Što bi se dogodilo da Katarina Peović stvarno uspije oteti novac bogatima?

Što bi se dogodilo da Katarina Peović stvarno uspije oteti novac bogatima?
Foto: Index/Pixsell/Srecko Niketic

POLITIČKI pluralizam u Hrvatskoj se razvija u dobrom smjeru. Cvjeta tisuću cvjetova.

Nakon raznih stranaka "trećeg puta" koje su uskakale i iskakale na političkoj sceni u Hrvatskoj, a koje nisu bile programski, politički i ideološki jasno orijentirane nego više nalik brzinski sklepanoj grupi ljudi koja pokušava iskoristiti zasićenost građana HDZ-om i SDP-om, izgleda da su se za ove izbore formirale autentično desna i lijeva politička opcija, a i liberalni centar je dobio svoje predstavnike koji nisu samo privjesak SDP-a i HDZ-a kao što su bili  HSLS i HNS. 

Desni politički spektar ovih izbora predstavlja Domovinski pokret, a lijevu koaliciju Možemo! Iako su isprva ove političke opcije izgledale stabilnije od dosadašnjih "trećih puteva" i ponudile su autentično lijevi/desni program, nasuprot razvodnjenom desnom centru HDZ-a i lijevom centru SDP-a, tjedan-dva prije izbora se ipak pojavljuju pukotine i možebitne frakcijske borbe. 

"Preraspodjela" štednje u režiji Katarine Peović

Na ljevici je nastao privremeni nesporazum oko izjave predsjednice Radničke fronte Katarine Peović da u sklopu borbe protiv krize država treba "preraspodijeliti" svu štednju u bankama koja premašuje 700.000 kn, što bi, prema njoj, pogodilo 51.000 bogataša s ukupnom štednjom od 75 milijardi kuna. Jednostavno rečeno, Peović želi da država otme novac 51.000 ljudi koji imaju štednju veću od 700.000 kn. Iz koalicije Možemo! su brzo reagirali i odbacili takvu mogućnost i naveli da to uopće nije dio koalicijskog programa. Neki čelni ljudi koalicije su javno priznali da je tim istupom predsjednice Radničke fronte postalo jasno da je primanje strane koja je preradikalno lijevo bila greška, čak i za jednu politički lijevu koaliciju. 

Ali čisto za misaoni eksperiment pretpostavimo da se plan o oduzimanju štednje onima koji imaju iznad 700.000 kn provede u djelo. Kakve bi to posljedice imalo, tj. bi li to spasilo Hrvatsku?

Ne samo da ne bi bilo dugoročnog efekta nego bi bilo kontraproduktivno

Jednostavna računica pokazuje da se takvom politikom ne bi postigao nikakav dugoročan efekt. Dapače, to bi bilo sasvim kontraproduktivno u smislu oporavka Hrvatske od krize. 

Projekcije rashoda državnog proračuna za 2020. planiraju rashode od 147 milijardi kuna. Kada bi država otela svu štednju tih 51.000 "bogataša", svih 75 milijardi kuna, to bi bilo dovoljno za financiranje države tek oko pola godine, i to pod pretpostavkom da bi državni rashodi ostali manje-više isti. Realno, apetiti bi u takvoj situaciji narasli i nastao bi grabež za novim financijskim sredstvima pa bi se novac dijelio šakom i kapom. Čak da država nacionalizira ukupnu štednju svih građana HR, koja iznosi nešto više od 200 milijardi kuna, to ne bi bilo dovoljno ni za pokrivanje državnih rashoda godinu i pol dana, opet uz uvjet da ostanu isti.

Razumna osoba bi pomislila da je porazna činjenica kako država u manje od godinu i pol dana može potrošiti vrijednost koju njeni građani štede cijeli život i pomislila bi da ipak država malo previše troši s obzirom na standard svojih građana, jer sve što država potroši je morala prvo oduzeti svojim građanima kroz poreze, trošarine, doprinose i druge namete, ali ekstremni ljevičari iz Radničke fronte ionako smatraju da ne bi trebalo postojati nešto što se zove privatna imovina, nego bi svu imovinu u državi trebala kontrolirati vrhovna vlast koja će su dijeliti onako kako partija/fronta odredi.

Rezultat bi bio egzodus kapitala iz Hrvatske

Ali možda se ta sredstva iskoriste za smanjivanje javnog duga, iako je to vrlo malo vjerojatno jer ljevica nije baš poznata po brizi za javni dug (zar itko u Hrvatskoj jest?). Trenutni dug opće države, u što spada javni dug središnje vlasti, lokalnih vlasti i socijalnih fondova, iznosi otprilike 285 milijardi kuna. To znači da bi otimanje cjelokupne štednje 51.000 najbogatijih građana bilo dostatno tek za pokrivanje malo više od 1/5 javnog duga, a nacionalizacija cjelokupne štednje svih građana RH, nešto više od 200 milijardi kuna, ne bi bila ni izbliza dovoljna da pokrije sve javne drugove (285 milijardi kn). Znači, Hrvatska država je zadužena za svu štednju koju njeni građani posjeduju plus dodatnih 85 milijardi kn, tj. cjelokupna štednja koju su građani RH prikupljali kroz život je dovoljna za pokrivanje tek 70% dugova hrvatske države. 

Ma kako iskoristili ta "dodatna sredstva", rezultat bi bio kratkoročan, a uzrokovao bi egzodus kapitala iz Hrvatske. Možda vam se ne čini kao veliki problem to što bi neki bogataš otišao iz zemlje, ali bi jedan takav potez pokazao i svima ostalima što mogu očekivati. Ako su oteli novac fizičkih osoba, koliko dugo će proći prije nego što se sredstva iz te otimačine otope pa se vlast okrene prema kompanijama za izvor novih sredstava. Jer početnom nacionalizacijom privatne štednje su narasli i apetiti same države, tj. rashodi su se povećali, a 75 milijuna kuna se brzo otopi.

Nakon štednje bogatih (75 milijardi kn) na red će doći štednja svih ostalih građana (cca 125 milijardi kn), pa depoziti tvrtki (cca 100 milijardi kn), a kada ponestane i toga pa sve banke napuste Hrvatsku i ostanu samo državne, s višestrukim kamatama na kredite nego što su to imale privatne banke, i prihodi proračuna se strmoglave, onda će krenuti na dugotrajnu imovinu, odnosno nekretnine i zemlju. Ali ni to neće biti dovoljno pa će se pokušati spašavati "printanjem" novca, što će obezvrijediti valutu i dovesti do hiperinflacije koja će sve probleme višestruko intenzivirati. 

Čemu čuđenje? Radnička fronta je barem iskrena

Socijalizam traje samo dok ne nestane tuđeg novca. 

Sasvim je jasno da je ideja o nacionalizaciji štednje koju je iznijela predsjednica Radničke fronte suluda, pa čak i radikalnim ljevičarima iz Možemo! koalicije. Jako brzo su pokušali sanirati štetu tvrdnjama da se Možemo! ne zalaže za nacionalizaciju štednje, nego za progresivno oporezivanje štednje. Kao, eto, ne želimo vam ukrasti sve odjednom, nego malo po malo. Inače, Hrvatska već ima porez na dohodak od kapitala, u što spada i prihod od kamata na štednju, koji iznosi 12%, a na taj iznos se još plaća i prirez. Uvela ga je vlada SDP-a, a ideja je došla ravno iz uma Slavka Linića te su je podržali neki ekonomski stručnjaci kao što je g.Novotny. 2019. je država od poreza i prireza po osnovi dohotka od kamata na štednju uprihodovala 127,3 milijuna kuna. Ali 12% + prirez očigledno nije dovoljno za Možemo! pa traže više. 

Ipak, u medije su isplivale informacije da jedan veliki dio članova koalicije Možemo! nije zadovoljan istupima Radničke fronte te njihovo primanje u koaliciju smatraju velikom greškom. 

Radnička fronta je zapravo najbolji dio zeleno-lijeve koalicije 

Ali čemu se uopće čude? Radnička fronta postoji godinama i nikada nije skrivala svoje tvrdokorne prokomunističke stavove. Licemjerno je od Možemo! da glume iznenađenje jer je RF oduvijek bila poznata kao radikalna stranka. Radnička fonta je uvijek bila sasvim iskrena u svojim stavovima i Možemo! nema osnova da tvrdi kako je ušla na prevaru. Primljena je otvorenih ruku. 

Stoga je Radnička fronta najbolji dio koalicije Možemo! jer je sasvim iskrena. Svašta joj se može prigovoriti, ali ne i da skriva svoje radikalne stavove. Možemo! su bili savršeno upoznati s tim stavovima. Licemjerno je od njih što se sada čude što stranka koja godinama poziva na nacionalizacije, kolektivizacije i eksproprijacije poziva na oduzimanje privatne štednje građana. Prije će biti da dobar dio Možemo! dijeli radikalne stavove s Radničkom frontom, ali iz nekog razloga nisu spremni to javno priznati pa im Radnička fronta služi kao kanal kojim će radikalne ideje izbacivati u javnost bez snošenja odgovornost za njih.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara