Foto: Index, Hina

PRIJE dvadeset godina, u kasnu jesen 1996. podrhtavali su temelji mlade hrvatske demokracije. Međunarodna zajednica izolirala je autoritarnu vladavinu teško bolesnog predsjednika Franje Tuđmana, obavještajna zajednica bila je osobna prćija nekoliko frakcija HDZ-a koja je služila prvenstveno za obračun s nezavisnim medijima, novinarima i s političkim neistomišljenicima, a gospodarsko rasulo uslijed privatizacijske pljačke više se nije dalo prikriti.

Vojnici su se vratili kući i zatekli dojučerašnje skladištare kao bahate tajkune i gospodare njihovih života, masovni otkazi pod krinkom restrukturiranja poslovnih giganata bili su svakodnevna pojava, majke nisu imale što staviti na stol obiteljima, a netolerantno, politički opasno ponašanje predsjednika Tuđmana i armija izbrijanih tipova sa stranačkom iskaznicom HDZ-a širili su strah i frustraciju.

Narod je po prvi put shvatio da je država u ratu jednima bila majka, a drugima maćeha.

I na koncu, popizdio i izašao na trgove. Dogodio se prosvjed za Radio 101.

Namjerno su gušili slobodu

U tom razdoblju, jedina linija obrane od potpunog zatiranja građanskih i medijskih sloboda bila su nezavisna javna glasila kao što su Novi list, Feral Tribune, Nacional i Radio 101. U nemogućim uvjetima poslovanja izvještavali su o silnim gospodarskim zlouporabama, korupciji i posljedicama bahate politike HDZ-a dok je nasuprot njih stajala moćna mašinerija sastavljena od tzv. “državotvornih” medija, stranačke policije, kontrolirane obavještajne zajednice i tajkuna koji nisu prezali od svih oblika specijalnog rata uplašeni za svoje nezakonito zgrnuto bogatstvo. Vlasnici nezavisnih medija bili su zatrpani unaprijed sudski odlučenim privatnim tužbama i besmislenim administrativnim zahtjevima države, novinari su premlaćivani i prisluškivani bez pravnih posljedica, nerijetko diskreditirani u javnosti lažnim optužnicama i širenjem glasina, njihove obitelji zastrašivane, a životne sudbine hladnokrvno uništavane.

Namjerno su gušili slobodu.

Kako je to izgledalo u svakodnevnoj praksi? Državna televizija, naš današnji dični HRT, iz pera svojih komentatora sljubljenih s vlašću, u udarnom terminu Dnevnika objavili bi vašu fotografiju, prigodan komentar o “antihrvatskom djelovanju”, a sutradan bi vas dočekao komentar u Vjesniku ili Večernjem listu iz pera državnog megafona Nenada Ivankovića ili Carla Gustava Sthröma. I uz pozdrav Tuđmanove garde, bjesomučni lov na optuženi medij ili novinara, potpomognut s tisuće sitnih državotvornih skakavaca i lokalnih razbijača, mogao je započeti.

Zanimljivo da su mnogi od tih bezmudaša i dalje prisutni u političkom i javnom životu  razasuti po različitim HNIP-ovima, Žrtvoslovnim društvima i Hrvatskim etičkim sudištima.

Ne postoji ništa kraće od hrvatskog pamćenja, k’o amebe smo.

I štono bi Tuđman rekao, u “tim i takvim” okolnostima, predsjednikovom savjetniku za unutarnju politiku Iviću Pašaliću palo je na pamet oduzimanje vlasničke koncesije uz asistenciju kasnijih sudionika afere Grupo, “ugasiti” Radio 101 kao subverzivni glas naroda i utemeljenu kritiku vlasti. Nakon slobode trebalo je ugušiti i istinu koja im ne odgovara.

E tu se zajeb’o.

Ljudima je bilo dosta svega

Neću duljiti s općepoznatim činjenicama o uzrocima, kronologiji i akterima prosvjeda za Radio 101. Tko ne zna, sjedi, jedan.

Podsjetiti ću samo da je prosvjed bio prvi postratni praznik demokracije u Hrvatskoj kad je 100 tisuća ljudi na glavnom trgu metropole - prosvjedovalo se u svim gradovima Hrvatske, ljudi su putovali u Zagreb samo da se čuje njihov glas - bez obzira na politički, nacionalni ili vjerski predznak, na čelu s čuvenim političkim bardom Vladom Gotovcem, pjevalo slobodi i puzajućoj diktaturi reklo NE.
Javnosti je bilo svega dosta; razdražljivog Tuđmana i tragikomične “oporbene situacije” u tzv. “Zagrebačkoj krizi”, svekriminalno “nedokazive” prisutnosti Ivića Pašalića i obavještajnog podzemlja, seljačkih tajkuna poput Miroslava Kutle s vlasništvom od 176 poduzeća, antidemokratske atmosfere i grotesknog političkog nemorala vladajuće stranke.

Urbi et orbi, ljudi nisu izašli na ulice zbog većih plaća nego zato što im je bilo zlo živjeti u takvom društvu.

Pomalo otužno danas djeluje činjenica da je veliki medijski posao u tom razdoblju napravio neformalni lider NGO scene u začetku, a današnji apologet desnice Ivan Zvonimir Čičak i pozvao javnost da izađe na Trg bana Jelačića kako bi opstao Radio 101, te sačuvao demokratski poredak.
Što sad, život kao i svaki autor, zna napisati blesavu dramu.

Kako god, Hrvatska ga je poslušala.

I od onda se ništa više nije dogodilo

Nakon silnog uspjeha prosvjeda za Radio 101 i iskazanog jedinstva, potpomognutog čak i dijelom policije (Ivan Jarnjak, Vladimir Faber) i vojske što se više nikad nije ponovilo, urbana Hrvatska je na trenutak odahnula. U HDZ-u, tadašnjem neprikosnovenom vladaru političke scene, do Tuđmanove smrti su u javnosti nasilno gradili kult ličnosti - predsjednikov čovjek od povjerenja i šef liječničkog konzillija Andrija Hebrang osobno je zapovjedio da specijalci razore dom riječke novinarke Nađe Berbić nakon što je objavila kako je nastupila moždana smrt predsjednika Tuđmana - a onda su se pomirili sa sudbinom života u oporbi i razbježali kud koji, mili moji.

Uskoro će ih pomesti velika koalicija petorke predvođena Ivicom Račanom, nastupiti će “vrijeme da se krene” i život je naizgled izgledao bolje.

Hrvatski narod i javnost su pomislili kako je demokratski posao gotov i kako sad samo treba pustiti da stvari idu svojim tijekom. I od onda se više ništa nije dogodilo.

Vlast ne smije biti mirna

Dvadeset godina poslije, nezamisliv mi je skup poput prosvjeda za Radio 101. Sjajno organiziramo nacionalne derneke kao što su slavodobitni doček generala ili povratak rukometaša, ali osim povremenih građanskih trzaja kao što je podrška kurikularnoj reformi dr.sc Borisa Jokića i stručnog tima, društvena svijest jedva da postoji.

Nikad nismo usvojili, a još manje razvili demokratski običaj kao što je javno izražavanje neslaganja ili kolektivni bunt protiv odluka vlasti. Kao socijalno osjetljiv narod, svi dijelimo istu muku, znamo reagirati na socijalne nepravde kao što je bio slučaj “Kamensko”, ali kao da ne postoji više niti sjena naroda koji se znao zauzeti za svoja prava.

U Njemačkoj, Francuskoj ljudi blokiraju grad i institucije na tri dana jer im je ukinuta dotacija u javnom prijevozu, u zemljama Skandinavije u toj mjeri strahuju od javnih prosvjeda da preventivno djeluju, svaka važniju odluku triput razmisle u raspravi s nezavisnim stručnjacima. Druga krajnost su zemlje u našem geopolitičkom okruženju, Srbi, Bosanci ili Makedonci koji spale i vlastite domove u prosvjedu zbog učinjene im nepravde.

Jedino Hrvati šute kao pizde.

I zato se važno sjetiti prosvjeda za Radio 101. Dan kad je Hrvatska zadnji put pokazala da ima muda. Iskazali smo tada nacionalno jedinstvo, pokazali zube i djelovali kao korektiv vlasti. Radi se o civilizacijskom standardu, demokratskoj stečevini, zdravom razumu javnosti, neophodnom u trenutku kad hrvatskom društvu zaprijete likovi poput Pašalića ili Hasanbegovića.

Vlast nikad ne smije biti mirna. A posebno štetno djeluje pokrivati je dekicom.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala