OBJAVA Građanske inicijative Narod odlučuje da je sakupila više od 375 tisuća potpisa, koliko je minimalno potrebno za raspisivanje referenduma o njezinim prijedlozima za izmjenu Ustava RH, odnosno izbornog zakonodavstva koje bi se prema tim izmjenama trebalo ravnati, u hrvatskoj je javnosti ponovno popularizirala temu referenduma, koji njegovi zagovornici znaju nazivati ''najdemokratskijim načinom odlučivanja'' i ''festivalom demokracije''.

>> Kako je Troskot postao vođa inicijative Narod odlučuje? "Vraćao sam se pijan kući i počeo moliti..."

>> ZA I PROTIV Što zapravo narod odlučuje?

Neovisno o tome što o referendumu kao demokratskom alatu mislite, neprijeporno je da je referendumska tematika u hrvatskom Ustavu i zakonodavstvu manjkavo uređena te da bi se još jedno guranje referendumskog odlučivanja u prvi politički plan konačno trebalo iskoristiti za uspostavljanje smislenijih pravila kada je riječ o raspisivanju referenduma.

Primjerice, prema trenutno važećim pravilima za raspisivanje referenduma potrebno je u roku od dva tjedna sakupiti potpise deset posto biračkog tijela RH, što je aktualno Ministarstvo uprave predvođeno HDZ-ovcem Lovrom Kuščevićem izračunalo da iznosi 374.740 potpisa. Istovremeno, Ustav RH propisuje da se ''na referendumu odlučuje većinom birača koji su pristupili referendumu''. U teoriji i praksi to znači da je referendum validan ako na njega izađe i samo jedan jedini glasač te da njegov jedini glas može promijeniti Ustav ako je riječ o ustavotvornom referendumu, poput ovoga koji zagovara inicijativa predvođena klerikalnom aktivisticom Željkom Markić.

Ustav RH se na referendumu može mijenjati i ako na njega izađe samo jedan jedini glasač

Posve je nelogično da se od inicijatora referenduma traži veći broj potpisa da bi se referendum raspisao, a da onda uopće nije važno koliko je glasača izašlo na taj referendum da bi on bio važeći. U teoriji i praksi to može dovesti i do toga da veći broj građana potpiše za referendum nego što ih u konačnici na referendum izađe, što je posve apsurdno. Iz toga proizilazi da se trebaju mijenjati važeća pravila o broju potpisa koje je potrebno sakupiti za raspisivanje referenduma, kao i da se treba preciznije razraditi kriterije validnosti održanog referenduma, jer je apsurdno da postoji mogućnost da se Ustav RH na referendumu mijenja neovisno o niskoj izlaznosti. U saboru je za promjene Ustava potrebna dvotrećinska većina zastupnika, čime je disbalans u odnosu na važeća referendumska pravila još jasniji. 

Nadalje, trenutni način prikupljanja potpisa za referendum je problematičan, s jedne strane zbog goleme logistike koja je potrebna za provođenje takvog projekta, što podrazumijeva i značajna novčana sredstva, čime dobro financirane referendumske inicijative imaju automatsku prednost pred onima koje nemaju veliku financijsku podršku, ali i zbog mogućnosti manipulacija tijekom sakupljanja potpisa. Primjerice, nema nikakvog jamstva da organizatori sakupljanja potpisa ne mogu potpise građana dodavati i nakon što je prošao dvotjedni zakonski rok za njihovo sakupljanje. Konkretno, hrvatski građani u ovom trenutku uopće ne znaju gdje se nalaze knjige u kojima su sakupljeni potpisi za raspisivanje referenduma, na koji način teče proces prebrojavanja potpisa itd. Sve što se događa od završetka zakonskog roka za prikupljanje potpisa do predaje potpisa u sabor je posve netransparentno.

Što se događa sa sakupljenim potpisima prije nego što budu predani u sabor?

Predane potpise pak provjerava Ministarstvo uprave, ali tako da izračuna je li prikupljen dostatan broj potpisa uz nasumičnu provjeru određenog uzorka potpisa u kontekstu njihove autentičnosti i ispravnosti unesenih podataka. Ministarstvo uprave nema nikakav način provjeriti jesu li potpisi koji su njima predani doista sakupljeni u zakonski predviđenom roku, što otvara mogućnost manipulacije potpisima i dovodi u pitanje vjerodostojnost cijelog procesa.

Nadalje, neregulirano je sve što se tiče financiranja referenduma te oko toga uopće ne postoji transparentnost. Predstavnici inicijative Narod odlučuje su se, inače, u svojim javnim istupima često pozivali na preporuke dobre prakse Venecijanske komisije kada je riječ o referendumima (Kodeks dobre prakse o referendumima iz 2009.), no zanimljivo je da se preporuka te institucije koje se odnose na financiranje sami ne drže. Naime, Venecijanska komisija preporučuje da financiranje referendumskih kampanja bude transparentno te da se, ako nije definirano posebnim zakonom, ugleda na postojeće zakonodavstvo o financiranju kampanja političkih stranaka. Tj. kada bi se predstavnici inicijative Narod odlučuje pridržavali preporuka Venecijanske komisije, koje sami navode kao ključne te od svih drugih društvenih dionika traže da ih se pridržavaju, oni bi trebali objaviti detaljne financijske izvještaje s imenima svojih donatora i iznosima koji su im donirani. Ako to izbjegnu, onda je njihovo pozivanje na Venecijansku komisiju licemjerno, jer se pozivaju na preporuke koje sami ne poštuju.

Prema važećim pravilima pojma nemamo tko i kako financira sakupljanje potpisa za referendum

Vrlo je problematično da se nakon, navedimo samo jedan primjer, iskustva s crnim fondovima HDZ-a nastavi toleriranje financijske netransparentnosti u vezi s političkim procesima koji mogu rezultirati čak i promjenom Ustava, temeljnog dokumenta države. Netransparentnost u vezi s financiranjem referendumskih inicijativa otvara vrata raznim problematičnim mogućnostima. Primjerice, što ako financiranje (in)direktno dolazi iz neke strane države? I što ako je interes te strane države destabilizacija Hrvatske?

U svakom slučaju, bolje reguliranje obaveze financijske transparentnosti svega vezanog u pokretanje i raspisivanje referenduma prijeko je potrebno. Zašto bi itko od nas Željki Markić ili bilo kome drugom trebao vjerovati na riječ?

Među načelnim kritikama politologa u vezi s referendumom često se navodi kako je riječ o polarizirajućem načinu odlučivanja, u kojem se ponekad kompleksna tematika svodi na jednostavno ZA ili PROTIV, da referendumi mogu pojačati društvene podjele jer stvaraju pobjednike i gubitnike, te da mogu biti zloupotrebljeni na razne načine, naročito od strane talentiranih demagoga. U Hrvatskoj referendumi zasad figuriraju samo kao instrument otpora nekoj politici vladajućih, no postoje i brojni primjeri iz povijesti u kojima su baš vladajući koristili referendume za osnaživanje svoje pozicije i legitimiranje duboko problematičnih poteza, čega je naravno najpoznatiji primjer nacistička Njemačka. Hitler je više puta raspisivao referendume i uz pomoć propagande i manipulacija na njima dobivao popularnu podršku za svoju zločinačku vlast, a zaključak koji je suvremena demokratska Njemačka izvukla iz tog povijesnog iskustva jest da na državnoj razini uopće ne postoji mogućnost raspisivanja referenduma.

Svježiji primjer propagandnih manipulacija je Brexit, u vezi s kojim se nakon glasanja pokazalo da su neke od ključnih tvrdnji iz kampanje za odlazak Velike Britanije iz Europske unije bile potpune laži. No u usijanoj predreferendumskoj atmosferi, u kojoj se žestoko igralo na emocije, na to većina glasača nije obraćala pažnju.

HDZ i SDP više nemaju vjerodostojnost za mijenjanje Ustava

Referendumska pitanja za koje se potpisivalo na poticaj Građanske inicijative Narod odlučuje također ilustriraju problematične aspekte i ovog konkretnog referenduma i referendumskog odlučivanja uopće. Pitanja se zapravo odnose na promjene koje bi se preko promjene Ustava uvele u izborno zakonodavstvo RH, za koje se većina građana može složiti da je manjkavo i da traži izmjene. No je li koncept koji predlaže inicijativa pod utjecajem Željke Markić - propale političarke, koja je promijenila nekoliko stranaka i koja nije ni primirisala izbornom pragu ni kao predsjednica HRAST-a ni kao istaknuta kandidatkinja njene najfriškije stranke Projekt Domovina - doista najbolja opcija za popravak manjkavog izbornog zakonodavstva? Većina hrvatskih građana će se vjerojatno složiti da izborno zakonodavstvo treba mijenjati na bolje, no jesu li promjene koje predlaže ekipa Željke Markić doista bolje? Postoji još mnogo opcija organiziranja izbornog sustava koje uopće neće biti javno razmatrane, što znači da smo i na ovom referendumu u poziciji biranja manjeg zla (za neke je to aktualni sustav, za neke pak predložene promjene), a ne u poziciji da biramo najbolju opciju za budućnost RH. 

Uostalom, opcija narodnog referenduma je u Hrvatskoj postala aktualna nakon ustavnih promjena u dogovoru HDZ-a i SDP-a pred ulazak u Europsku uniju, kada je iz Ustava izbačena odredba da je referendum važeći samo ako na njega izađe polovica registriranih birača. To je učinjeno kako bi prošao referendum o ulasku RH u EU, čime je otvorena referendumska Pandorina kutija u kojoj sada živimo. Tom promjenom Ustava zbog kratkoročnog cilja, a bez svijesti o dugoročnim posljedicama, dotad su iznimno restriktivna pravila o raspisivanju referenduma u jednom aspektu postala vrlo liberalna, dok se restriktivnost zadržala u vezi s količinom potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma. Logično bi bilo da je baš obratno - dulji rok za sakupljanje potpisa i manji broj potpisa, a stroža pravila oko toga kada se referendum smatra važećim i o čemu se uopće na referendumu može odlučivati.

Dodatni je problem što se HDZ i SDP proteklih godina nisu uspjeli dogovoriti oko toga da ni referendumsko ni izborno zakonodavstvo dovedu u red, te što se njihovi najnoviji prijedlozi percipiraju kao pokušaji opstrukcije, pri čemu je nevažno jesu li to doista ili ne. Jednostavnije rečeno, HDZ i SDP su izgubili političku vjerodostojnost da uređuju i referendumsko i izborno zakonodavstvo, što istovremeno ne znači da bi odluku o tome trebalo prepustiti Željki Markić i njenoj družbi kao jedinoj alternativnoj opciji.

Zašto se ne ugledati na irski primjer ustavne konvencije u kojoj većinu čine obični građani?

Postoji i treća, najbolja mogućnost, koja se pokazala uspješnom u praksi, a čega najpoznatiji primjer dolazi iz Irske, zemlje u kojoj mnogi Hrvati radije žive nego u Hrvatskoj. Irska je 2012. godine sazvala ustavnu konvenciju, koja se sastojala od 100 članova, među kojima je bilo 29 parlamentarnih zastupnika, četvero predstavnika političkih stranaka i 66 nasumičnom lutrijom izabranih običnih građana. Njihov je zadatak bio izraditi konsenzualne prijedloge ustavnih amandmana u vezi s nekim ključnim političkim temama. Vlada nije bila obavezna automatski prihvatiti svaki prijedlog ustavne konvencije, ali je morala obrazložiti svoje odbijanje prijedloga i dati ga na parlamentarnu raspravu. Među rezultatima irske ustavne konvencije su npr. odluka da se obavezna starost za predsjedničke kandidate s 35 godina spusti na 21, kao i da se raspiše referendum o istospolnim brakovima. 

Koncept ustavne konvencije u kojoj većinu imaju lutrijom izabrani građani pokazao se kao izvrstan deliberativni alat i obogaćenje irske demokracije, a rezultirao je i time da se smanji polarizacija irskog društva oko nekih poslovično polarizirajućih tema. Konvencija je političare suočila s običnim građanima, svi su bili prisiljeni slušati jedni druge, moralo se konzekventno argumentirati nasuprot emocionalnog manipuliranja itd. Naravno, bilo je i kritika na konceptualizaciju i rad irske ustavne konvencije, ali njeni konačni rezultati kao i opće stanje Irske u odnosu na opće stanje Hrvatske pokazuju da je riječ o ideji o kojoj bi i kod nas trebalo ozbiljno razmisliti. 

Izbor između HDZ-a i SDP-a s jedne strane te Željke Markić i Opusa Dei s druge

Dakle, zašto ne sazvati konvenciju po irskom modelu koja bi odlučila i o promjenama Ustava RH i o boljem izbornom zakonodavstvu i o boljem zakonodavnom okviru za održavanje referenduma? Glasati o takvim prijedlozima, rezultatom smirene deliberacije i konsenzusa, na referendumu bi hrvatskoj demokraciji donijelo dosad nedosegnute kvalitete participacije građana i demokratskih standarda. 

To je svakako bolja opcija nego birati između HDZ-a i SDP-a na jednoj te Željke Markić i Opus Deija na drugoj strani. Ono što se sada događa u Hrvatskoj je da u nekim aspektima loše izborno zakonodavstvo pokušavamo promijeniti koristeći u skoro svim aspektima lošije referendumsko zakonodavstvo tj. da postojeće rupe i manjkavosti Ustava RH pokušavamo ispraviti korištenjem drugih rupa i manjkavosti Ustava. Nema baš primjera koji pokazuju da se itko usrećio takvom logikom.