KAD JE THE Economist prije 35 godina predstavio svoj Big Mac indeks, sveprisutni McDonald’sov hamburger koštao je u Americi samo 1.60 dolara. Sada stoji 5.65 dolara, prema prosjeku cijena u četiri velika američka grada. Povećanje prilično nadmašuje inflaciju u istom razdoblju. Big Mac se na gotovo identičan način priprema u više od 36.000 restorana u više od 100 zemalja svijeta i to ga čini pogodnim za usporedbu jačine raznih valuta u odnosu na američki dolar.

The Economist je sredinom osamdesetih godina zbog navedenih karakteristika McDonald'sovog hamburgera konstruirao neformalni Big Mac indeks koji se temelji na teoriji pariteta kupovne moći koja kaže da valuta mora imati istu kupovnu moć u svim zemljama, odnosno da jedinica svake valute mora imati istu realnu vrijednost u svakoj zemlji.

Rodno mjesto Big Maca jedno je od najskupljih mjesta za njegovu kupnju, prema The Economistovoj usporedbi u više od 70 zemalja širom svijeta. Primjerice, u Vijetnamu hamburger košta 69.000 donga. Iako to zvuči strašno puno, za američki dolar dobiva se puno donga. Na deviznom tržištu 69.000 donga vrijedi samo tri dolara. Tako je Big Mac u Vijetnamu 47 posto jeftiniji nego u Americi.

Dobro je znati. No, indeks nije bio zamišljen kao korisnički vodič za pljeskavice, već kao pomalo ironičan vodič za valute. U načelu, vrijednost valute trebala bi odražavati njezinu moć kupovine stvari, prema doktrini "pariteta kupovne moći", izrazu koji je 1918. stvorio švedski ekonomist Gustav Cassel. Budući da se za 69.000 donga i 5.65 američkih dolara može kupiti hamburger, trebali bi vrijediti isto. Činjenica da dong u hamburgerima vrijedi 47 posto manje nego dolar sugerira da je dong podcijenjen.

"Pojačani angažman"

Tako smatra i američko Ministarstvo financija, koje dvaput godišnje izvještava Kongres o zemljama koje svoje valute možda umjetno održavaju jeftinijima kako bi povećale izvoz i pridobile konkurentsku prednost. U travnju je Ministarstvo financija potvrdilo da je Vijetnam jedan od triju trgovinskih partnera, uz Švicarsku i Tajvan, koji slijede potencijalno nekorektnu valutnu praksu, na temelju triju testova njegovog osmišljavanja. Vijetnam ima značajan trgovinski suficit s Amerikom i materijalni vanjski suficit sa svijetom, a njegova središnja banka kupuje puno dolara i drugih stranih valuta. Posljednjih mjeseci američka riznica pokušava nagnati Vijetnam da promijeni svoju praksu, što je postupak poznat kao "pojačani angažman".

Dvije strane postigle su dogovor 19. srpnja. Vijetnamska središnja banka obećala je da se neće upuštati u konkurentsku devalvaciju. Također je priopćila da će postupno dopuštati da valuta slobodnije oscilira i da će biti otvorenija prema intervencijama na valutnim tržištima. To bi moglo značiti da će se izbjeći štetne carine ili bilo kakve slične intervencije dviju zemalja.

Da ne bismo krivili Big Mac indeks kako je pridonio poteškoćama Vijetnama, nastavlja The Economist, vrijedi istaknuti kako je uobičajeno da se siromašne zemlje u bilo kojoj jednostavnoj usporedbi cijena čine jeftinijima u odnosu na bogate. Vijetnam u tom pogledu nije iznimka. Cijena hamburgera približno je očekivana s obzirom na bruto domaći proizvod zemlje. Tajvan, još jedna zemlja pod nadzorom Ministarstva financija, drugačiji je slučaj. Ostao je iznenađujuće jeftin s obzirom na to koliko je napredan. A Švicarska se po bilo kojoj mjeri čini skupom.

Najjeftiniji hamburger može se pronaći u Libanonu. Iako je cijena Big Maca spektakularno porasla na 37.000 libanonskih funti, valuta je još dramatičnije propala na crnom tržištu, gdje jedan dolar vrijedi 22.000 funti. Kao posljedica toga, Big Mac košta samo 1.68 dolara. Jedan od razloga što je hamburger toliko jeftin može biti taj što libanonski uvoznici mogu kupiti neke od sastojaka Big Maca po povoljnijem, subvencioniranom tečaju.

Primjerice, oni mogu kupiti pšenicu vrijednu dolar za 1500 funti, a ostale namirnice, uključujući sir, po stopi od 3900 funti. Libanonski valutni kaos je odraz, ali i uzrok njegove ekonomske katastrofe. Čak i po umjetno niskoj cijeni, Big Mac je mala utjeha.