Škver me othranio i ne mogu biti objektivan. Ali...

Škver me othranio i ne mogu biti objektivan. Ali...
Foto: Index, Dusko Marusic/PIXSELL

KAO netko koga je othranio splitski škver ne mogu baš tako lako i objektivno pisati o brodogradilištima...

Pokojni dida Jure je odradia cili svoj životni vijek ka radnik, zavariva je u nehumanim uvjetima (a ipak doživia 97) i jednom čak dobia i neku nagradu za prekovremene, ako me memorija dobro služi, a mama je kao stipendistica nakon faksa otišla u škver i također tamo dočekala penziju.

Kako da ih ja vama opišen? To je ona sorta ljudi koja je meni ka ditetu na upit da mi donesu važ temeljne piture za željezo (iša san bit faca pa opiturat ogradu, a otac mi je objasnia kako to ide po pe-esu, dakle prvo temeljna pa onda dalje...) danima objašnjavala kako se to ne može tek tako uzet iz škvera, a meni to nikako nije bilo jasno, jer kad san dolazia na porinuća vidia bi da su ogromni brodovi opiturani ton pituron pa kako se onda ne može jedan važ meni donit??

Od škvera se ne uzima ništa osim plaće

Ali za te ljude se nikad to nije moglo, jer je kodeks tih "romantika" bia da se ne uzima od škvera ništa osim plaće. Jednom kad smo u novije vrime didu odveli na neko porinuće i kad je bacia oko na neke radione i vidia taj nered, bia je jako tužan i samo je reka da ga više nikad ne vodimo u škver.

Od dice san ja nekako bia najskloniji biznisu i računicama pa bi mi mater često tužno "otvarala dušu" u kasnim satima i prepričavala što je muči vezano za škver i objašnjavala šta se sve tamo događa i kako to nikako ne može dobro završit.

Kako je Split ipak mal grad, u njemu se sve više manje znalo pa tako i to da se u tom škveru lipo kralo.

Da su menadžerske plaće bile nerealno visoke, da su menadžerski ugovori prezaštićeni pa kad jednog podobnog zamijeni drugi podobniji ovi prvi ne plače, jer mu osmijeh na lice razvuče unaprijed dogovorena otpremnina. Da su na visoke pozicije dovođeni takvi tudumi koji kurca tebe nisu znali pa bi prije kolegija svoje podređene tražili da im objasne najosnovnije stvari te da im pišu odgovore na upite koji bi stizali, a ticali su se poslovanja odjela koje je bilo pod ingerencijom pozicije koju obnašaju.

Škver je bija idealan za mažnjavanje love

Da bi oni koji su ukazivali na nepravilnosti u pravilu vrlo brzo na ovaj ili na onaj način najebali. Da su se kroz razne donacije izvlačili pusti novci (mislim čak i za Hajduka) ili bi bila riječ o besplatnim radovima. Da bi pri radovima u škveru pri uređivanju ureda ti neki radnici znali izlajat di idu nakon smjene tj. čiju kuću idu uređivat, a naravno ukupnu cifru radova će platit škver.

Da bi voditelji/direktori raznih odjela naglo sagradili luksuzne kuće, stanove, vikendice ubrzo nakon promaknuća itd... Da sad ne nabrajan dalje, škver je bia idealan za mažnjavanje love, jer se u tom biznisu okreću ogromni novci (brodovi su skupi).

Kralo se kroz provizije i materijal

Milijuni su se mažnjavali bilo kroz provizije, bilo kroz materijal, bilo kroz razne kooperantske firme ili šta sve već nisu tada izmišljali, uz blagoslov vladajućih (i provizije vladajućima), kako bi izvukli šta više, a onda kasnije, uz pomoć političara koji su ih tamo zbog krađe i postavili (jer triba imat želudac za to), našom lovom sanirali svoj lopovluk.

Iluzorno bi bilo očekivati da svi ljudi kuže matematiku, da kuže uzročno posljedične veze, da kuže lopova kad vide jednog takvog, da kuže muljatora kad vide jednog takvog, da kuže ekonomiju, da kuže pravo itd... A ako neki eto i kuže iluzorno je očekivati od njih da imaju muda i da usprkos tomu što znaju da su u ovoj državi apsolutno svi zviždači najebali, da baš oni odluče istupiti i ugroze tu kakvu-takvu jadnu egzistenciju.

Meni mladom i nadobudnom, željnom pravde i borbe za istu je to pitanje uvijek bilo prvo na ustima i uvijek bih mamu pitao zašto se ne pobune i dignu glas protiv lopova i nesposobnih nadređenih, a ona bi uvijek odgovarala da ne može sebi dopustiti da ugrozi jedinu plaću koja prehranjuje šesteročlanu familiju i zato ni sam ne znam da li da žalim te radnike ili ne?

Znam kako je to kad ti je jedini zaposleni roditelj "na čekanju"

Ono što sigurno znam je da žalim i suosjećam s njihovom djecom (ona ne mogu bit kriva zbog konformizma/kukavičluka roditelja), jer znam kako je to kad ti je jedini zaposleni roditelj "na čekanju" pa ne znaš hoće li ti ubrzo biti ugrožena egzistencija, znam kako je to kad mu kasne plaće, znam kako je to kad počneš radit s 12 godina, jer to sve više ne možeš gledat/slušat i zato što vidiš koliko ti roditelje koji te vole pogađa činjenica što ti ne mogu priuštit sve što bi željeli pa im odlučiš barem malo olakšati ionako sjebanu svakodnevicu u sjebanoj lopovskoj državi.

Problem hrvatske brodogradnje je samo jedan, a to je to što ima pridjev "hrvatska", jer u zemlji proračunatih lopova i priglupih zločestih sebičnih uhljeba koji im "drže vriću/skale" ni jedna grana gospodarstva ne može i neće opstati.

A stvarno šteta, jer brodogradnja je super stvar i uvik će imat posebno misto u mom srcu! ❤️

p.s. Pod obavezno provjerit porijeklo imovine svim kurvinim sinovima koji su obnašali iole značajnije funkcije u brodogradilištima unazad 30 godina!

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara