Pupovac je u pravu. Jedini misterij je zašto podržava Plenkovića

Pupovac je u pravu. Jedini misterij je zašto podržava Plenkovića
Foto: FaH

PREDSJEDNIK SDSS-a i neformalni lider građana Republike Hrvatske srpske nacionalnosti Milorad Pupovac danas je u saboru točno u podne održao press konferenciju, na kojoj je izrekao stvari o stanju u hrvatskom društvu, naročito kada je riječ o položaju Srba i divljanju filoustaškog hrvatskog nacionalizma, s kojima se svatko objektivan i demokratski nastrojen može u većini složiti.

Doista, situacija u hrvatskom društvu je po pitanju rehabilitacije ustašluka postala alarmantna jer taj politički projekt ne provodi samo ekstremna desnica, za koju se u međuvremenu bez problema može reći i da je klerofašistička, nego i neki ministri u vladi premijera Andreja Plenkovića.

>> VIDEO Pupovac: Ne možemo prijeći preko egzodusa Srba u Oluji

U onoj istoj vladi čiji je mali, ali nikako nevažan dio parlamentarne većine Milorad Pupovac i SDSS. Milorad Pupovac je dakle u pravu, ali to i dalje ne objašnjava ključni misterij njegove aktualne politike, a to je zašto i dalje u Plenkoviću vidi “suho zlato”, zašto je uvjeren da je i Plenković protiv fašizacije hrvatskog društva jer Plenkovićeva djela svjedoče da on s time nema problema, s obzirom na to da u svojem kabinetu ima ministre koji ustaše pokapaju s vojnim počastima i pozdravljaju osuđene ratne zločince zbog ubijanja srpskih civila kao svoje drage ratne drugove.

Zašto Pupovac i dalje misli da je Plenković “suho zlato”?

Što li to Plenković šapuće Pupovcu na uho kada se nalaze nasamo u četiri oka da Pupovac i dalje misli kako je Plenković iskreni antifašist i to famozno “suho zlato”, s obzirom na to da ništa u Plenkovićevu ponašanju i izjavama otkako je premijer ne nudi argumenata za takav stav?

Plenkovićev najvjerniji pobočnik Njonjo u ime hrvatskog sabora odbio je pokroviteljstvo nad obilježavanjem godišnjice bitke na Sutjesci, na kojoj su u borbi protiv udruženih snaga nacističkih okupatora i domaćih izdajnika ustaša i četnika stradale tisuće hrvatskih partizana. Plenkovićeva vlast za razliku od ostalih vlada Europske unije ne obilježava ni Dan pobjede nad fašizmom niti državni praznik Dan antifašističke borbe. No istovremeno je Plenkovićeva vlast pokrovitelj ustaškog derneka na Bleiburgu koji je tek ove godine koliko-toliko doveden u red jer je Austrijancima dojadilo da europski mediji pišu kako se kod njih održava “najveći neonacistički skup u Europi”. No, i to upristojenje skupa na Bleiburgu se može zahvaliti austrijskim vlastima, a ne pokroviteljima iz Hrvatske - našem saboru i Hrvatskoj biskupskoj konferenciji.

Pupovac je u poziciji židovskog upravitelja nacističkog geta

Primjera rehabilitacije ustašluka je danas u Hrvatskoj pregršt, a jednako je vrišteće očito da se premijer Plenković tome ne suprotstavlja, kao ni njegova stranka HDZ, nego da po potrebi i sami u tome sudjeluju, pa je misterij zašto Pupovac u tom čovjeku i dalje vidi “suho zlato”. 

Objašnjenje koje Pupovac nudi za svoju aktualnu politiku je da više može postići ako je u krugu odlučivanja, nego izvan njega. To nije posve neprihvatljivo objašnjenje, ali njega stavlja u poziciju djelomice ekvivalentnu onoj židovskog upravitelja geta koji se nada da će suradnjom s nacistima nekako spasiti svoj narod od industrijskog uništenja. To je moralno duboko kompromitirana i politički dvojbena pozicija, ali nije posve onkraj razuma. I definitivno nije ni jedina koja je moguća.

Rehabilitaciju ustašluka omogućava šutljiva većina Hrvata

Jer koliko god bila iritantna Pupovčeva podrška Plenkoviću i HDZ-u, ona se ne treba koristiti da se iza nje skriva jedna mnogo strašnija istina o Hrvatskoj danas - rehabilitaciju ustašluka prvenstveno omogućava šutljiva, domobranska većina hrvatskog društva, etničkih Hrvata koji nisu ustaše, ali se s (filo)ustašama mogu bez previše muke aranžirati i ne vide razlog da se takvim destruktivnim tendencijama oštro suprotstave.

Pritom se to odnosi i na one koji se žale što se 2018. godine uopće bavimo ustašama. Kao da se itko normalan doista želi time baviti?! Nije to stvar želje nego osnovne građanske odgovornosti da se reagira na fašizam koji ti se nalazi pred očima.

Ogroman je problem današnje Hrvatske što njeni građani nisu dovoljno demokratski zreli i što se većina i njih ne osjećaju kao građani da bi mogli razumjeti kako je suzbijanje fašizma temelj svakog istinskog demokratskog društva. Rehabilitacija ustašluka je danas u RH moguća jer srednja struja društva to omogućava svojim toleriranjem, jer u tome sudjeluje i javna televizija, jer se time usput bave i ministri, dok njihove kolege u vladi u tome ne vide problem. Koliko je ministara iz Plenkovićeve vlade diglo glas protiv toga što im kolega Medved ustaše pokapa mimo propisa s vojnim počastima? Nula. Usput, jednako toliko ministara je protestno dalo ostavku zbog Plenkovićeva odugovlačenja da se razračuna s obiteljskim nasilnikom Alojzom Tomaševićem, stranačkim kolegom iz HDZ-a.

Taj općerašireni moralni idiotizam hrvatskog društvenog i političkog mainstreama je ono što dozvoljava širenje ekstremnog nacionalizma, srbomržnje i ustašluka danas u Hrvatskoj, a ne Pupovac. On tome pak daje politički legitimitet jer inzistira da i dalje ima smisla podržavati vladu punu moralnih idiota.

Mogu li lijeve i liberalne snage u Hrvatskoj doista zaštiti srpsku manjinu?

No koje su mu druge opcije na raspolaganju? Očito je da može biti dio opozicije. I to je zapravo to. Ali to nije loša opcija, sigurno je bolja od ove trenutne. Treća opcija bi bila otvorena gerilska pobuna protiv RH i dominantnog nacionalističkog narativa, ali to bi naravno bilo samoubojstvo.

Može li se Pupovac kao neformalni lider hrvatskih Srba doista osloniti isključivo na lijevo-liberalne snage da će srpsku nacionalnu manjinu zaštititi od pogroma? Odgovor na to pitanje je, nažalost, ne.

U kontekstu toga vrijedi opširnije citirati jedan dio njegova današnjeg izlaganja: “U hrvatskoj politici sam aktivan od 1988. godine s prvim demokratskim promjenama i prvim demokratskim nastojanjima. Prolazio sam kroz vrijeme kad su ljudi srpske nacionalnosti u gradovima, u različitim sredinama, morali tijekom nesretnih devedesetih davati izjave lojalnosti, bilo javno na trgovima, bilo potpisivati u tvornicama kao što su potpisivali i to sigurno svatko od pripadnika srpske zajednice nosi kao najveću traumu koju građani ove zemlje imaju. Sve one koji te traume žele produbiti, sve strahove obnoviti i pojačati, kažem im da što se mene tiče - neće.” 

Primjer Zorana Milanovića

Pupovac tu ne govori o Srbima koji su se po instrukcijama Slobodana Miloševića i Beograda početkom 1990-ih oružano pobunili, nego o onima koji su ostali izvan toga, poput njega koji je - nemojmo zaboraviti! - činio sve moguće da do rata ne dođe. I što se dogodilo tim “lojalnim Srbima”? Dogodio im se nacionalistički teror u režiji HDZ-ove vlasti, zbog kojega su mnogi od njih npr. morali i mijenjati prezimena da bi preživjeli Tuđmanov režim i te “dane ponosa i slave”. 

O tome je tada hrvatska lijevo-liberalna javnost većinom šutjela, kao i političke stranke tog usmjerenja. Dobar Srbin si valjda mogao biti samo ako više ne budeš Srbin. I zato se vrijedi primjerice podsjetiti kada je prošli predsjednik SDP-a i tadašnji premijer Zoran Milanović prozivao ustavnog stručnjaka i zastupnika Mosta Roberta Podolnjaka što je početkom devedesetih promijenio svoje prezime, što više nije htio biti Jovanović. Milanoviću je to bila jeftina politička dosjetka i uvreda na račun nekoga tko ga je u tom trenutku živcirao, no nije se zapitao što je on radio u trenutku kada je Podolnjak zaključio da više ne može biti Jovanović. Pa u tom trenutku je mladi pravnik Milanović započinjao svoju diplomatsku karijeru u institucijama režima koji je mnoge Jovanoviće natjerao da promijene svoje prezime. I nije uopće obraćao pažnju na to. Da jest obratio pažnju, da je o tome primjerice javno progovorio i tome se usprotivio, to sigurno ne bi bilo plodonosno za karijerno napredovanje.

Pupovčeva mučna pozicija ga ne amnestira od kolaboracije s Plenkovićem

U tome se možda i krije objašnjenje današnje Pupovčeve politike jer neprijeporno je da su i za njega kao za “lojalnog Srbina” (usput, doista odvratna sintagma) Tuđmanove devedesete bile itekako traumatične, pa je sada uvjeren kako se položaj hrvatskih Srba može bolje popraviti, odnosno obraniti ako si uz HDZ a, ne protiv HDZ-a. Mučna je to pozicija koja ga ipak ne amnestira od kolaboracije s Plenkovićem i njegovom duboko kompromitiranom vladom. Ni kada je riječ o tome da je premijer de facto glava skupine Borg, kao što je i glava stranačkog i ministarskog tijela koje simpatizira ustaše.

Ali ne treba ni zaboraviti da je problem rehabilitacije ustašluka u današnjoj Hrvatskoj u suštini problem Hrvata. Srbima je problem jer su oni prve mete, ali oni tu pojavu nisu ni proizveli niti je mogu suzbiti, to mogu samo Hrvati. To se nudi i kao dio objašnjenja velike ljutnje koju Pupovac u međuvremenu izaziva kod lijevo ili liberalno orijentiranih građana: ta ljutnja je izraz vlastitog straha i/ili ljutnje jer oni sami nisu dovoljno snažni da se obračunaju s ustašlukom i da se obračunaju s HDZ-om. 

Poraz ustašluka jednako je važan za budućnost kao i zaustavljanje iseljavanja

Jer čak i da Pupovac i SDSS sutra napuste vladajuću većinu ona i dalje ima knap podršku u saboru, a i da je izgubi Plenković i njegov drugi koalicijski partner Milan Bandić će već naći način za kupovinu dva-tri potrebna zastupnika. Vladajuća parlamentarna većina ima vladu čiji ministri ustaše pokapaju s vojnim počastima, s Pupovcem i bez Pupovca. 

Borba protiv takve vlade i takvog društvenog mainstreama je trajni izazov za zdrave demokratske snage u hrvatskom društvu. O ishodu te borbe jednako ovisi budućnost RH kao i o zaustavljanju masovnog iseljavanja i ekonomskog propadanja. Realno gledajući, Pupovac je u toj borbi statist ili možda ipak sporedni glumac, ali bi bilo ljepše da statira na strani koja se ustašluku suprotstavlja nego na strani koja ga (tiho ili glasno) podržava, odnosno omogućava.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara