NA DAN 9. kolovoza 1999. povijest Rusije zauvijek se promijenila. Tog dana tadašnji predsjednik Boris Jeljcin imenovao je Vladimira Putina ruskim premijerom.

Skromni počeci 

Na prvi pogled činilo se da se Putin neće dugo zadržati na novoj dužnosti. Njegov prethodnik obnašao je dužnost premijera svega tri mjeseca, a od ruskog bankrota na međunarodnom tržištu 1998. Jeljcin ih je izmijenio još trojicu, analizira CNN. 

U to vrijeme Putin nije posjedovao kvalitete koje bi krasile vođu jedne svjetske velesile.

Prije nego što se pridružio Jeljcinovoj administraciji, obavljao je malo bitan posao savjetnika tadašnjeg gradonačelnika Sankt Peterburga Anatolija Sobčaka. Tada se preselio u Moskvu i počeo raditi na Odjelu za upravljanje imovinom predsjednika, što će se pokazati ključnim potezom u njegovoj budućoj karijeri. 

U razmaku manjem od šest mjeseci, koliko je Putin obnašao funkciju premijera, Jeljcin ga je na Silvestrovo 1999. imenovao svojim nasljednikom na mjestu predsjednika Ruske Federacije. 

Potez koji je iznenadio sve učinit će Putina neprikosnovenim vladarom Rusije u godinama koje će uslijediti. 

Brojke govore same sa sebe. Kada je u kolovozu 1999. postao premijer, Putin je imao podršku svega 31% Rusa. Do njegovog preuzimanja mjesta predsjednika u siječnju 2000. rejting mu je porastao na 84%. 

Prema podacima Levada Centra, ruske vodeće anketne agencije, ta popularnost nikad nije pala ispod 60%. 

Što može biti uzrokom Putinovog naglog uspona? 

Jedna stvar je nepobitna: Putinov obračun s domaćim terorizmom. U rujnu 1999. stotine ljudi poginule su u seriji eksplozija u stambenim zgradama diljem Rusije, događaj koji je državu učinio paraliziranom od straha. 

To je bio ruski 11. rujna. I kao što je američki predsjednik Bush dobio na popularnosti davajući obećanja da Al-Kaida neće proći nekažnjeno, Putin je na javnoj televiziji održao govor kakav je većina Rusa željela čuti. 

"Lovit ćemo teroriste ma gdje bili!", zakleo se Putin dok su snage ruske vojske bombardirale glavni grad Čečenije Grozni. 

Ruski istražitelji zaključili su da su za terorističke napade odgovorni islamski ekstremisti. 

Međutim, istaknuti Putinovi protivnici Boris Berezovski i Aleksandar Litvinenko tvrdili su da su u eksplozijama svoju ulogu imale i ruske sigurnosne službe, a sve u cilju opravdanja vojne intervencije u Čečeniji. 

Berezovski je pronađen mrtav u svojoj vili u Velikoj Britaniji 2013. te je utvrđeno da je počinio samoubojstvo.

Litvinenko je pak umro od trovanja polonijem u Londonu. Kasnija istraga pokazala je da ubojstvo vrlo vjerojatno naredio osobno Putin. 

Neovisno o tome tko ih je počinio, bombaški napadi pokazali su se faktorom koji je Putinu donio podršku u narodu i od njega napravio moćnog vođu. 

1999. je bila godina kolektivne traume za Ruse koji se tada još nisu bili oporavili od raspada SSSR-a i prelaska na tržišno gospodarstvo.

Putinova odlučnost pokazala se kao potpuni kontrast kaotičnosti prisutnoj u vrijeme Jeljcinove vlasti. 

Ubrzo nakon što je imenovan predsjednikom, Putin je otputovao u Grozni na ruskom Su-27 mlažnjaku, pri čemu je iz Kremlja priopćeno da je sam pilotirao avionom jedan dio leta. 

To je bio početak stvaranja mitova koji će definirati Putinovu karijeru u iduća dva desetljeća. 

Kompliciran odnos sa Zapadom 

Ruska vojna intervencija u Čečeniji iz 1999. također je jasno ukazala na Putinov stil ratovanja. Ruska vojska sravnila je Grozni sa zemljom, pri čemu slike tog razrušenog grada iz 1999. imaju mnogo sličnosti s onima sirijskog grada Alepa iz 2015., koji je također bio izložen žestokom bombardiranju od strane ruskih aviona.

Putinov rat protiv terorizma barem je u početku imao iste ciljeve kao njegov zapadnjački ekvivalent. Nakon terorističkih napada 11. rujna, Putin je bio prvi vođa neke države u svijetu koji je nazvao Busha. 

Ruske vlasti poduprle su tada američki rat u Afganistanu i čak Amerikancima na raspolaganje stavile ruski zračni prostor.   

Američko-ruski odnosi će se u međuvremenu bitno pogoršati, pri čemu će bitnu ulogu odigrati Putinovo protivljenje širenju NATO-a, američkoj gradnji proturaketnog štita u Europi i ruska aneksija Krima 2014.

Politički analitičar Konstantin Kalačev rekao je da je Putin počeo kao liberal koji je bio spreman surađivati sa Zapadom, ali je s vremenom zauzimao sve konzervativnija i agresivnija stajališta.   

Do prije petnaestak godina postojao je politički život u zemlji, a izbori su bili kompetitivni, rekao je Kalačev.

Nakon 2004. i Narančaste revolucije u Ukrajini, za koju Kremlj vjeruje da su je podržale strane vlade s ciljem smanjivanja ruskog utjecaja, Putinovo se ponašanje promijenilo. 

Prezirni odnos Zapada prema Rusiji, kao i njegove intervencije u Iraku, Libiji i drugdje, dodatno su razočarale Putina, rekao je Kalačev za AFP. 

"Vjerujem da je razočarenje bilo okidač u njegovu skretanju na tvrdu liniju", rekao je analitičar. 

Nadzornik države

Posljednjih su tjedana u Moskvi uhićene tisuće prosvjednika u najvećim nemirima od niza demonstracija protiv Putinova povratka u Kremlj 2012., nakon četverogodišnje stanke na mjestu premijera. 

Unatoč tome, Putin je i dalje je popularan u širokim slojevima javnosti koji ga vide kao čovjeka koji je vratio rusko dostojanstvo nakon ponižavajućeg raspada SSSR-a te kao jamca stabilnosti nakon promjena u devedesetim godinama prošlog stoljeća. 

Putin sada traži način kako da napusti Kremlj, ali da zadrži utjecaj, navodi analitičar i medijski komentator Gregorij Bovt. 

To bi se moglo ostvariti stvaranjem neke nove institucije, na primjer svojevrsnog kolektivnog tijela koje će upravljati zemljom, a kojemu će Putin stalno biti na čelu, kaže Bovt.

Analitičar smatra da nije vjerojatno da će Putin ponovo pokušati zaobići ograničenja u broju predsjedničkih mandata tako da se postavi za premijera. 

Bude li na čelu kolektivnog tijela, Putin će se neizbježno udaljiti od svakodnevnog vladanja Rusijom. 

"Ali će i dalje nadgledati zemlju", rekao je Bovt.