S 50 eura u džepu otišla je u Njemačku: "U Sisku sam radila 14 sati dnevno za 2400 kuna - sada živim sretno"

S 50 eura u džepu otišla je u Njemačku: "U Sisku sam radila 14 sati dnevno za 2400 kuna - sada živim sretno"

Foto: 123rf

SNJEŽANA BEKONJIĆ je prije 16 godina išetala iz srednje medicinske škole u Sisku sa svjedodžbom u ruci. Tada je još gajila velike nade da će posao medicinske sestre pronaći u rodnom gradu, Sisku. Međutim, stalni posao nije nalazila lako. I to ne samo u struci nego ni izvan nje. Tako je Snježana radila i u lokalnoj pizzeriji kao konobarica te kao njegovateljica u raznim domovima za brigu o starijim i nemoćnim osobama, staračkim domovima. Svaki posao koji je bio plaćen ova je medicinska sestra prihvaćala. Jer Sisačko–moslavačka županija nije nudila mnogo prilika za mlade i nezaposlene stanovnike.

„Kao medicinska sestra je u Sisku nemoguće upasti u bolnice. Moraš imati jaku vezu, a ja to nisam imala“, počinje svoju priču za Deutsche Welle ova Siščanka.

Uz razne mini–poslove, Snježana je godinama radila u domovima za starije i nemoćne osobe u privatnom vlasništvu. Tamo je nerijetko radni dan trajao duže nego što to propisuje ugovor o radu. „Posljednjih šest godina u Sisku sam radila 14 sati dnevno. Poslove njegovateljice, medicinske sestre, čistačice ili kuharice. I to za 2.400 kuna mjesečno. Bez godišnjeg odmora. Jer zna se, ako u privatnim domovima uzmeš godišnji odmor, posao te neće više čekati“, objašnjava Snježana radne uvjete na koje je u karijeri nailazila.

No Snježanin život se stubokom promijenio početkom 2015. godine, kad ju je nazvao dobar prijatelj, koji je načuo kako jedan stariji oboljeli gospodin u okolici Nürnberga treba medicinsku sestru za osobnu njegu. Posao se trebao odmah prihvatiti i nije bilo vremena za razmišljanje. I Snježana je brzo reagirala:

„Ja sam isti dan otišla. Trebala sam odraditi noćnu smjenu u domu taj dan. Nazvala sam šeficu svog doma u Sisku i rekla joj da odlazim. Nitko nije očekivao da ću ja otići, bez znanja jezika i bez muža i djeteta. Ali jesam“, prisjeća se danas svog njemačkog početka.

S 50 eura u džepu

Bez znanja njemačkog jezika i sa samo 50 eura u džepu, ova je medicinska sestra napravila korak u nepoznato. Gospodin Wolfgang, stariji Nijemac s dijagnozom agresivnog Parkinsona i njegova supruga, bili su Snježanini sustanari nekoliko mjeseci.

„Živjela sam u njihovoj kući u okolici Nürnberga, u gradu čije ime nisam na početku niti mogla izgovoriti, Röthenbach an der Pegnitz“, priča Snježana i objašnjava da niti njezina njemačka obitelj nije mogla izgovoriti njezino ime te su je već prvog dana prekrstili u njima puno jednostavnije ime za izgovor, Maria.

Iako nije govorila njemački, Snježana je znala koji je njezin posao, a stariji njemački bračni par prihvatio ju je od samog početka, koji nije bio lak – jer se nisu mnogo razumjeli: „Meni je Wolfgangova žena, Brunhilda, znala reći da donesem nešto iz smočnice. Ja sam samo razumjela riječ 'grün' u njezinom zahtjevu, pa sam joj tako donijela sve zeleno što sam našla“, kroz smijeh danas nabraja početne poteškoće.

Za 24 – satnu brigu oko Wolfganga, obitelj joj je financirala stanovanje, prehranu i druge potrepštine, a plaću od tisuću eura mjesečno Snježana je mogla ostaviti „sa strane“. Sve dok Wolfgang, tek sedam mjeseci nakon Snježaninog dolaska na posao njegovateljice, nije umro.

Brzo do novog posla

Sljedećih nekoliko tjedana su Snježana i Brunhilda zajedničkim snagama uspjele pronaći stan za Snježaninu obitelj. Sljedeći korak bio je traženje posla. Ponovno zajedno s Brunhildom posjećivala je staračke domove u okolici u nadi da će netko imati otvoreno radno mjesto njegovateljice. Posao medicinske sestre još mora sačekati jer za priznanje svog zanimanja Snježana treba imati položenu traženu B2 razinu njemačkog jezika. No i bez te dokumentacije, nakon nekoliko „slijepih“ posjeta domovima, Snježana je dobila priliku za probni rad na mjesto njegovateljice.

„Na početku sam im odmah rekla da ne znam dobro pričati i pisati na njemačkom, ali da se mogu sporazumjeti i da dobro radim svoj posao. Oni su se složili s time, a ja sam odradila probni rad i evo – sad sam zaposlena tamo već godinu dana.

Radim 40 sati tjedno, mogu i više da želim, a prosjek plaće mi je oko 1.300 eura. Može biti i 1.400 eura, ali onda stvarno nemam ni slobodnog vremena za svoju obitelj i to mi nije cilj“, objašnjava Snježana.

Osim toga, u njemačkim domovima za starije i nemoćne lakše je raditi nego u hrvatskim domovima: „Odnos osoblja prema pacijentima je na višoj razini, s mnogo više poštovanja. A odnos među kolegama je puno smireniji nego u Hrvatskoj. Nema te nervoze, kad postoji neki problem on se riješi i ide se dalje“, prepričava Snježana i pritom dodaje kako je tek u Njemačkoj „došla na svoje“ i počela živjeti bez stalnih egzistencijalnih strahova koji su je mučili svaku večer prije spavanja.

Normalan život

„Znala bih mjesec dana štedjeti sto kuna da djetetu u kineskom dućanu u Sisku kupim tenisice za školu. Na more se nije išlo. Vrhunac je bilo otići na jedan dan u toplice. A sad evo svi kao obitelj idemo na more i mom Patriku mogu priuštiti sve što mu treba i što želi“, ponosno objašnjava ova zadovoljna majka.
 
Unatoč teškim situacijama, žrtva boravka bez obitelji u stranoj zemlji se u konačnici isplatila. Sina je upisala u njemačku školu, a obitelj je na okupu i imaju sve što im je potrebno. Kaže, i na svom zdravlju vidi da joj život u Njemačkoj godi: „Prije odlaska imala sam 41 kilu, a sada sam se toliko udebljala. Jedem jednako, samo što nemam više toliko stresa u životu.“ No, kao i mnogim drugim novopečenim žiteljima Njemačke i Snježani nešto nedostaje: u Njemačkoj joj nitko spontano ne navrati na kavu, već sve funkcionira preko dogovora. Međutim, za sve ono što je dobila životom u novoj zemlji, kaže – to i nije prevelika cijena.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara