tako ostaje pitanje je li to Stewart rekao - a on je mrtav. Kako sam ja poznavao Stewarta dvije godine prije nego što smo zajedno došli kao članovi iste misije, čini mi se nevjerojatnim da je on mogao reći takvo što, ne samo zbog svojega karaktera, nego i zbog činjenice što smo u kritičnim trenucima, kad se ta epizoda, navodno, odigrala, svi bili zajedno. Ni u jednom trenutku nismo bili razdvojeni.

Sami do nezavisnosti

Čini li vam se da ste iscrpli temu jugoslavenskoga partizanskog rata? Namjeravate li napisati još koju knjigu o tome?

Da, namjeravam, ali nemam još ništa određeno. Mislim da ono što preostaje da se razjasni na britanskoj strani jest kako je došlo do odluke na najvišem nivou. Nije još jasno, iz onoga što su razni povjesničari objavili, u kojoj je etapi i iz kakvih razloga britanska vlada dala instrukcije Britanskom glavnom štabu u Kairu, koji je bio operativni centar za počinjanje bilo kakvih operacija na Balkanu, na kakvoj osnovi i zbog čega.

Želim napisati knjigu o tome kako je došlo do tih odluka, kako smo uspostavili vezu s partizanima, kada i zašto, i u kojoj smo fazi odlučili napustiti Mihailovića. Odluka da se uspostavi kontakt s partizanima donesena je u ožujku 1943. Ja sam se osobno nalazio u odjelu za operacije u Kairu i nedavno sam slučajno pronašao neke nacrte dokumenata u kojima sam upravo projektirao operacije za kontaktiranje s partizanima, a ti dokumenti datiraju iz veljače.

Drugim riječima, samo planiranje počelo je prije nego što smo dobili odobrenje za akciju. Želim to sve staviti na papir. Kao što sam rekao, ta knjiga treba dati uvid u to kako smo donosili odluke u pogledu Jugoslavije za vrijeme rata.

Vi ste se borili na strani partizana u najkritičnije vrijeme partizanskoga rata. Bili ste fizički i emotivno angažirani, i svakako ste pratili događaje u Jugoslaviji od tada i iz toga razloga. Kako gledate na Jugoslaviju danas?

Prije svega želio bih kazati, vraćajući se za trenutak u prošlost, da sam - kao što ste sami napomenuli - iz osobnog iskustva sasvim siguran u pogledu jedne stvari. A to je da su od svih zemalja - i kao jedina zemlja u okupiranoj Europi - Jugoslaveni ne samo vodili svoj vlastiti rat, nego su i dobili taj rat.

Stoga su oni u specijalnom položaju naroda koji je sam izvojevao svoju nezavisnost. Mogu se samo nadati da će ono za što ste se vi borili - a jednom veoma malom dijelu toga i ja sam bio svjedok - i ono što želite, biti i sačuvano.

Razgovarao: Nebojša Tomašević (Start, 1977.)