POČETKOM godine kada je jedan rastrojeni momak prošetao centrom Splita s kalašnjikovom i ubio tri osobe, započeo je višednevni ciklus analiziranja Splita kao grada slučaja. Novinari, sociolozi, povjesničari, mlatitelji slame opće prakse i slučajni prolaznici suočeni s kamerama i mikrofonima nacionalnih televizija tražili su odgovore na pitanja što se to događa s ovim gradom, kako je od mitske metropole Mediterana, pune težaka i ribara koji pletu mriže, pivaju Olivera, vole 'Ajduka, Tijardovića i Smoju postao razbojnička jazbina s nervoznim klincima koji na ulicama demonstriraju vještine stečene u morbidnijim videoigrama.

Podsjećalo se na dijagnoze izgovarane u ranijim autopsijama grada, govorilo o raspadu privrede, odlasku mladih, apartmanizaciji, klerikalizaciji i ustašizaciji, fascinantnom nizu loših gradonačelnika, klijentelizmu, devastaciji prostora. Oni hrabriji prozborili su i o kultu lokalne navijačke skupine koja je s takozvanim muralima zapišala skoro svaki gradski zid. Na koncu, Split je još jednom obranio titulu slučaja i dokazao da je bio u pravu onaj novinar kad ga je davnih godina u odavno ugašenom listu nazvao vražjim otokom.

Split slučaj, a Dalmacija problem

Uslijedila je koronakriza, korona je ušla u starački dom, gdje drugdje nego u Splitu, tu su unatoč zdravstvenim rizicima i zdravoj pameti održavane mise, a kada je Vili Beroš, nacionalni heroj zarobljen u koži ministra zdravstva, ukazao na neodgovorne Dalmatince koji prkose zabranama i nesputano razmjenjuju viruse po kafićima sa zatamnjenim staklima, dileme nije bilo – Split je opet slučaj, Dalmacija je opet problem.

U međuvremenu, život u ostatku Hrvatske odvija se gotovo sasvim normalno. Eto, na primjer, Zagreb. Sedam mjeseci nakon što ga je uzdrmao snažan potres, dio ljudi još uvijek se ne može vratiti u porušene stanove, rastrojeni mladić s kalašnjikovom šeta po centru, ranjava policajca, puca po jednoj od čuvanijih zgrada u državi i potom čini suicid, nekoliko dana kasnije gledamo video na kojem takozvani kontroverzni poduzetnik na ulici mlati nekog momka, broj oboljelih od covida raste, jučer je došao do ogromnih 705, nekoliko hiljada ljudi okupljenih oko ljubavi prema nacionalnoj reprezentaciji naguralo se na tribinama najvećeg gradskog stadiona kao da su malo prije toga izumrli svi virusi skupa s koronom.

Zagreb, vražji breg

Svejedno, nema emisija o Zagrebu kao gradu slučaju, nitko ga ne zove vražjim bregom, šute sociolozi, povjesničari, novinari, mlatitelji slame opće prakse. Govori se o propustima, nemaru, nesposobnosti, ali nedostaje onaj fatalistički zaključak o neodgovornosti zapisanoj u tvrdom i nepromjenjivom mentalitetu.

Da izbjegnemo zamke pogrešnoga čitanja, za razliku od mnogih koji su uočili ovo o čemu pišem, ali i došli do drukčijeg zaključka, mislim da se Split po koječemu opravdano može smatrati slučajem, da apartmanizacija, torcidizacija, klerikalizacija i ustašizacija grada, praćena rijetko viđenom negativnom selekcijom u politici i lokalnim ustanovama, nisu kleveta osmišljena u glavama najperfidnijih mrzitelja Splita, nego njegova žalosna stvarnost, kao i da onaj nekadašnji mediteranski raj, ustvari, nikad nije bio divan kao u pjesmi. Samo, eto, primjećujem da takav grad baš i ne odskače od nacionalnog prosjeka.

Nisu samo gradovi slučajevi, takva je skoro cijela država.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala