SLOMLJENI LJUDI U RAJU Australija šalje migrante na otočni pakao u južnom Tihom oceanu

SLOMLJENI LJUDI U RAJU Australija šalje migrante na otočni pakao u južnom Tihom oceanu

Foto: FAH

SUNCEM okupani otok Manus, u južnom Tihom oceanu, mogao bi biti rajski otok. Ali za više od 900 tražitelja azila Manus je bio pakao: tri i pol godine mentalne i fizičke okrutnosti, piše Roger Cohen za New York Times.

Ovdje se nalazi Benham Satah, Kurd koji je pobjegao iz zapadnog Irana. Na otoku je od 27.8.2013. godine. Za australske službenike on je broj FRT009. ''Ponekad se režem kako bi se podsjetio da sam još živ'', kaže. To je samo dio psihičke torture koju prolaze zatvorenici na Manusu i u maloj pacifičkoj državici Nauru, daleko od znatiželjnih očiju.

Broj smrtnih slučajeva među migrantima je zapanjujuć - samozapaljenje, predoziranja, smrti uzrokovane medicinskim zanemarivanjem, seksualno zlostavljanje i prevladavajući očaj. Nedavno izvješće UN-a otkrilo je da 88% tražitelja azila i izbjeglica na Manusu pati od depresije ili psihoze.

U ovoj migrantskoj krizi nema okrutnije kazne od ovog kvazi-zatvora u južnom Tihom oceanu. Australija je suočena s dilemom: što učiniti s očajnim migrantima koji traže azil? Australska vlada ostaje pri stavu da je oštar pristup jedini način sprječavanja da zemlja ne bude pregažena. Vlada tvrdi da je spriječila smrti migranata poput onih u Sredozemnom moru.

Australski Trump

Ministar za imigraciju Peter Dutton je australski Trump. U prošlosti je azilante prikazivao kao nepismene ljude koji žele ukrasti poslove Australcima. Također smatra da su u zemlju pustili previše Libanonaca.

Manus i Nauru su sve veća neugodnost za Australiju. Premijer zna da su neodrživi i traži izlaz. Nakon što se mladi Iračanin spalio na Nauru, novine su objavile ilustraciju s natpisom ''Ne utapa se''. Nakon toga je pao dogovor sa SAD-om te će oni prihvatiti većinu žena i djece s Naura. Muškarci bi valjda trebali doći posljednji. Satah kaže da u to neće vjerovati dok ne vidi.

Tražitelji azila su na Manusu smješteni u mornaričkoj bazi Lombrum. Stanovnici Manusa smatraju da ih je Australija iskoristila na neokolonijalni način. Naime, tražitelji azila su u bazu smješteni iznenada i bez objašnjenja.

Guverner Manusa Charlie Benjamin smatra da je moralno pogrešno ostaviti sve te ljude na otoku. ''Nama je rečeno da ćemo pomoći u procesu te da će izbjeglice krenuti dalje, ali ne postoji proces'', kaže.

Pusta obećanja

Australija je svojoj bivšoj koloniji obećala stotine milijuna dolara, ali većinom za projekte izvan Manusa. Stanovnike Manusa se naravno ništa nije pitalo.

Abdirahman Ahmed iz Somalije smatra da su samo u većem zatvoru. ''Ponekad mislim da bi bilo bolje umrijeti. Ako umrete nema više pitanja pred vama. Ako želite doći u Australiju završit ćete u Manusu i istrpjeti tri godine traumi i tortura.

Suadanac Abdul Aziz Muhamat sjeća se kako su jednog seljana u Sudanu rastrgali konjima. Vojnici su djecu živu spalili u kolibi. ''Vidim to kao jučer'', kaže.

Aaziz se osjeća kao u kavezu. Cijeli je otok kavez. Nema osjećaja ni želja. Nisu dobili nikakve informacije, nije bilo 'procesa'. Ništa. Nakon prosvjeda 2014. godine azilantima se reklo da bi procesuiranje moglo trajati desetljećima. Kafka u tropima. Pijani lokalni nasilnici provale u kamp te dolazi do nasilja. 170 ljudi je ozlijeđeno.

Strpajte ljude usred ničeg, zatvorite ih, zlostavljajte, držite u limbu, i ovo je rezultat.

Pobuna ne mijenja ništa.

Uslijedio je štrajk glađu, 2015. godine.

Štrajk nije ništa promijenio.

Daleko od očiju, daleko od srca

Australija se oslanja da princip "daleko od očiju daleko od srca". Novinarima je zabranjen pristup. Čak postoji i federalni zakon po kojem se zviždače može zatvoriti.

Premještanje tražitelja azila nije samo po sebi ilegalno, dok je god proces bio u skladu s ljudskim pravima. Morali su postojati sastanci s lokalnim vlastima, bez pritvora te osiguravanje pristojnog života za izbjeglice. Ništa od tog nije ostvareno. Umjesto toga Australija se opravdava time da cilj (sprječavanje krijumčarenja ljudi) opravdava sredstvo (okrutnost).

Histerija oko 'ljudi sa čamaca' zahvatila je Australiju, a njeni građani ne vide što se čini u njeno ime.

U Australiji živi samo 24 milijuna ljudi, a to je zemlja dvostruko veća od Indije, gdje živi 1,25 milijardi ljudi. Nema li mjesta za još 2000? Australija nije doživjela recesiju četvrt stoljeća, pa je teško zamisliti poniženje i očaj. Ali oni su tu, preko mora.

Vlada je toliko opsjednuta da je donijela mjeru po kojoj se za sve na Manusu daje doživotna zabrana ulaska u Australiju. Teoretski, čovjek s Manusa može otići u SAD, postati profesor na Harvardu i nikad ne biti u mogućnosti posjetiti Sydney.

Jasno je što Australija treba učiniti. Pritisnuti Trumpa da preuzme što više izbjeglica. Priznati da zemlja ima moralni dug prema svim ljudima koji su zatočeni na otocima i omogućiti onima koji ne odu u SAD dostojan život u Australiji. Neka 'prijelazne osobe' postanu trajni stanovnici Australije. Zatvoriti ovo odvratno poglavlje koje baca mrlju na Australiju i podsjeća na najtamnije trenutke njene prošlosti, zaključuje Cohen za New York Times.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara