Psihologinja otkriva ključni razlog zbog kojega robot ne može zamijeniti čovjeka

Psihologinja otkriva ključni razlog zbog kojega robot ne može zamijeniti čovjeka
Na fotografiji robot Sophia Ilustracija: EPA

ONO ŠTO stoji na putu svemoćnom sustavu umjetne inteligencije je činjenica da računala ne mogu imati potrebe, žudnje i želje, piše psihologinja Margaret Boden u novom članku na portalu Aeon. U nastavku prenosimo dijelove njezinog članka koji u naslovu ističe da je robotima - svejedno.

Osvrt na Maslowljevu ''hijerarhiju potreba''

"Svaki živi organizam ima potrebe: postoje određene stvari koje su mu potrebne da bi preživio i za kojima aktivno traga cijelim nizom mehanizama koji su se razvili kako bi mu osigurali opstanak. Ti mehanizmi kreću se od općeg metabolizma do specifičnih neuroprijenosnika i hormona poput oksitocina te do motoričkih funkcija te složenog mišljenja i osebujne motivacije kod čovjeka. No što su ljudske potrebe? Što su stvari koje su nam važne? Teoretičari ličnosti ponudili su različite odgovore na ta pitanja, no među najkorisnijima od njih svakako je "hijerarhija potreba" Abrahama Maslowa.

Maslowljeva originalna formulacija iz 1943. godine utvrđuje pet razina potreba. Prva razina obuhvaća biološke potrebe, poput hrane, zaklona, topline, seksa i sna. Druga se razina fokusira na 'sigurnost': zaštitu okoliša, zakon i red, stabilnost i sigurnost. Treća razina podrazumijeva 'ljubav i pripadnost': prijateljstvo, prihvaćanje, ljubav i pripadnost određenoj skupini, ne samo u obitelji nego i u radnom okruženju. Četvrte su potrebe za 'poštovanjem'. One podrazumijevaju samopouzdanje (dostojanstvo, postignuća, neovisnost) i poštovanje dobiveno od drugih (status, prestiž). Konačno, 'samoaktualizacija' podrazumijeva potrebe koje uključuju samoispunjenje, osobni rast i posebno intenzivna 'iskustva s vrha'.

Najniže od svih potreba su one tjelesne. Bez hrane i pića mi umiremo, a bez sna ne možemo pravilno funkcionirati. Ipak, psihološko blagostanje zahtijeva i više od toga. Osoba može preživjeti, doduše nesretno, ako su joj zadovoljene potrebe prve i druge razine.

No ako želimo napredovati i rasti, moramo zadovoljiti i potrebe treće i četvrte razine. Da bismo procvali, moramo dostići najvišu razinu samoaktualizacije. Potrebe su ono od čega potječe briga u ljudskoj inteligenciji. Nužda zadovoljavanja nezadovoljenih potreba leži u činjenici da, zahvaljujući biološkoj evoluciji, čovjek obično ulaže izniman trud u njihovo zadovoljavanje. Što je niža razina potrebe, time je potreban veći napor za njezino zadovoljavanje. Određene aspekte nekih potreba djelomično možemo razumjeti i na fiziološkoj razini.

Primjerice, ključni biološki mehanizam koji služi kao podloga za ljubav, pripadnost i privrženost je oksitocin. Ta molekula, njezini derivati i bihevioralni efekti evoluirali su tijekom 500 milijuna godina.

No cijela biološka priča ne vrti se oko oksitocina. On funkcionira u složenoj simbiozi s moždanim valovima koja nipošto nije još u potpunosti istražena i shvaćena. Koncept čija je namjera pokriti sve razine spoznaje je princip slobodne energije Karla Fristona (FEP).

Friston smatra FEP temeljem života i uma, pošto on izražava činjenicu da se samoorganizirajući biološki agenti na svim razinama odupiru poremećajima. Ipak, sam Friston priznaje da je koncept FEP-a previše apstraktan da bi omogućio zadovoljavajući opis psihološke stvarnosti. On nam ne pomaže pri identifikaciji specifično ljudskih potreba niti može obuhvatiti težnju koja karakterizira ljudsku inteligenciju. Ukratko, unatoč tome što su manje rigorozno definirani, pučki psihološki koncepti potreba koje preferiraju teoretičari osobnosti razumljiviji su i općenito korisniji."

Tajnovita veza potreba i ciljeva

"S obzirom na to da se zasnivaju na biologiji, potrebe su u velikoj mjeri zajedničke. No svaki pojedinac ima svoje ciljeve, kao i bezbroj motivacija. Nameće se pitanje kako svaki pojedinac prihvaća te ciljeve i interese i kako su oni integrirani u njegovu motivacijsku ekonomiju. U sustavu umjetne inteligencije novi cilj je prihvaćen ili ostvaren jer su, u konačnici, neka ljudska bića utjecala na to da se to dogodi. Novi cilj ne mora se uklapati u one koji su već u sustavu.

Kod Homo sapiensa, naprotiv, novi ciljevi se prihvaćaju jer su na neki način povezani, možda jako neizravno, s jednom ili više potreba.

Različiti motivi i interesi spadaju pod jedinstven nacrt namjera sedam pojedinačnih potreba identificiranih unutar Maslowljeve hijerarhije. Naravno, možemo zamisliti i veći broj alternativa. Uz takvu kognitivnu i motivacijsku složenost ne iznenađuje činjenica da postoji puno materijala za tračanje o ljudskim namjerama. Ispada da je društveni aspekt ljudskih veza važan dio onoga što kod njih smatramo važnim, čak i na radnom mjestu, gdje je primarni cilj obično produktivnost."

Umjetna inteligencija ne može imati ciljeve

"Suradnja između ljudi i računala usmjerenih prema određenom cilju u načelu ne samo da je moguća, nego, ako je primijenimo u praksi, i zadovoljavajuća za ljude koji su u nju uključeni, pošto im sudjelovanje u dioničkom poduzeću donosi korist. Možda ćemo u budućnosti s našim kolegama robotima moći zbijati šale uz kavu, raspravljati o vijestima u novinama ili uživati u sitnim pobjedama nad sarkastičnim ili autoritarnim šefom. Ipak, čini se kako do neće biti slučaj, pošto računala sama po sebi nemaju ciljeve. Štoviše, nema smisla razbijati glavu mišlju da bi sustavi umjetne inteligencije u budućnosti mogli imati osjećaje.

Njima nije potrebno društvo ili poštovanje da bi radili dobro. Program uvijek radi ili ne radi. Međutim, neki proučavatelji umjetne inteligencije s time se ne slažu. Steve Omohundro tvrdi da svaki sofisticiraniji sustav umjetne inteligencije može razviti pogone koji se ne moraju programirati. Oni bi trebali poslužiti sustavu umjetne inteligencije kao određena vrsta zamjene za motivaciju. Rasprava iz prethodnog odlomka o vezi između ciljeva i potreba podupire tezu o tome da računala ne mogu imati potrebe i ciljeve. S obzirom na to da je aktivna potraga svojstvena konceptu potrebe, i da su sve naše namjere utemeljene na našim potrebama, ljudski ciljevi uvijek podrazumijevaju određenu razinu brige. Zbog toga njihovo postizanje samo po sebi izaziva zadovoljstvo. Suprotno tome, ciljevi računala uvijek su oslobođeni osjećaja. Program planiranja umjetne inteligencije doslovno nema obzira."

Pokušaj simbioze umjetne inteligencije i ljudskih potencijala

"Korisnici i tvorci sustava umjetne inteligencije, kao i društva budućnosti u kojem je umjetna inteligencija uzela maha, moraju zapamtiti ključnu razliku između ljudske i umjetne inteligencije: jednoj je stalo, drugoj ne. Oni bi posebice trebali upamtiti da je Homo sapiens jako društvena vrsta. Naše potrebe koje Maslow naziva 'ljubavlju i pripadnošću' i 'uvažavanjem' više nisu trivijalnosti, nego postaju važne. One moraju biti zadovoljene ako želimo napredovati.

Njihova razina zadovoljstva utjecat će na subjektivno iskustvo sreće nekog pojedinca (i mjerenja drugih). Računala nemaju takvih potreba, pa računalni znanstvenici i inženjeri mogu slobodno zaboraviti na njih. Štoviše, preporuke Instituta za električno i elektroničko inženjerstvo koje se tiču umjetne inteligencije i ljudskog blagostanja gotovo da i ne spominju psihičke probleme.

Umjesto toga one se fokusiraju na ljudska prava, privatnost i promjene u zapošljavanju. Uvijek će postojati bezbroj mogućnosti za intrinzično zadovoljavajuće međusobne aktivnosti - sve dok je društvo budućnosti organizirano na način da ostavlja prostor za njih. Briga za starije i djecu, koju obavljaju kvalificirani, plaćeni i poštovani ljudi može učiniti čuda.

Potencijal za udruživanje s prijateljima i susjedima je gotovo bezgraničan. Koji će se primjeri međuljudske suradnje ubrajati u posao, a koji ne, na kraju će morati odlučiti društvo.

Profesionalci, psiholozi i filozofi koji se bave umjetnom inteligencijom trebaju uzeti ove činjenice u obzir, kao i političari. Jer one su važne", naglašava Boden.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara