OSAM je ujutro, na cesti smo za Baniju, 8. siječnja, deset dana nakon velikog potresa. Luka Juranić vozi. Ian Grgić je suvozač i navigator. Ivana Kordić sjedi otraga do mene. Ide do Petrinje na prvi koordinacijski sastanak organizacija, udruga i volontera, pa nazad u Zagreb.

Mi ćemo dalje, kome treba. Stižu poruke, zvone telefoni, miješaju se glasovi. "...znači, tri madraca, grijalica, gumene čizme…", "...idemo prvo u skladište u Petrinju pa u Maje…", " …ona žena koja je slomila kuk, dobro…", "..doći će kampica za Đuru…" Na liniji je Martina Uzelac, ona je naš dispečer toga dana. 

"Kolegica je naišla na starca koji je tri dana sjedio na panju ispred urušene kuće, sam ispred kuće, i čekao"

U kontaktu je s ljudima pogođenima potresom i prenosi njihove potrebe Luki i Ianu koji ih pak opskrbljuju. Prilično su uigrani. Dispečeri na telefonu i ekipe na terenu, više takvih timova svakodnevno pomaže Baniji od velikog potresa 29. prosinca. Svi su volonteri i ne pripadaju nikakvoj organizaciji. Kada su na terenu pohvatali tko je sve na istom zadatku - pomoći Banijcima što brže i efikasnije - udružili su se u neformalni volonterski kolektiv Sloga. To je trebao biti zadatak Civilne zaštite, da su bili spremni i organizirani, no obavile su ga stotine samostalnih, agilnih volontera. 

"Sada se pokazalo da ne postoji sustav za građanski odgovor na krizne situacije", kaže Ivana, no ekipi iz Sloge nije do javne kritike sustava, barem ne dok je još pomoć najvažnija. Ali ljuti ih kada se volontere proziva da su unosili kaos nakon potresa. Ako je nešto kaosa i bilo, ako se u nekim slučajevima dostavljala pomoć više puta istim kućanstvima na primjer, to je i dalje bolje nego da nitko do njih danima nije došao, a volonteri su često bili prvi koji su stradale ljude pitali kako su i što im treba. 

"Naša kolegica je u jednom zaseoku naišla na starca koji je tri dana sjedio na panju ispred urušene kuće, sam usred šume, i čekao", prepričava Ivana. Puno je takvih primjera ljudi do kojih danima nakon potresa nitko nije došao, a svaki dan duže značio je još promrzlosti, gladi, spavanja na otvorenome, osjećaja napuštenosti. 

Kaos je posljedica nespremnosti države na katastrofu

Kaos je uzrokovala nepripremljenost države na ovakvu katastrofu, potvrdili su nam svi s kojima smo ovih dana razgovarali, a angažirali su se na Baniji. Teško je procijeniti koliko je neformalnih volontera bilo na Baniji od 29. prosinca. Deset dana kasnije, Sloginih je u prosjeku dvadesetak svakodnevno na terenu, a takvih inicijativa ima još i Luka i Ian procjenjuju da je barem dvjesto ljudi dnevno na Baniji, ne računajući ugostitelje koji su spasili prehranu i one koji su se pridružili nekoj organizaciji.  

"Ljudi ne vjeruju državi i institucijama, zato su se samoorganizirali. Da su postojale već pripremljene procedure u slučaju katastrofe, onda bismo znali kome se javiti da nas se raspodijeli gdje treba – koliko volontera ide slagati skladišta, koliko ih treba dostavljati opskrbu i kome, koliko za uklanjanje ruševina… No sustava koordinacije potreba ljudi i volonterske pomoći nije bilo pa smo se sami snalazili", kaže Luka. 

Očekivali su da će Radio Banovina emitirati vijesti o posljedicama potresa, ali svirala je muzika

A snalaženje je mnogima izgledalo kao i Luki i Ianu: kada je grunulo tog utorka, zaputili su se s prijateljima isto popodne na Baniju. "Ušlo nam je u refleks odmah kada se nešto dogodi razmišljati kako se može pomoći", kaže Luka. I on i Ian, iako je tada imao 14 godina, i mnogi drugi u Slogi angažirali su se 2015. na pomoći izbjeglicama. Putem za Petrinju su slušali lokalni Radio Banovina, očekujući da će neprekidno emitirati vijesti o posljedicama potresa, no ništa, svirala je muzika. 

Došli su u Petrinju, pomagali sanirati krovove, uklanjali šutu i otprilike skenirali kakva bi pomoć trebala narednih dana. Luka je odmah pokrenuo WhatsApp grupu Radio Banovina u koju se ubrzo uključilo preko stotinu ljudi. Povezali su se sa sličnim inicijativama u Slogu, organizirali se i eto ih svakoga dana na cesti. Do potresa nisu nikada bili u tom kraju, a sada, nakon 2500 prijeđenih kilometara po Baniji, znaju svaki zaseok.

Dok se vozimo, na radiju slušamo da je ministar Medved, voditelj zbog potresa novoosnovanog Stožera civilne zaštite, najavio da bi uskoro trebali imati 300 novih kontejnera. Još uvijek mnogi spavaju na blatnim dvorištima, u autima, u stajama. 

"Samo je Sloga od raznih donatora nabavila 30-ak kampica i kontejnera", kratko komentira Luka.    

"Ovdje i bez potresa ljudima treba svega"

U Petrinji u skladištu s donacijama mlada volonterka, Petrinjka Ana Maria Gacik nam predaje hranu, madrac, grijalicu, gumene čizme. Kaže da joj je lakše da radi nego da razmišlja o tome kako se sve oko nje urušilo. I da voli svoj grad, ali da njima tu život nikada nije ni bio dobar. Lako ju je razumjeti, Banija izgleda kao zapušteno dijete. Uz glavnu prometnicu u selu Novo Selište još uvijek znak upozorava na mine. Luka i Ian komentiraju da im je gotovo podjednak šok od potresa bio šok zbog siromaštva Banije. "Ovdje i bez potresa ljudima treba svega", kaže Luka.

Dolazimo do prve obitelji u selu Maja. Šestero ih je s dvoje djece stisnuto u kontejneru u dvorištu kuće, za koju su im vatrogasci rekli da je opasna. Tek su dan ranije dobili kontejner, i to od privatnih donacija, do tada su spavali u susjedovu kombiju. Lica su im smrznuta od straha koji još ne popušta. Sredovječna žena kaže da pije Praxitene od potresa, do tada ni jednu tabletu za smirenje u životu nije uzela. Ispruži dlanove, lagano se tresu, a ona kaže: "Dobro je, više ne drhte. Samo da mi se živci malo smire."  

12 ljudi živi u improviziranoj garaži u dvorištu

U Glini u skladištu inicijative Ljudi za ljude kupimo još grijalica, madraca i tople obuće i odjeće i odnosimo ih u Maje. Potom odlazimo u zaselak koji nema ime, nađete ga tako da vam kažu tek Maje, kraj škole. Stari roditelji i sin spavaju u kući kojoj je napukla deka i srušio se dimnjak. Nemaju kud. Treba im grijalica i kruh. Mole za kontejner.

Njihovi su se susjedi zbili u improviziranoj garaži u dvorištu svoje kuće koja je napukla. Dvanaestero ih je u rasponu od pet do 50 godina. Najstariji, Dragan Jurković kaže da mu je sin dobio kontejner jer mu je stan u Glini stradao pa kako ga nije imao gdje staviti, doveo ga je pred očevu kuću. U njemu na smjene spavaju. Nitko ih nije pitao bi li išli u neki privremeni smještaj. 

Kaže da taj zaselak svi zaobilaze jer tu žive Romi, iako se tako ne izjašnjavaju, i da nitko ne bi vodio računa o njima da nije dogradonačelnice Gline Branke Bakšić Mitić. Prošle su godine tek dobili asfalt, a do tada je bilo rupa i blata do koljena, kaže. Ima ga i sada. Gdje god dođemo je blato. Trebaju im čizme, deke, grijalica, iako se boje da će im HEP ipak naplatiti struju. Njihovi susjedi, mladi par Milorad Litra i Zorica Paropatić s četvero djece, spavaju u kombiju. Hitno im treba kontejner. Nitko tu ne traži ništa povrh osnovnog, a volonteri im ne obećavaju što nisu sigurni da mogu napraviti. Tek da će se potruditi. I trude se. 

Čovjek od 72 godine od potresa spavao u traktorskoj košari

Krećemo k Đuri Peškiru (naslovna fotografija) u Stražbenicu, selu s pet domaćinstava i sedam stanovnika. Sa 72 godine Đuro je najmlađi. Putem srećemo ekipu građevinara i arhitekata koji volonterski pregledavaju kuće.

Uznemirena mlada statičarka kaže da nosi tri bake na duši jer borave u kućama koje nisu za život i moli Luku da im se nabave kontejneri. Kod Đure srećemo braću Denija i Noella Paladina koji su sa sestrom Beattrice došli tu na Staru godinu iz Buzeta. Napunili su dva kombija donacijama, dovezli ih, ostali par dana pomagati, vratili se po još donacija i opet na Baniju. Danju pomažu kome treba, noću spavaju kod prijateljice u Sisku. Deni prepričava da su jučer bili kod žene koja je plakala bez prestanka. Prošle godine je u poplavi izgubila sina. Štedjela je novac da mu uredi grob, a onda joj je potres urušio krov i susjed joj je za tu ušteđevinu prodao kupe. Deni je kamenoklesar i obećao joj je dovršiti sinovljev grob.

Đuro je od potresa spavao u traktorskoj košari u kojoj se prevozi stoka. Niti ima gdje niti želi otići od kuće jer ima stoku o kojoj se brine i od koje živi. Nudi nas rakijom, sokom, vedar je. "Koliko sam nesretan, toliko sam sretan što mi ljudi dolaze pomoći", kaže. Uto mu stiže kamp-kućica. Nabavio ju je načelnik Drvenika, a dovezla su je trojica mladića iz Poljica. Kažu da im je ovo četvrta kampica koju dovoze na Baniju. Montirali su je Đuri u dvorište i voze odmah nazad, 500-tinjak kilometara drugi put u tom danu. I opet će doći, kažu, samo da nabave još kampica.

Pizza kao privid normalnosti u suludim okolnostima

U dobro organiziranom skladištu u malom selu Marinbrod, koje vode lokalne mještanke, uzimamo što treba obiteljima iz zaseoka Maja kraj škole. Na putu do njih stajemo u Petrinji, Luka kaže kod O'Hare. Otvaramo vrata nekadašnjeg kafića i kao da ulazimo u normalan život. Svira muzika, mirišu pizze. Desetak ljudi, svi užurbano u poslu, mijese, razvlače, peku, slažu pizze u kutije. Razgovaramo s Marinom Vanjakom. On je nekoć imao pizzeriju O'Hara u Zagrebu, a sada se pod firmom Pizza Premium Brands bavi opremanjem pizzerija i edukacijom osoblja u pizzerijama. Nakon potresa ga je nazvao prijatelj i rekao mu da nabavi peć za pečenje pizze i dođe u Petrinju. 

Tako je i bilo. Dovezli su opremu, nabavili donacije u namirnicama, javilo se preko stotinu ljude iz Hrvatske i regije koji profesionalno znaju raditi pizze i od 5. siječnja besplatno dijele do 1000 pizza dnevno. Namjeravaju ostati koliko bude sponzora i ljudi spremnih raditi. Pizzu ide za HGSS, vatrogasce, Civilnu zaštitu, Crveni križ, Caritas, za obitelji, za dječje vrtiće, za udruge, za sve koji dođu. Luka uzima pet pizza i nosimo ih obiteljima kod kojih smo ujutro bili. "U ovakvim suludim okolnostima, pizza je kao neki privid normalnosti, dobro će im doći", kaže Luka. 

Ljudi se nisu tuširali od potresa, zahod im je priroda

Ostavljamo pizze, zajedno s dekama, čizmama, grijalicama, higijenskim potrepštinama. Zorica kaže da se nisu tuširali od potresa, nisu imali gdje. Zahod im je priroda. Za kraj odlazimo do onih staraca na kraju ulice. Dajemo im kruh, brašno, grijalicu, ništa drugo nisu tražili. Hvala, hvala, hvala, ponavljaju. Nema rasvjete, nema mobitelskog signala, nema im zapravo ni kuće iako u njoj spavaju jer je vani hladno i nemaju gdje. Odlazimo. Njihove ruke mašu iz mraka.

Trebat će tjedni da se svi negdje smjeste. Mjeseci, vjerojatno i godine da im se obnove kuće. Tko zna koliko da se utiša strah. Možda će im biti utješno to da su im dolazili nepoznati ljudi kojima to nije dužnost pitati ih kako su i što im treba.  

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta "Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021". Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.