Sad ćemo napokon shvatiti kako su nas izdresirali na niske plaće

Sad ćemo napokon shvatiti kako su nas izdresirali na niske plaće
Foto: Index/Pixsell/Dubravka Petric

VIJEST je bila kratka. Hrvatska je ušla u europski tečajni mehanizam (ERM II), pri čemu je središnji paritet hrvatske kune utvrđen na 7,53450 kuna za jedan euro, u standardnom rasponu fluktuacije plus/minus 15 posto oko središnjeg pariteta. U tom mehanizmu trebamo provesti najmanje dvije godine, a tada se otvara mogućnost uvođenja eura.

Nitko nije zaista vjerovao u kunu

Ukratko, ovo je prva faza ukidanja kune kao nacionalne valute. Oko pluseva i minusa govore i još će govoriti stručnjaci, no u ovako potpuno euriziranoj državi očigledno je da su plusevi uvođenja zajedničke valute bitno brojniji od mogućih minusa. Pogledajmo zato neke druge zanimljive aspekte ovog procesa.

Kao valuta kuna se pokazala među stabilnijima u svijetu. Uvedena je na Dan državnosti 30. lipnja 1994. i zamijenila je privremeni hrvatski dinar. No unatoč stabilnosti, nitko joj nije uistinu vjerovao. Za sve izračune trajnijih dobara, poput automobila, stanova, kuća, Hrvati su koristili legendarnu DEM, a potom euro. Ako nekome kažete cijenu kvadrata stana u kunama - samo ćete ga zbuniti. Također, velika većina štednje građana je u eurima, a ne kunama. Kuna se eto igrom sudbine i dobrim radom Hrvatske narodne banke pokazala uvelike stabilnom - no Hrvati se jednostavno ne mogu odvojiti od sjećanja inflatornih jugoslavenskih dinara koji su u par mjeseci godine štednje mogli postati bezvrijedan papir. Kuna je za svakodnevnu kupovinu, ali kada se priča o novom autu, kada se priča o renoviranju ili kupnji stana ili kada se ušteđevina stavlja na banku - tu je euro. Stoga za kunom ne treba puno plakati, jer je uistinu nismo ni prihvatili.

Napokon ćemo moći izravno usporediti plaće i cijene

Uz sve gospodarske prednosti koje će donijeti prelazak na euro (od ukidanja valutnih rizika do toga da nama važni zapadnoeuropski gosti lakše troše), postoji još jedna. Napokon ćemo moći izravno usporediti i plaće i cijene. Napokon ćemo za bilo koji proizvod u Italiji, Sloveniji ili Austriji izravno znati koliko košta u odnosu na proizvod u Hrvatskoj. Ali, moći ćemo usporediti i plaće.

Napokon ćemo shvatiti kako smo doslovno izdresirani za niske plaće. Kada netko u nas spomene plaću od 7000 kn u članku ili tekstu na Fejsu, onda vidite dolje komentare kako je to neka super plaća, a u biti je to iznos nešto preko 900 eura. Ljudi ovdje zavidno gledaju za saborske plaće koje su za običnog zastupnika malo iznad 2000 eura, dakle manje nego što po zadnjim informacijama dobiva iskusniji vozač kamiona u Njemačkoj. Plaća tvorničkog radnika na traci u Austriji (istina u smjenskom radu) za koju znam iz prve ruke je 2400 eura, dakle ekvivalent hrvatskom ministru, nešto što se ovdje smatra nečim ogromnim.

Treba nam otrežnjenje

Nama upravo to treba. Nama treba upravo to otrežnjenje gdje ćemo shvatiti da većina građana radi za iznose manje nego što je iznos socijalne pomoći u razvijenoj zapadnoj državi. Trebamo jasno shvatili da sveučilišni nastavnik ili liječnik u Hrvatskoj rade za iznos koji dobiva pomoćni radnik bez ikakvih znanja u drugoj članici EU, a već onaj koji vozi viličara ide u rang ministra. Osoba koja zna s rukama, tipa keramičar ili kuhar, ako je spreman na teren i teže uvjete u Austriji ili Njemačkoj, lako preskoči i hrvatskog predsjednika. Upravo takvo otrežnjenje i takva financijska pljuska je potrebna Hrvatima kako bismo napokon shvatili da smo izdresirani tuđe nevelike novce smatrati nečim velikim i kako bismo shvatili koliko smo ekonomski neuspješni.

Ova zemlja još od doba Jugoslavije kada se uspoređuje standard ima jedan zaštitni mehanizam, nikada se nismo htjeli uspoređivati s Italijom, Austrijom ili Njemačkom, već je tu bila Čehoslovačka, Mađarska ili Rumunjska. Dakle, veća sirotinja od nas. Kada su nas oni prošišali, sada se uspoređujemo s Bosnom i Srbijom. Sutra, što ćemo? Loviti na karti gdje je Somalija, Mauretanija ili Demokratska Republika Kongo kako bismo u statistiku uveli nekog goreg od nas?

Trebamo početi postavljati pitanja zašto smo tako jadno plaćeni

Uvođenje eura je savršeno da nas klepne po glavi koliko imamo u prosjeku male plaće i malu produktivnost rada - što naravno ne znači da sami malo radite. Ako zbog loše organiziranog prijevoza u gradu trošite dnevno sat i pol do posla i natrag - to smanjuje vašu dnevnu produktivnost. Ako morate svako malo na općinu riješiti neke papire, i to smanjuje vašu produktivnost. Jednako smanjuje produktivnost ako nemate suvremene alate - da pojednostavimo stvari, lopatom možete raditi 16 sati i neće biti produktivni koliko onaj s bagerom u dva sata.

Ta razlika i ta bijeda naših plaća u eurima pomoći će da napokon građani počnu postavljati pitanja - zašto? Jer kada počnu postavljati pitanja zašto, onda će s vremenom i doći odgovor zbog čega prosječan hrvatski radnik radi za iznose manje nego što je u zemljama koje su nam uzor socijalna pomoć ili pomoć za nezaposlene.

Iznos koji u Hrvatskoj prima radnik je mizerija koliko prima u Austriji ili Njemačkoj. Mi prvo moramo prihvatiti koliko smo u biti pali i koliko smo doslovno izdresirani da nekakve zapadne minimalne plaće smatramo vrhunskim političarskim ili menadžerskim primanjima koje prosječnom radniku nisu dostupne. Pa zapitajte se - zašto Hans ili Giovanni imaju, a vi nemate. Iskren odgovor na to pitanje je prvi uvjet da si nešto promijenite u životu, ako niste zadovoljni onom materijalnom stranom. Sebe, posao, poslodavca ili državu. Ili sve to zajedno.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara