STUDENTI farmacije koji uređuju portal Recipe objavili su cjelovit odgovor Ivanu Pernaru i svim ostalim protivnicima cijepljenja u članku pod naslovom "Sve što morate znati o cjepivima".

Naime, u Hrvatskoj, baš kao i u mnogim drugim zemljama, jača pokret protivnika cijepljenja. Među čelnicima tog pokreta u Hrvatskoj je Ivan Pernar, saborski zastupnik koji se javno hvali činjenicom da nije cijepio svog novorođenog sina (o čemu je pokrenuo i posebnu Facebook stranicu).

"Osoba koja nije u stanju pročitati ovaj članak u cijelosti ne bi ni trebala raspravljati o cijepljenju"

Studenti farmacije odlučili su protivnicima cijepljenja objasniti što je cijepljenje, zašto je korisno, ali i odgovoriti na uobičajene prigovore protivnika cijepljenja.

Tijekom pisanja članka za koji je, navode, utrošeno oko mjesec dana istraživanja i uređivanja, proučili su 69 literaturnih navoda koji su svi redom stručne knjige, sveučilišni udžbenici te studije i znanstveni članci objavljeni u relevantnim časopisima. 

"Skromno smatramo kako svaka osoba koja nije u stanju pročitati ovaj članak u cijelosti, ne bi trebala ni raspravljati o cijepljenju", navode autori članka koji u nastavku prenosimo u cijelosti.

Cijepljenje i imunosni sustav

Cijepljenje, najjednostavnije rečeno, možemo smatrati „treningom“ ili „školom“ za naš imunosni sustav (IMS). Ono podrazumijeva izlaganje organizma nevirulentnim oblicima mikroorganizama ili njegovim imunogenim komponentama (oblici mikroorganizma koji neće izazvati bolest, ali će potaknuti imunosni sustav na odgovor = imunogeničnost), nakon čega se pokreće primarni imunosni odgovor (pri prvom susretu s imunogenom) koji je uvijek sporiji i slabiji od sekundarnog (ponovljeni susret s imunogenom). Nakon imunosne reakcije na cjepivo, u organizmu se stvara zaliha stanica i protutijela na račun kojih IMS „pamti“ i koja će pri ponovnom susretu s takvim patogenom reagirati brže i znatno jače te spriječiti razvoj bolesti. Opisani proces nazivamo aktivnom imunizacijom, a upravo po tom principu funkcioniraju gotovo sva cjepiva.

Veoma je važno imati na umu kako cijepljenjem ustvari imitiramo prirodne procese koji se odvijaju u našem organizmu uslijed susreta s određenim uzročnikom bolesti, ali na siguran i kontroliran način u cilju zaštite zdravlja. Edward Jenner je još u 18. stoljeću primijetio kako mljekarice ne obolijevaju od malih boginja jer su bile izložene kravljim boginjama ili su ih preboljele. Stoga je Jenner odlučio da bi bilo dobro ljude inokulirati, odnosno „zaraziti“ kravljim boginjama i na taj način štiti od malih boginja koje su imale znatno teže posljedice po zdravlje. Upravo su tada postavljeni temelji za razvoj cijepljenja. Danas ono što je radio Jenner, zahvaljujući razvoju znanosti i brojnih novih tehnologija, činimo znatno brže i sigurnije.

Postoji i pasivna imunizacija koja podrazumijeva ubrizgavanje specifičnih protutijela naspram određenog antigena. Takva se imunoglobulinska frakcija priređuje iz poola plazme donora (za svaki pool plazme uzima se 1000 dobrovoljnih davatelja) te se primjenjuje u određenim situacijama kada je potrebna iznimno brza reakcija koja može spasiti život. Danas se pasivna imunizacija koristi relativno rijetko.

Imunost možemo podijeliti na urođenu i stečenu, a cijepljenje, premda uključuje neke komponente urođene imunosti, temelji se prvenstveno na mehanizmima stečene imunosti jer upravo oni osiguravaju visokospecifičnu obranu naspram specifičnog patogena. Stoga cijepljenje protiv jednog patogena ne štiti od drugog patogena. S druge pak strane, odgovor urođene imunosti iznimno je brz i nespecifičan, odnosno usmjeren je naspram većeg broja patogena, pa je od iznimne važnosti za obranu organizma kad stečena imunost još uvijek nije pokrenuta. Stečena imunost ima bolju sposobnost „pamćenja“ pa će pri svakom sljedećem doticaju s onim što zapamti reagirati znatno brže i snažnije, zbog čega je u pogledu cijepljenja svakako bitnija i učinkovitija. Posljedično, svaki ponovni susret s istim patogenom pojačat će odgovor IMS na njega pa se stoga taj princip koristi i u cijepljenju, kad se protiv istog uzročnika bolesti opetovano cijepimo (primjerice, protiv difterije, tetanusa, ospica i sl.).

Najvažnije komponente mehanizama stečene imunosti jesu T-limfociti, B-limfociti te protutijela (imunoglobulini, Ig) . B-limfociti se u početku razvijaju u koštanoj srži te je napuštaju kao naivne zrele B-stanice i sele u periferiju, u sekundarne limfoidne organe, primjerice limfne čvorove i slezenu. B-limfociti na površini sadrže Ig klase M (IgM) kojima mogu prepoznati određene epitope (mjesto prepoznavanja na antigenu) te u sekundarnim limfoidnim tkivima čekaju „svojih 5 minuta slave“ odnosno trenutak kada će nešto prepoznati te se aktivirati i početi proizvoditi protutijela. Neki antigeni, primjerice lipopolisaharidi i bakterijski polisaharidi mogu potaknuti aktivaciju i diferencijaciju B-limfocita u plazma stanice koje proizvode protutijela, bez da im T-limfociti za to dadu „zeleno svjetlo“, stoga ih nazivamo T-neovisnim antigenima. Ovaj je odgovor iznimno brz, ali osrednje dugotrajan (traje do nekoliko mjeseci), ne potiče stvaranje memorijskih stanica te su proizvedena protutijela relativno niskog afiniteta i specifičnosti prema antigenu.

Odgovor na T-ovisne antigene podrazumijeva aktivno sudjelovanje T-limfocita i puno je značajniji s aspekta cijepljenja, s obzirom na to da se stvaraju i određene memorijske stanice, pa je zaštita organizma mnogo dugotrajnija (traje godinama). Uz to, protutijela koja se proizvode tijekom reakcije IMS na T-ovisne antigene puno su većeg afiniteta prema antigenu, a cijela je reakcija nešto sporija od one na T-neovisne antigene (potrebno je do nekoliko tjedana). T-ovisni antigeni nakon što uđu u organizam bivaju prerađeni od strane antigen predočnih stanica (engl. antigen presenting cells, APC; a to su makrofagi, dendritičke stanice i aktivirani B-limfociti) koje ih u visoko imunogeničnom obliku predočavaju na svojoj površini uz pomoć molekula glavne klase histokompatibilnosti (engl. major histocompatibility class, MHC) pomoćničkim T-stanicama (engl. T-helper, Th). Nakon što je Th prepoznala antigen koji prezentira APC dolazi do interakcije T-limfocita i APC. Ukoliko je APC B-stanica, ona će se aktivirati i diferencirati u plazma stanicu koja proizvodi velike količine protutijela. Th stanice luče i određene citokine koji su poticaj B-stanicama na procese poput somatske hipermutacije i brojnih drugih, a za koje je najvažnije znati kako im je krajnji cilj taj da se proizvedu protutijela što veće specifičnosti, odnosno afiniteta prema antigenu na koji IMS u tom trenutku reagira.

Sada kada su poznate osnove imunosnog odgovora te stečene imunosti, možemo ponoviti konkretan proces imunizacije, odnosno ono što se događa u našem organizmu nakon što primimo cjepivo. Prva je zadaća našeg IMS da prepozna kako je u organizam uneseno nešto strano, a taj dio posla najčešće obavljaju komponente urođene imunosti koje će potom „obilježiti“ ili opsonizacijom pomoći fagocitozu te strane komponente u organizmu. Nakon fagocitoze, APC će na svojoj površini putem MHC molekule prezentirati taj antigen T-limfocitima koji će ranije opisanim procesom potaknuti B-limfocite na diferencijaciju u plazma stanice koje proizvode protutijela, ali i diferencijaciju u memorijske B-stanice koje će čekati ponovni susret s antigenom. Cijeli taj proces rezultirat će, kao što je prethodno navedeno, primarnim imunosnim odgovorom koji se događa nešto sporije i relativno je slab, ali je od iznimne važnosti jer priprema IMS na ponovni susret s patogenom koji će zbog postojanja protutijela i memorijskih B-stanica biti znatno brži i snažniji te će organizam zaštititi od razvoja bolesti.

Upravo je u posljednjoj rečenici prethodnog odlomka sadržana bit cijepljenja: izlaganjem patogenu koji za nas nije opasan jer su mu oduzeta virulentna svojstva (ona koja uzrokuju bolest), pripremamo naš IMS na svaki kasniji doticaj s tim patogenom, ali ovog puta s onim koji ima virulentna svojstva i za nas je opasan te se na taj način od njega branimo.

Vrste cjepiva

Svaki znanstveni tim tijekom razvoja cjepiva razmatra kako najbolje potaknuti imunosni sustav da „zapamti“ neki antigen. Vrsta cjepiva ovisi o imunosnom odgovoru na određeni patogen, koju je populaciju potrebno zaštititi (djeca, stariji, imunokompromitirani) te o mogućnosti izrade same vakcine. Ovo posljednje najviše otežava postupak proizvodnje jer ponekad uzročnike bolesti, pogotovo viruse ili nedovoljno istražene parazite nije lako uzgojiti, što zbog nedovoljnog poznavanja životnog ciklusa, što zbog izuzetno specifičnih uvjeta preživljavanja koje je pri proizvodnji na veliko ponekad nemoguće osigurati. Veliku ulogu također igra i poznavanje antigenih svojstava i virulencije; primjerice je li antigena komponenta sastavni dio bakterije (bič, kapsula, lipoproteini), proizvodi li bakterija toksin, ometanje funkcionalnosti humanih stanica ili nešto drugo. Problem predstavljaju i brze mutacije nekih uzročnika, primjerice virusa influenze, zbog koje se svake godine mora usavršavati cjepivo kako bi bilo djelotvorno protiv novonastalog genotipa.

Živa cjepiva

Cjepiva se prema vrsti dijele na dvije glavne podskupine: živa i neživa cjepiva. U živim se cjepivima nalazi oslabljeni, odnosno atenuirani uzročnik bolesti koji je izgubio virulenciju, a zadržao je imunogenost čime potiče specifični imunosni odgovor (proizvodnju protutijela). Najčešća metoda oslabljivanja virusa uključuje uzgoj u embrijima životinja, obično pilećim. Ukratko, virus se usadi u embrij, inkubira se čime se potiče njegova replikacija te se prenosi u drugi embrij. Postupak se ponavlja i do 200 puta. Time se postiže pojačavanje replikacije unutar pilećih stanica, što dovodi do nemogućnosti replikacije u ljudskim stanicama. Slično tome je uzgoj virusa ospica u staničnoj kulturi bubrega zelenog majmuna čime virus gubi sposobnost vezanja za receptore na ljudskim stanicama. Ostale metode oslabljivanja uključuju tretiranje toplinom, kemijskim agensima ili genetskom modifikacijom. Ipak, postoji i mogućnost mutacije koja mu može vratiti prvotnu virulenciju ili ju čak i povećati, mada su šanse za to malene. Primjer za to je oralno cjepivo protiv poliomijelitisa (OPV) koje je zamijenjeno inaktiviranim virusom (IPV).

Od registriranih cjepiva koja su na kalendaru kontinuiranog cijepljenja u Republici Hrvatskoj u atenuirana spadaju cjepivo protiv tuberkuloze ili sušice (BCG) u kojem se nalazi oslabljeni soj bakterije Mycobacterium bovis (štiti samo od težih oblika TBC) i MO-PA-RU (trovalentno cjepivo protiv virusa ospica, zaušnjaka i rubeole). Osim njih, dostupna su i druga živa cjepiva uključujući cjepivo protiv antraksa, tifusa, žute groznice, rotavirusa te vodenih kozica, od kojih nijedno nije obavezno u RH već se savjetuje pri putovanju u egzotične zemlje (žuta groznica), odnosno za rizične skupine (veterinari i stočari kod antraksa, imunokompromitirani za vodene kozice).

Atenuirana cjepiva u pravilu pružaju bolju zaštitu od inaktiviranih jer oponašaju prirodnu infekciju i potiču sluzničku imunost (specifična IgA) te njihovo djelovanje traje dulje nego li u slučaju umrtvljenih, inaktiviranih cjepiva. Međutim ne preporučuje se aplikacija trudnicama kao ni imunokompromitiranim osobama (osobe oboljele od HIV-a, na kemoterapiji, na imunosupresivima, s autoimunim bolestima) jer su moguće nepredviđene reakcije imunosnog sustava. Kod oslabljenog sustava lako dođe do nastanka bolesti protiv koje bi se trebali štititi, dok cijepljenje u kombinaciji s autoimunom bolesti dovodi do teških reakcija hiperosjetljivosti koje mogu izazvati i smrt. Zbog pacijenata s ovim tipovima oboljenja zapravo se i predlaže cijepljenje zdravih pojedinaca, kako bi se suzbilo širenje bolesti koje, kao što je vidljivo, mogu imati koban ishod.

Neživa cjepiva

Neživa se cjepiva ponovno dijele na dvije kategorije: cjelovita neživa te cjepiva napravljena od podjedinica mikroba. Mikrobi se inaktiviraju termički (1 h pri temperaturi 56-60˚C) ili tretiranjem mikrobicidima (formaldehid, etanol). Zbog izostanka infekcije, zaštita ovakvom vrstom obično je kraća i ne osigurava doživotni imunitet, stoga se predlaže docjepljivanje booster dozama tijekom života. U RH obavezno cjepivo ovog tipa je već spomenuti IPV. U toj skupini je i celularno cjepivo protiv pertusisa ili hripavca (zbog izražene reaktogenosti kod nas se više ne primjenjuje). Među neobaveznim inaktiviranim cjepivima treba istaknuti cjepivo protiv virusa influenze koje se svake godine savjetuje prije početka sezone gripe, posebice za rizične skupine (npr. starije osobe, kronični bolesnici, medicinsko osoblje). Od ostalih dostupnih umrtvljenih cjepiva tu je cjepivo protiv bjesnoće, krpeljnog meningoencefalitisa te hepatitisa A.

Podjedinice mikroba

Cjepiva s podjedinicama virusa i bakterija, također zahtijevaju booster cjepiva kako bi se imunost održala jer ne dolazi do aktivacije memorijskih T-stanica. Najčešće antigene sastavnice su proteini i polisaharidi specifični upravo za taj patogen. Primjer za to su cjepiva protiv pertusisa i Haemophylus influenzae. Prvo acelularno cjepivo sadrži pertusis toksin, pertaktin, pile i filamentozne hemaglutinine, proteine i dijelove kapsule karakteristične za Bordetellu pertusis. Polisaharidni kapsularni antigen PRP dio je tipa b Haemophylusa influenzae te ga također nalazimo u sklopu kalendara redovnog cijepljenja u RH. Međutim, ponekad sami dio patogena nije dovoljan za potrebnu aktivaciju imunosnog odgovora pa se koriste konjugirana cjepiva – antigeni protein vezan je na nosač (polisaharid, protein, lipid, alkaloid) te provocira veću reakciju, ali opet nedovoljnu da bi se izazvala bolest. U RH konjugirano cjepivo upravo je ono protiv H. influenzae tip b gdje se PRP veže za 4 različita nosača: toksoid difterije, protein s vanjske ovojnice N. meningitidis, toksoid tetanusa i mutirani difterijski protein nosač CRM197. Dva su i dodatna cjepiva konjugirana – meningokokno i pneumokokno. Od 2019. godine cijepljenje protiv pneumokoka u Hrvatskoj obavezno je, a ono sadrži pročišćene polisaharide kapsule 7 različitih kapsularnih podtipova uzročnika pneumokokne bolesti (Streptococcus pneumoniae) vezanih na toksoid difterije. Pokazuje bolje djelovanje od običnog polivalentnog cjepiva koje je nekoć sadržavalo polisaharide kapsule čak 23 kapsularnih podtipova S. pneumoniae, a potom i njegovih verzija koje su sadržavale manji broj polisaharida kapsule različitih kapsularnih podtipova (10- i 13-valentno). Meningokokno cjepivo, zasad neobavezno kod nas, također sadrži pročišćene polisaharide 4 različitih subkapsularnih podtipova patogena Neisseria meningitidis vezanih na toksoid tetanusa. Na našem je području najrašireniji meningokok tipa B, a postoje još i A, C, Y i W135 .

Pojedinačna cjepiva moguća su i kod virusnih bolesti, a najpoznatije je cjepivo protiv gripe. Odnedavno je četverovalentno cjepivo protiv gripe dostupno i kod nas, a sadrži hemaglutinine i neuraminidaze sojeva virusa influenze tipa A i B (tip A H1N1, tip A-H3N2 i dva tipa soja B), najčešćih uzročnika bolesti. Osobe cijepljene protiv HPV-a primile su L 1 čestice nalik virusu, izoliranih s virusnih kapsida različitih sojeva. Kvadrivalentno cjepivo sadrži najčešće sojeve 6, 11, 16 i 18, a 9-valentno uključuje i sojeve 31, 33, 45, 52 i 58. Sojevi 16 i 18 povezuju se s karcinomom grlića maternice, karcinomom anusa te različitim neoplazijama genitalnog i perianalnog područja.

Toksoidi

Toksoidi osim nosača u cjepivima služe i kao antigene komponente pojedinih patogena. Clostridium tetani svoju istoimenu bolest uzrokuju tetanospazminom. Njegovo djelovanje na kolinske receptore uzorkuje stravično, letalno grčenje mišića. Corynebacterium diphtheriae infekciju gornjih dišnih puteva izaziva difterijskim toksinom. Svi ovi proteini mogu se oslabjeti, točnije tretirati formaldehidom, te zadržati svoju antigenost, ali ne i virulenciju. Botulin, protein iz Clostridium botulinum, ima suprotno djelovanje od tetanospazmina, odnosno opušta glatke mišiće te naposljetku dovodi do prestanka disanja. Cjepiva protiv difterije i tetanusa su obavezna, dok se cijepljenje protiv botulizma preporučuje osobama koje s njim rade te članovima vojske.

Rekombinantna cjepiva

Razvojem genetičkog inženjeringa razvila se i mogućnost novih, rekombinantnih cjepiva. Najpoznatije i najbitnije jest ono protiv hepatitisa B. Ishod rekombinantne tehnologije je protein HbsAg, s ovojnice virusa. Gen iz virusa ugradi se u kvasac (češće) ili E. coli. Zahvaljujući snažnom promotoru transkripcije u genomu kvasca, protein u relativno kratkom vremenu nastaje u ogromnim količinama. Zato se kvasac uzgaja u bioreaktoru u prikladnim uvjetima te se eksprimirani HbsAg naposljetku izolira, pročisti i stavi u cjepivo. Osim hepB, rekombinacijom nastaju i B podjedinica kolera toksina (u kombinaciji s oralnim cjepivom protiv V. cholerae) te lipoprotein OspA sa površine Borellie burgdorferi, uzročnika Lyme borelioze. LYMErix ipak nije bilo ni blizu savršenstva: nije dokazana kompletna zaštita; nije bilo utvrđeno jesu li potrebne booster doze ili ne; djeca, koja su najpodložnija ovoj bolesti, nisu smjela primiti cjepivo; antivakcinacijski pokret taman je bio uzimao maha; cjepivo se povezivalo s razvojem autoimunog artritisa. Iako sa zadnjom nuspojavom nikad nije uspostavljena korelacija, cjepivo je postalo sve manje traženo, da bi konačno nestalo 2002. godine s američkog tržišta.

Budućnost?

Najbitnija cjepiva koja se žele vidjeti u budućnosti su protiv malarije i AIDS-a zbog njihove učestalosti, ali i sve veće rezistencije Plasmodiuma, odnosno HIV-a na postojeću terapiju, čime se smrtnost opet povećava. Početkom 2019. godine u trima afričkim državama, u kojima je prevalencija malarije izrazito visoka, provodi se 4. faza kliničkih ispitivanja Mosquirix cjepivom, rekombinantnom vakcinom s CSP, cirkumsporozoitnog proteina, zasad jedinim cjepivom koje je donekle pokazalo nekakvu učinkovitost. Cirkumsporozoitni protein koji se nalazi na površini parazita Plasmodium falciparum, uzročnika malarije, a u cjepivu je taj protein fragmentiran (rascjepkan na dijelove) te fuzioniran s RTS i S površinskim antigenima hepatitisa B. Nakon primanja cjepiva dolazi do stvaranja protutijela koja pri doticaju s P. falciparum štite od bolesti. Ovakvo cjepivo štiti i od hepatitisa B, ali ga se ne preporučuje koristiti ukoliko je zaštita od hepatitisa B primarna indikacija za cijepljenje. Što se tiče cjepiva protiv AIDS-a, zasad ne postoji nijedno koje je u posljednjih 25 godina pokazalo ikakav pomak prema eradikaciji bolesti „zahvaljujući“ izuzetno kompleksnoj građi virusa, mnogim potencijalnim metama, a opet nedovoljnom poznavanju njegovog mehanizma izazivanja bolesti, broju sojeva. Brze mutacije također nisu od pomoći. Vakcina RV144 (virus ptičjih boginja kao inertni vektor + gag-pol-env geni) pružila je zaštitu samo u 30% slučajeva, dok je njezina modificirana verzija HVTN 702 učinkovita samo protiv soja dominantnog u južnoj Africi.

U razvoju su i DNA vakcine čija je ideja, kako i ime kaže, ubrizgati golu DNA s genom koji uzrokuje virulentnu komponentu u organizam. Gen određenog patogena uklopi se u plazmid, koji se pak ugradi u bakterijsku stanicu radi brže replikacije. DNA se izolira i direktno aplicira. U teoriji, trebala bi aktivirati i staničnu i humoralnu imunost bez ikakve opasnosti od razvoja bolesti. Međutim, zbog limitiranosti samo na proteinske antigene te slabijeg imunosnog odgovora u odnosu na konvencionalna cjepiva kod čovjeka, kao i nepoznavanje djelovanja strane DNA na humane stanice, zasad se ovaj tip vakcina upotrebljava jedino u veterini. Najzanimljiviji primjer je prevencija melanoma kod pasa. Poboljšanjem aplikacije cjepiva elektroporacijom ili genskim pištoljem u budućnosti bi se mogla povećati i djelotvornost na čovjeka. Zasad se moramo zadovoljiti ovim što imamo, iako je i to već velik napredak, samo što ga mnogi, nažalost, ne znaju cijeniti, te su znanstvenici i dan-danas razapinjani zašto se nešto ne bi napravilo po pitanju svake bolesti ikad, ne shvaćajući koliko istraživanja zahtijevaju truda, vremena, volje, ali nažalost i novca, kojeg vrlo često nema koliko bi ga trebalo biti.

POMOĆNE TVARI U CJEPIVIMA

Iako su za učinak cjepiva najznačajniji antigeni, bez pomoćnih tvari cjepiva bi bila puno manje učinkovita i slabo otporna na vanjske utjecaje. Primjerice, iako toksin tetanusa uzrokuje bolest, nije dovoljno imunogeničan da bi potaknuo proizvodnju protutijela i zaštitu organizma. S druge strane, toksoid tetanusa (oduzeta su mu virulentna svojstva) uz adjuvans postane imunogeničniji, a ne uzrokuje bolest. Kao što je to slučaj kod ostalih farmaceutskih oblika (tableta, injekcija, infuzija, sirupa), tako i kod cjepiva dodatkom adjuvansa, konzervansa, suotapala i drugih pomoćnih tvari postižemo bolji odgovor imunosnog sustava na cjepivo, bolju stabilnost te dulji rok uporabe, kao i sterilnost i kompatibilnost s drugim sastojcima cjepiva i s ambalažom u koju ih pakiramo.

Trenutno je razvijeno više od 25 cjepiva protiv bolesti kao što su ospice, polio, tetanus, meningitis, difterija, gripa, rak vrata maternice i dr. Mnoge od tih bolesti godinama se nisu pojavljivale, zahvaljujući cjepivima. Većina djece redovito i na vrijeme prima cjepiva protiv navedenih bolesti, no skoro 20 milijuna njih diljem svijeta nije u mogućnosti biti cijepljeno (iz različitih razloga), čime su u direktnom riziku zaraze.

Prokomentirat ćemo glavne skupine pomoćnih tvari pojedinačno, objasniti njihovu ulogu u cjepivima i priložiti dokaze o sigurnosti njihove primjene.

Adjuvansi

Prva skupina pomoćnih tvari u cjepivima su adjuvansi. Funkcija adjuvansa je da pojačaju imunosni odgovor domaćina. Alexander T. Glenny je 1926. pokazao da se vezanjem antigena na sitne čestice soli aluminija značajno povećava proizvodnja protutijela u domaćina. Od toga je otkrića upotreba soli aluminija u cjepivima postala uobičajena. Znanost ispočetka nije ulagala vrijeme i novac u istraživanje točnog mehanizma kojim djeluju soli aluminija, a ona istraživanja koja su i bila provedena nisu nalazila konzistentan, univerzalan odgovor. Aluminijeve soli nisu jedini adjuvans koji se koristi u cjepivima, no svakako su uvjerljivo najčešći. O adjuvansima se općenito pretpostavlja da formiranjem depoa na mjestu injiciranja povećavaju aktivaciju stanica imunosnog sustava te citokina koji su ključni za formiranje imunosti. Osim toga, potiču prijenos antigena u limfne čvorove. U posljednjih desetak godina provedena istraživanja potvrdila su neke od tih hipoteza i predložila mehanizam djelovanja adjuvansa.

Formiranjem depoa, produljuje se kontakt stanica imunosnog sustava s antigenima te se promovira fagocitoza antigena. Također, prisustvo aluminijevih soli na mjestu injiciranja stvara malu upalu koja dodatno stimulira i privlači stanice imunosnog sustava. Osim što adjuvansi privuku stanice imunosnog sustava, oni i povećavaju unos antigena u stanice koje ih onda prezentiraju, a koje su ključne u procesu “pamćenja” antigena. Soli aluminija kao adjuvansi imaju i zaštitnu ulogu – sprečavaju adsorpciju proteina iz cjepiva na stijenke ambalaže.

Aluminij i njegove soli prirodno su prisutne u našem organizmu od rođenja. Tijelo ga ne treba pa ga samo eliminira nepromijenjenog. Aluminij iz hrane se u obliku netopljivih soli eliminira fecesom, a apsorbirana frakcija putem bubrega. Količina aluminija koja se nalazi u cjepivima iznimno je mala, manja od jednog miligrama po dozi cjepiva. Istraživanje provedeno 2011. godine usporedilo je količinu apsorbiranog aluminija iz hrane i onog iz cjepiva, a rezultati su pokazali da je ukupna količina tako unesenog i apsorbiranog aluminija manja od gornje dozvoljene granice unosa u jednom tjednu koja iznosi 1 mg po kilogramu tjelesne mase. Dnevna izloženost aluminiju iz hrane procjenjuje se na 10-15 mg za odraslu osobu, što je daleko više od 1 mg kojeg možemo naći u jednoj dozi cjepiva. Novorođenčad u prvih 6 mjeseci svog života putem cjepiva primi 4,4 mg aluminija, što je također manje od količine koju unesu ingestijom hrane. Tako iz majčinog mlijeka u prvih 6 mjeseci novorođenče primi 7 mg aluminija, a iz formule 38 mg. Veliki doprinos dnevnoj izloženosti aluminiju su i kozmetički proizvodi, posebno antiperspiranti koji svakodnevno izlažu tijelo dodatnih 2 mg aluminija. Ta 2 mg ostaju na tijelu dok se zaostali antiperspirant ne ispere, prosječno 24h. Što se tiče dugoročne i kratkoročne sigurnosti primjene aluminijevih soli u cjepivima, više je studija pokazalo da aluminij u toj dozi ne utječe na zdravlje pojedinca. Ono što se dovodi u vezu sa solima aluminija u injekcijama je svrbež i prolazni granulom kao posljedica kontaktne alergije na aluminij kod manjeg broja djece. Takva je reakcija prolazna i bezopasna.

Konzervansi

Sljedeća važna skupina pomoćnih tvari u cjepivima su konzervansi. Konzervansi su pomoćne tvari koje se dodaju također i u druge farmaceutske oblike, posebice one koji su višedozni, odnosno kojima prijeti kontaminacija tijekom svake primjene. Njihova je uloga da uništavaju patogene koji bi potencijalno mogli ući u cjepivo i zaraziti osobu kojoj se primjenjuje. Iako se sva cjepiva proizvode u sterilnim uvjetima, višedoznim oblicima prijeti kontaminacija zbog višestruke primjene koja povećava vjerojatnost onečišćenja pripravka. Kod jednodoznih oblika nema potrebe za tim jer se takvi spremljeni u sterilnim uvjetima na sterilan način primjenjuju samo jednom. U cjepiva se ispočetka konzervansi nisu dodavali. Kao posljedica toga, početkom 20. stoljeća stotinjak djece oboljelo je od sepse jer je cjepivo bilo kontaminirano sa bakterijom Staphylococcus aureus. Nakon tog incidenta, od 1930. smo pametniji pa u višedozne oblike cjepiva (a i neka jednodozna) dodajemo konzervanse. Najčešće se koriste fenol i tiomersal.

Tiomersal je vjerojatno najkontroverzniji sastojak cjepiva. Stoga je važno naglasiti nekoliko činjenica o ovom konzervansu. Tiomersal i živa su dva različita pojma. Živa (Hg) je kemijski element koji u prirodi može postojati kao takav, slobodan; dok je tiomersal spoj koji sadrži živu u svojoj strukturi uz druge elemente. Kad uđe u organizam, tiomersal se metabolizira u etilživu i tiosalicilat. Sljedeća bitna razlika je između etilžive i metilžive. Metilživa, za razliku od etilžive, nije produkt metabolizma tiomersala. Ona nastaje u prirodi u prisustvu žive i u tijelo se može unijeti hranom, najčešće nekim vrstama riba. Cjepivo koje sadrži 0,01% tiomersala sadrži otprilike 25 mikrograma žive po 0,5 mL doze, a toliko sadrži i 85 g konzervirane tune.

Metilživa već u puno nižim koncentracijama može uzrokovati neurološke poremećaje. Prve spoznaje o neurotoksičnosti metilžive javljaju se pedesetih godina prošlog stoljeća kada je u Minamata zaljevu u Japanu otkriveno trovanje živom putem morskih plodova, posebno riba. Do trovanja je došlo zbog konzumacije morske hrane iz zaljeva u koji su se odlagale velike količine industrijskog otpada. Simptomi bolesti uključivali su smetnje vida i sluha, suženje vidnog polja, ataksiju i tremor, a bolest je prema zaljevu nazvana Minamata bolest. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća žitarice tretirane s metilživom kao fungicidom uvezene su u Irak. Kruh koji se proizvodio iz tih žitarica konzumirao je veliki broj trudnica, a nedugo zatim utvrđeno je trovanje metilživom kod dijela stanovništva, posebno trudnica. Nakon rođenja djece, pokazalo se da je intrauterina izloženost metilživi utjecala na neurološki razvoj fetusa pa su djeca rođena sa simptomima sličnim cerebralnoj paralizi u slučaju jake izloženosti, odnosno sa senzornim i motornim smetnjama te poremećajem u razvoju u slučaju slabije izloženosti. Majke, s druge strane, gotovo uopće nisu pokazivale simptome trovanja. Kontrola koncentracije metilžive otada se postrožila, a dozvoljene granične koncentracije znatno su niže.

Etilživa je značajno manje toksična od metilžive. Ipak, u istom su se periodu maksimalno smanjile i dozvoljene količine etilžive, između ostalog i u cjepivima. Glavna razlika između etilžive i metilžive je u njhovoj farmakokinetici. Poluvrijeme eliminacije etilžive je oko 7 dana, dok je poluvrijeme eliminacije metilžive čak 50 dana. Rekli smo da se metilživa u organizam unosi hranom, što znači da je taj unos kontinuiran i da, zbog tako dugog poluvremena eliminacije metilžive, dolazi do njene akumulacije u našem organizmu. Etilživa u cjepivima je u 1000 do 1 000 000 puta nižim koncentracijama od toksičnih. Također, cijepljenje je intervalno i kratkoročno pa uz kratko vrijeme polueliminacije nema opasnosti od akumulacije etilžive u organizmu.

Tiomersal se u cjepivima koristi još od 1930. godine, kada je na temelju studija na životinjama i ljudima utvrđena njegova sigurnost. Znatan broj istraživanja proveden je otada do danas kako bi se pokazalo imaju li cjepiva ulogu u razvoju autizma i drugih neuroloških bolesti. Međutim, veza nikada nije pronađena. Jedna od najvećih studija na ovu temu objavljena je 2014. godine – meta analiza svih do tada provedenih case-control i kohortnih studija u bazama MEDLINE, PubMed, EMBASE i Google Scholar. Ukupno je u svim istraživanjima sudjelovalo 1 266 327 djece te je pokazano kako ni tiomersal, ni živa, ni cjepiva općenito ne uzrokuju autizam. Jedina nuspojava koja se povezuje s tiomersalom je ona koja nastaje lokalno – crvenilo i eritem na mjestu injiciranja koji su prolazni. European Medicines Agency (EMA) još je 2007. godine objavila smjernice za sigurnu upotrebu tiomersala u cjepivima. U tim smjernicama stoji kako EMA na temelju svih sakupljenih dokaza i dokumenata ne vidi povezanost između cjepiva i autizma i drugih neuroloških poremećaja.

Bitno je naglasiti kako se tiomersal, preventivno, više ne koristi u cjepivima, osim u višedoznim spremnicima trovalentnog i četverovalentnog cjepiva protiv gripe koja nisu obuhvaćena obaveznim kalendarom cijepljenja te u samo nekoliko jednodoznih cjepiva. Sredinom 1999. godine, Public Health Service (PHS) i American Academy of Pediatrics (AAP) po prvi puta su predložili povlačenje tiomersala iz cjepiva u preventivne svrhe. Od tada do 2001. sve je manje proizvođača koristilo tiomersal kao konzervans u cjepivima za djecu, sve dok se u potpunosti nisu potrošile zalihe cjepiva s tiomersalom – 2003. Od te godine, napretkom tehnologije i proizvodnje dostupni su jednodozni oblici za većinu cjepiva, a tiomersal se ponovno počeo koristiti gotovo isključivo u višedoznim oblicima cjepiva protiv gripe koja se, radi financijske i ekonomske isplativosti formuliraju kao višedozni oblici.

U Hrvatskoj, od 39 dostupnih cjepiva, tiomersal se kao konzervans koristi u svega njih 4: cjepivo protiv tetanusa 1 doza i 10 doza (adsorbirano, suspenzija za injekciju) te cjepivo protiv difterije i tetanusa sa smanjenim sadržajem antigena 1 doza i 10 doza (adsorbirano, suspenzija za injekciju).

Tiomersal nije zastupljen samo u cjepivima. Ima ga u kozmetičkim proizvodima (odstranjivači šminke, oftalmološkim otopinama, sjenilima, maskarama), higijenskim proizvodima (otopini za kontaktne leće, antiseptičkim sprejevima, sredstvima za čišćenje koja ne sadrže sapun) te u biološkim produktima (antitoksinima, imunoglobulinskim preparatima, kapima i sprejevima za nos, uho i grlo).

Stabilizatori

U svrhu zaštite cjepiva i aktivnih tvari (virusa, bakterija) prilikom procesa liofilizacije, u cjepiva dodajemo stabilizatore. To mogu biti šećeri (saharoza, laktoza), aminokiseline (glicin, glutamat) te proteini (želatina i njeni derivati, ljudski serumski albumin). Proteini koji se koriste su visokopročišćeni, a želatina (koja se obično dobiva od svinja) je i hidrolizirana te ne sadrži tragove DNA svinje. Dokumentirani su slučajevi razvoja akutne alergijske reakcije na životinjsku želatinu, jedan na svakih 2. 000000 doza cjepiva.

Simptomi alergijske reakcije su rinoreja, osip, laringotrahealni edem i hipotenzija. Kod svih slučajeva simptomi nestaju nakon terapije difenhidraminom i epinefrinom. Danas su takvi slučajevi sve rjeđi – i stoga što je kontrola proizvodnje i čišćenja želatine koja se koristi u cjepivima stroža, ali i stoga što većina ljudi danas zna jesu li alergični na želatinu. Povećana kontrola garantira nam i da goveđa želatina ne sadrži uzročnika spongiformne encefalopatije (kravljeg ludila, odnosno Creutzfeld–Jacobove bolesti). Slično za ljudski serumski albumin postoji sumnja da je inficiran te da tako može prenijeti infekciju na osobu koja prima cjepivo. Krv iz koje ćemo pročistiti serumski albumin probrana je i prethodno testirana na prisustvo patogena te ne postoji dokumentirani slučaj prijenosa infekcije cjepivom.

Od cjepiva dostupnih u Hrvatskoj, stabilizatore sadrže cjepivo protiv morbila, rubele, krpeljnog encefalitisa, difterije, tetanusa, pertusisa, poliomijelitisa, hemofilusa tipa b, hripavca, parotitisa, bjesnoće i žute groznice.

Od ostalih pomoćnih tvari koje se dodaju u svrhu formulacije, moramo spomenuti površinski aktivne tvari i korigense okusa. Od površinski aktivnih tvari se najčešće koristi polisorbat 80, standardni emulgator prehrambene industrije, a djeluje kao solubilizator. Njegova je primjena potpuno sigurna, pogotovo u tako niskim koncentracijama kakve su u cjepivima. Kao korigens okusa kod oralnih cjepiva koristi se saharoza, također sigurna i sveprisutna.

Tvari u procesu proizvodnje

U proizvodnji cjepiva često se koriste tvari koje se na kraju procesa proizvodnje ne nalaze u cjepivu ili se nalaze u jedva mjerljivim količinama. To tehnički nisu pomoćne tvari, no svejedno ih se navodi kao ekscipijense. Tu nam spadaju antibiotici, proteini jajeta ili kvasca, formaldehid i regulatori kiselosti.

Antibiotici se dodaju tijekom proizvodnje cjepiva u svrhu istu kao i konzervansi – da osiguramo sterilnost cjepiva i spriječimo rast mikroorganizama. U tu se svrhu nikad ne koriste penicilini, cefalosporini niti sulfonamidi – skupine antibiotika na koje su češće alergijske reakcije. Odobreni za upotrebu u ove svrhe su neomicin, streptomicin, polimiksin B, gentamicin i kanamicin.

Proteini jajeta mogu se naći u tragovima su cjepivu protiv gripe jer se virus gripe koji koristimo u cjepivu proizvodi u jajetu, unatrag 70 godina. Cjepivo se proizvodi na način da se tri različita soja inokuliraju u fertilizirana kokošja jaja. Sojevi se na kraju procesa spajaju te osiguravaju zaštitu od sojeva prisutnih te sezone. Ovaj način proizvodnje cjepiva je brz i jeftin, što je u ovom slučaju bitno budući da se sojevi virusa gripe mijenjaju svake godine pa se i cjepiva proizvode svake godine nova. Iako se cjepivo na kraju pročišćava, postoji vjerojatnost da će mala količina proteina jaja zaostati u konačnom produktu. Proteini jajeta potencijalno su opasni samo za ljude koji imaju alergiju na jaja, svega 0,5% populacije. Kako su djeca zapravo u najvećoj opasnosti od alergijskih reakcija na jaje, cjepiva koja se rutinski koriste kod djece ne proizvode se u jajima, već u staničnoj kulturi fibroblasta kokošjeg embrija. Zaostali proteini u takvim cjepivima dosežu svega 40 pg (pikograma, 10-12 grama), što nije dovoljno da izazove alergijsku reakciju, čak ni kod djece.

Formaldehid, organski spoj normalno prisutan u našem organizmu koristi se u proizvodnji cjepiva kako bi inaktivirao toksine iz virusa i bakterija. Iako mala količina formaldehida može zaostati u cjepivu, ona je bezopasna jer se odmah prevodi u vodu po ulasku u organizam. Količina formaldehida normalno prisutna u krvi dva mjeseca starog djeteta je 1,1 mg i to je deset puta više od količine formaldehida koja može zaostati u cjepivima (0,1 mg). Dapače, jedna kruška sadrži 50 puta više formaldehida od cjepiva. Našem je tijelu formaldehid potreban za sintezu purina i aminokiselina i to u koncentraciji 2,5 μg formaldehida za svakih 2,5 mL krvi. Što je, opet, znatno više od sadržaja cjepiva.

Cjepiva su proizvodi farmaceutske industrije kod kojih se pomoćne tvari najviše (ako ne i jedino) kritiziraju i za njih postoji najveći (neopravdani) strah. Bitno je shvatiti da su pomoćne tvari koje se koriste u cjepivima kao i u svim ostalim farmaceutskim oblicima strogo kontrolirane kakvoće te da se one koriste već gotovo cijelo jedno stoljeće u kojem smo isključivo napredovali. Diljem svijeta brojne agencije i laboratoriji brinu o tome što, koliko, kada i kome se primjenjuje, a njihova se sigurnost primjene i učinkovitost konstantno provjeravaju i evaluiraju kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju. Njihova je primjena višestruko dokazano sigurna i neophodna.

PITANJA I ODGOVORI

1. Cjepiva sadrže živu koja je neurotoksična.

Prije nego što se dotaknemo cjepiva, potrebno je razlučiti nekoliko stvari vezane uz živu. Naime, živa može biti u obliku organskih i anorganskih spojeva. Anorgansku živu dalje možemo dijeliti na elementarnu (Hg0) te jednovalentnu i dvovalentnu kationsku živu (Hg+ i Hg2+). Poznato je kako maleni morski organizmi dovode do metilacije anorganske žive, čime nastaje cijeli niz različitih organskih spojeva žive. Najpoznatiji je metilživa koja se akumulira u hranidbenom lancu ukoliko je okoliš zagađen te dođe do prvotne metilacije kod morskih organizama. Toksičnost pojedinog oblika žive ovisi upravo o fizikalno-kemijskim svojstvima istoga. Promjene u redoks potencijalu (točnije, je li živa u elementarnom stanju ili u obliku kationa) utječe na kemijsku aktivnost metala, a samim time i na distribuciju u organizmu, kao i na mogućnost transporta kroz biološku membranu.

Elementarna živa je toksična u slučaju kada se udišu njene pare. S obzirom na to da je lipofilna, brzo se apsorbira putem membrana alveola u plućima te ulazi u cirkulaciju gdje ima dvije sudbine: dio će se oksidirati u eritrocitima u dvovalentni kation, a dio će prijeći krvno-moždanu barijeru, oksidirati se pomoću katalaze u dvovalentni kation, vezati za tiolne skupine aminokiselina (-SH skupine), čime dolazi do neurotoksičnosti. Dakle, da bi živa uopće mogla doći u ovom slučaju do mozga, ona mora biti lipofilna da prođe sve membrane i izazove neurotoksičnost. S druge strane, ako je osoba u kontaktu s kationskom živom, neće doći do neurotoksičnosti jer takav oblik žive ne može prolaziti membrane. Vezat će se za proteine plazme.

Kada govorimo o metilživi, uzroku trovanja u Japanu i Iraku, moramo naglasiti kako ima veliki afinitet za tiolne skupine aminokiselina, a sama po sebi je i lipofilna zbog organske komponente. Znanstvenici su dokazali kako će se metilživa vezati za tiolne skupine molekula te, pomoću transportera na membranama za upravo te molekule, prijeći krvno-moždanu barijeru te dovesti do neurotoksičnosti.

Dakle, iz navedenih primjera možemo zaključiti kako toksičnost prvenstveno ovisi o fizikalno-kemijskim svojstvima pojedinog elementa te ne možemo generalizirati na način da prilijepimo etiketu toksičnosti cijelom nizu različitih kemijskih spojeva temeljem poznavanja djelovanja jednog spoja.

Vratimo se na cjepiva. Određena cjepiva sadrže konzervans koji se naziva tiomersal. Tiomersal je organometalni spoj, točnije organski spoj žive. Rasprave o štetnosti tiomersala započele su nakon katastrofa u Japanu i Iraku gdje je velik broj ljudi otrovan metilživom putem hrane. No, čak i na stranici Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) stoji kako ne postoje znanstveni dokazi o uporabi istog u cjepivima, već je i navedeno kako eliminiranje ili smanjenje tiomersala u pojedinim cjepivima ne samo da može uzrokova mikrobiološku kontaminaciju cjepiva, već i da može utjecati na kvalitetu, sigurnost i efikasnost cjepiva. Također, postoje različite priče o povezanosti tiomersala i razvoja autizma, no studije su također potvrdile da ne postoji povezanost između ta dva pojma.

Zaključak je kako ne možemo uspoređivati dva potpuno različita kemijska spoja samo na temelju činjenice da sadrže isti atom. Takvom analogijom možemo reći da je kuhinjska sol najubojitije sredstvo koje znamo: u svojoj strukturi sadrži klor, koji je u Prvom svjetskom ratu korišten kao bojni otrov, i natrij koji se u kontaktu s vodom samozapali.

2. Cjepiva sadrže aluminij koji uzrokuje encefalopatije.

To je istina, aluminijevi ioni (Al3+) djeluju neurotoksično na način da se vezuju za negativno nabijene membrane neurona te da dovode do oksidacijskog stresa u mozgu. No, ono što ponavljamo cijelo vrijeme, kada govorimo o toksičnosti nekog spoja moramo imati na umu nekoliko varijabli, a to su: doza, trajanje izloženosti, način primjene i kemijski oblik tvari koji se primjenjuje. Da bi neka tvar djelovala toksično na organizam moramo je uzeti u onoj dozi koja prelazi granicu toksičnosti ili je moramo u nižim dozama opetovano unositi u organizam kako bismo ponovo došli u stanje toksičnog djelovanja. Nadalje, ukoliko osoba dođe u kontakt s aluminijem pijući vodu onečišćenu aluminijem ili cijepljenjem nije isto jer se način primjene razlikuje, a samim time i farmakokinetika (točnije toksokinetika) spoja. Za kemijski oblik već smo pojasnili u prethodnoj konstataciji na primjeru žive i spojeva žive.

Aluminij u cjepivima se nalazi u obliku aluminijevih soli koje djeluju kao adjuvansi (pojašnjeno u dijelu Pomoćne tvari u cjepivima). U jednoj studiji proučavala se koncentracija aluminija kod novorođenčadi koja su primala cjepiva odobrena od strane FDA-a. Dokazano je kako je količina aluminija u organizmu od cjepiva tek nešto viša od one koja se dobije putem hrane i majčina mlijeka, a kako je zbroj tih koncentracija, odnosno ukupna količina aluminija u organizmu daleko ispod MRL-a (engl. minimal risk level). U drugoj studiji je navedeno izrijekom kako, unatoč razlici bioraspoloživosti aluminija ingestiranog vodom, inhalacijski i cijepljenjem, ukupna izloženost aluminiju je daleko manja od nivoa koji uzrokuje neurotoksičnost.

Nadalje, ukoliko nekoga zanima udio aluminijevih soli u cjepivima, to također može provjeriti u sažetku opisa svojstava lijeka dostupnom na stranicama HALMED-a.

Uostalom, nemojmo zaboraviti napomenuti još jednu stvar: tablete koje se koriste za povišenu razinu kiseline u želucu sadrže upravo kao djelatnu komponentu aluminij hidroksid. Vođeni premisom da aluminij uzrokuje encefalopatije, velika većina stanovništva (posebno danas zbog stresnog načina života i učestalih problema sa želucem) bi trebala oboljeti od spomenute bolesti.

3. U cjepiva se stavlja živa, antifriz, fenol, formaldehid, aluminij.

Kao što je već navedeno, cjepiva ne sadrže elementarnu živu ili aluminij već neka cjepiva sadrže njihove soli ili organske spojeve, a čiji se farmakološki i toksikološki profili značajno razlikuju. Tvrdnja da je u sastavu cjepiva antifriz je jednostavno netočna. Naime, antifriz većinom čini toksični etilenglikol, dok se u cjepivima može pronaći propilenglikol koji je u koncentracijama u kojima se nalazi neškodljiv za organizam, a koristi se za inaktivaciju nekih virusa ili kao konzervans. Fenol, odnosno njegovi derivati u cjepivima se koriste kao konzervansi te njihova koncentracija mora odgovarati farmakopejskim zahtjevima. Formaldehid se u proizvodnji cjepiva koristi kao sredstvo za inaktivaciju antigena. Primjerice, obradom toksina tetanusa formaldehidom, dobiva se anatoksin koji je imunogen, ali neće izazvati opasnu bolesti. Formaldehid u određenim koncentracijama zaista je toksičan za čovjeka. Međutim, Europska farmakopeja jasno propisuje kako formaldehida u cjepivima ne smije biti više od 0,2 mg/mL. Za usporedbu, u našoj ga krvi ima otprilike 2,5 mg/mL. Formaldehid unesen cjepivom brzo se metabolizira te u toj dozi ne predstavlja nikakvu opasnost od toksičnih učinaka.

4. Zašto se cijepimo protiv bolesti koje su ovako i onako rijetke?

Bolesti protiv kojih se cijepimo rijetke su upravo zbog sustavnog procjepljivanja društva. Prije primjene cjepiva neke su bolesti bile relativno česte, a smrtnost od tih bolesti bila je višestruko veća nego danas. Također, zdravstveni sustav kontinuirano provodi procjene opravdanosti cijepljenja protiv neke bolesti. Primjerice, obveza cijepljenja protiv tuberkuloze obično se ukida kada incidencija tuberkuloze na nekom prostoru padne ispod propisane dogovorene granice.

5. Zašto se cijepimo protiv bolesti ako su one iskorijenjene?

Ne cijepimo se protiv bolesti koje su iskorijenjene. Takav su primjer velike boginje čiji je posljednji slučaj zabilježen 1977. godine te ih je SZO 1980. godine proglasila eradiciranima. Danas se, osim u ekstremnim situacijama, ne cijepimo protiv velikih boginja, iako su starije generacije sustavno procijepljene.

6. Cjepiva oslabljuju imunitet djece. 

Kao što body builderi moraju redovito vježbati svoje mišiće kako bi održavali snagu i kondiciju, tako i svaka osoba mora vježbati svoj imunosni sustav kako bi bila spremna obraniti se od potencijalnih infekcija. Vježbanje imunosnog sustava radi se na način da je osoba u kontaktu s antigenima i da, kao posljedica kontakta, razvija protutijela koja štite od svake izloženosti uzročnicima bolesti. Način na koji mi “pomažemo” svojem imunosnom sustavu u njegovom bildanju je upravo cijepljenje. Kao što je detaljnije objašnjeno u poglavlju Cijepljenje i imunosni sustav, unošenjem malene količine umrtvljenih uzročnika bolesti ili fragmenata uzročnika bolesti, mi dajemo na pladnju našem imunosnom sustavu alat s kojim će on izgraditi malene vojnike zvane protutijela. Ti vojnici u svakom će idućem kontaktu s uzročnikom bolesti biti spremni na rat i obraniti svoj teritorij, točnije organizam.

No, da se vratimo na premisu o slabljenju imuniteta. To je jedan od čestih argumenata protivnika cijepljenja koji ne drži vodu. Dokaz kako ne drži vodu je studija objavljena 2018. godine gdje se istraživala korelacija između cjepiva i infekcija (tj. bolesti) za koje se ne cijepi kod djece starosti od 2 do 4 godine. Jednostavnije rečeno, gledalo se obolijevaju li djeca koja su cijepljena češće od tzv. non–vaccine-targeted infections. Rezultat je opovrgnuo navedenu korelaciju.

7. Cijepljenje uzrokuje autizam.

Tvrdnju da cjepiva uzrokuju autizam popularizirao je Andrew Wakefield svojim znanstvenim radom iz 1998. godine. Međutim, ubrzo nakon toga objavljene su neke od do tada najvećih retrospektivnih kohortnih studija koje su pokazale kako cjepiva, a posebice ono protiv ospica, zaušnjaka i rubeole (MMR) ne uzrokuju autizam te kako konzervans tiomersal također ne uzrokuje autizam. Nakon toga, velik se broj znanstvenika i istraživačkih novinara predvođenih novinarom Sunday Timesa Brianom Deerom uključuju u Wakefieldov slučaj. Na taj je način otkriveno da je Wakefield bio u velikom financijskom sukobu interesa. Lažirao je podatke iz svojih radova te je djeci s autizmom radio neetičke zahvate poput kolonoskopije i lumbalne punkcije. Zanimljivo je i da je uzorke krvi kupovao za 5 britanskih funti od djece na rođendanu svog sina. Nakon dugotrajnog suđenja, Wakefield je priznao sve točke optužnice te je 2010. godine protiv njega vođen postupak na UK General Medical Councilu pred pripadnicima struke. Nekoliko dana kasnije, povučen je njegov originalan znanstveni rad, a iste godine gubi i liječničku licencu. Do danas je objavljeno više stotina radova koji opovrgavaju Wakefieldove tvrdnje. Jedan od takvih nedavnih radova je i popularna „danska studija“ koja je na uzorku od više od 650 tisuća djece pri čemu je obuhvaćen najveći broj slučajeva autizma do sad, pokazala kako cjepiva ne uzrokuju autizam čak ni kod djece s najvećim rizikom za razvoj istog.

8. Bolje je steći imunitet na prirodan način nego na umjetan, tj. cijepljenjem.

Iako je istina da je moguće steći imunost protiv određene bolesti nakon prebolijevanja iste, to nikako nije bolje od cijepljenja protiv te bolesti. Naime, ne postoji slučaj registriranog cjepiva pri čemu su posljedice cijepljenja gore po organizam od simptoma bolesti protiv koje se cijepimo. Također, obolijevanje od nekih bolesti protiv kojih se cijepimo može biti smrtonosno. Nadalje, protiv nekih bolesti nije moguće razviti imunost prebolijevanjem istih. Takav primjer je tetanus zbog toga što tetanus toksin jednostavno nije dovoljno imunogen. S druge strane, toksoid tetanusa, koji se u cjepivu nalazi uz adjuvans, dovoljno je imunogen za stvaranje imunosti koja najčešće traje više desetljeća.

9. Cjepiva sadrže različite toksine.

Cjepiva jednostavno ne sadrže toksine. Takvo što nema medicinskog ni etičkog smisla. Potpuni kvalitativni i kvantitativni sastav svih cjepiva registriranih u Republici Hrvatskoj može se pronaći na službenim stranicama Hrvatske agencije za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) te u bazama sažetaka opisa svojstava lijeka kao što je Mediately baza lijekova.

10. Većina ljudi se razboli nakon cijepljenja.

Nije istina da se većina ljudi razboli nakon cijepljenja. Moguće je razboljeti se nakon cijepljenja, ali to ne znači da je cjepivo uzrok bolesti, već da je osoba bila izložena uzročniku bolesti prije nego što je razvila imunost na bolest protiv koje se cijepi. Također, za većinu cjepiva ne postoji ni teoretska vjerojatnost od obolijevanja od bolesti protiv koje se cijepimo budući da ta cjepiva ne sadrže uzročnika bolesti već samo određeni antigen.

11. Cjepiva uzrokuju ozbiljne nuspojave, bolesti, čak mogu i dovesti do smrti. Da ni ne spominjemo dugotrajne štetne učinke na naše zdravlje.

Istina je da cjepiva u nekim slučajevima mogu uzrokovati ozbiljne nuspojave, poput anafilaktičke reakcije. Međutim, učestalost tih nuspojava je nekoliko redova veličina manja od učestalosti istih simptoma prilikom obolijevanja bolesti protiv kojih se cijepimo. Primjerice, 1-3 osobe na 1000 oboljelih od ospica razviju encefalitis, tešku i potencijalno smrtonosnu komplikaciju bolesti. S druge strane, tek 1 osoba na milijun cijepljenih protiv ospica razvije istu nuspojavu.

12. 2u1, 3u1 i ostali tipovi kombiniranih cjepiva su daleko gora od običnih i uzrokuju štetne posljedice po ljudsko zdravlje.

Kombinirana cjepiva su cjepiva koja sadrže antigene za razvijanje imunosti protiv više od jedne bolesti. Takva su cjepiva u većini slučajeva bolja od cjepiva protiv samo jedne bolesti jer smanjuju broj uboda i posjeta doktoru, što naravno također nosi svoje rizike.

13. Cjepiva uzrokuju alergije.

Provedeno je nekoliko velikih kliničkih studija kako bi se utvrdilo uzrokuju li cjepiva alergije, astmu, atopijski dermatitis i slična stanja. Niti jedna od tih studija nije pokazala povećanu incidenciju navedenih bolesti kod cijepljene djece. Dapače, neke studije su pokazale kako je primjerice astma manje učestale kod cijepljene djece.

14. Bolesti protiv kojih se cijepi uopće nisu tako opasne kao što se priča. Što je najgore što se može dogoditi ako osoba se zarazi ospicama? Preboljet će ih.

Čak i ako bolest nije smrtonosna, potpuno je nerazumno i neetički dijete namjerno izlagati bolesti koja uzrokuje određene simptome i patnju. Ipak, bolesti protiv kojih se cijepimo nisu nimalo bezazlene. Ospice koje mnogi smatraju dječjom bolesti, samo 1980. godine odnijele su 2,6 milijuna života. Taj je broj zahvaljujući cijepljenju danas smanjen na nekoliko desetaka tisuća smrti godišnje, što je još uvijek porazna statistika. SZO procjenjuje kako je samo u ovom tisućljeću zahvaljujući cijepljenju protiv ospica spašeno više od 20 milijuna života. Većina bolesti protiv kojih se cijepimo su još smrtonosnije od ospica. Primjerice, stopa smrtnosti od tetanusa čak i uz svu modernu medicinsku pomoć iznosi oko 10%.

15. Ne treba zabraniti nikome da se cijepi, ali oni koji to ne žele, ne trebaju raditi. Cijepljenje se tiče samo zdravlja osobe koja se cijepi i treba postojati pravo na izbor.

Cijepljenje se nikako ne tiče samo onih koji se cijepe. Naime, u društvu postoje osobe koje se zbog imunokompromitiranosti ne smiju cijepiti iz medicinskih razloga te su takve osobe zaštićene kolektivnim imunitetom društva. Također, zdravlje male djece koja nisu dovoljno stara za primanje određenog cjepiva prema kalendaru cijepljenja ovisi o njihovoj okolini. Konačno, cjepiva nisu 100% učinkovita u sprječavanju bolesti. Iz tog razloga, u društvu postoji mali udio nereaktora na cjepivo koje također štitimo kolektivnim imunitetom društva.

16. Cjepiva pretvaraju našu djecu u homoseksualce. Sve je to dio plana novog svjetskog poretka i gay lobija da nas bude manje na svijetu.

Cijepljenje se sustavno provodi više od sto godina. Ukoliko farmaceutska industrija stvarno želi depopulirati zemlju, odnosno cjepivima smanjiti broj ljudi, onda joj to vrlo loše ide. Naime, populacija na planeti se od početka sustavnog cijepljenja društva upeterostručila i već stoljećima raste stopom od preko 1% godišnje [67].  

Trenutno ne postoji mehanizam kojime bi se na biološkoj osnovi mijenjala seksualna orijentacija neke osobe. Samim time, takvo što nije moguće niti cjepivima. Uostalom, da je to i istina, tada bi udio ljudi homoseksualne orijentacije u ukupnoj populaciji pratio trendove procijepljenosti. Ipak, studije koje imamo govore da tomu nije tako.

Mnoga cjepiva danas, uključujući cjepiva protiv gripe, sadrže virusima zaražena životinjska tkiva i stanice zaraženim bakterija pasa, svinja, kokoši, krava i teladi, orlova, afričkih zelenih majmuna i ljudskih fetusa.

Za razliku od većine bakterija, virusi ne mogu živjeti na podlogama koje nisu žive, odnosno ne sadrže stanice. Iz tog se razloga virusi koji se koriste u procesu proizvodnje cjepiva uzgajaju na staničnim linijama. Bitno je naglasiti kako se stanične linije koje se koriste u proizvodnji cjepiva ne dobivaju od ljudi ili životinja, odnosno nitko nikada nije stradao kako bi se njegove stanice koristile u proizvodnji cjepiva. Virusi dobiveni u staničnim linijama sakupljaju se te se dalje koriste u tehnološkom procesu. Samim time, cjepivo ne sadrži staničnu liniju iz koje je virus dobiven. Naravno, samim time ne sadrži niti dijelove životinjskih organizama.

17. Zašto mediji i zdravstveni djelatnici i dalje bijesne zbog ospica kada su gotovo svi već cijepljeni?

Sve dok su u nekoj regiji prisutni slučajevi bolesti koju smo do sada planirali iskorijeniti, mediji i zdravstveni djelatnici s razlogom „bijesne“. Čak i kada je procijepljenost protiv neke bolesti velika, često su prisutni takozvani „džepovi“, odnosno dijelovi populacije s izrazito niskom procijepljenosti te su upravo takvi džepovi ishodište novih epidemija. Iz tog je razloga potrebno konstantno ukazivati na važnost cijepljenja.

18. Cjepiva uopće ne prolaze "rigorozna sigurnosna testiranja". 

Cjepiva, kao i svi drugi lijekovi, vjerojatno su najispitivaniji proizvod neke industrije uopće. Naime, da bi se bilo koji lijek registrirao potrebno je izvršiti opsežne faze kliničkih ispitivanja što nerijetko traje godinama i košta više stotina milijuna dolara. Lijek koji dođe na tržište konstantno prolazi procese kontrole kvalitete, učinkovitosti i sigurnosti primjene te je praćen od strane regulatornih tijela. Uz sve to, cjepiva se primjenjuju i u dječjoj dobi te ih prate brojne kontroverze zbog čega su često ispitivana i više od ostalih lijekova. Zbog opsežnog procesa proizvodnje te kontrole kvalitete i sigurnosti, neka se cjepiva proizvode i do tri godine, a dovoljna je i najmanja pogreška u seriji da bi se cijela serija morala uništiti.