TEŠKO je naći neku toliko poznatu ličnost o kojoj zapravo znamo toliko malo. Isus iz Nazareta, prema konsenzusu najstručnijih krugova, smatra se povijesnim likom. Ali kada se krene istraživati dublje tko je on stvarno bio i što je govorio, onda nastanu brojne dvojbe i nedoumice.

Ako ste ikada čitali analize tekstova kakve sasvim kvalitetno rade i brojni teolozi, mogli ste pronaći napomene da mnogo toga što se pripisuje Isusu zapravo nema s njim veze. Svi znate citate poput "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" ili "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen" - njih Isus iz Nazareta nije nikada izgovorio, oni su mu pripisani desetljećima nakon što je on okončao svoj život. 

Najpoznatiji po svojoj smrti

A Isusova smrt zapravo je ono najpouzdanije što znamo o njegovom životu. Negdje oko 30. godine nove ere, u vrijeme namjesnika Poncija Pilata, Isus iz Nazareta smaknut je na križu. U to vrijeme takav način pogubljenja nije bio nimalo neuobičajen, bilo je to rezervirano samo za one koji nisu bili Rimljani, a počinili su neku pobunu ili težak zločin. Da je i u Isusovom slučaju bilo tako, svjedoči i natpis zakucan nad njegovom glavom "Isus Nazarećanin, kralj židovski", što znači da su Rimljani u njemu vidjeli nekoga tko se drznuo dovesti u pitanje njihovu vlast. 

Po svemu sudeći, Isus je sebe smatrao Božjim pomazanikom, dakle Mesijom (grč. Hristos), što je ujedno značilo i kraljem Izraela (i to, naravno, o Rimu neovisnog Izraela). Kako je on to točno zamišljao preuzimanje vlasti od tada nepobjedivih Rimljana - ostat će nam zauvijek nejasno. Pretpostavlja se da je očekivao neku spontanu pobunu naroda i da je prigodu za to vidio u sveopćem okupljanju Židova u Jeruzalemu za vrijeme Pashe. Kao što i sami znate, do zbacivanja Rimljana nije došlo i Isus je skončao kao i mnogi drugi prije i nakon njega koji su se usudili dići protiv autoriteta Rima. 

Židovi krivi za smrt Židova

Isus je, dakle, bio pobunjeni Židov kojega su Rimljani smaknuli na križu. Pa, ipak, kroz jednu krajnje suludu ironiju povijesti, za Isusovu smrt njegovi kršćanski sljedbenici proglasili su krivima Židove. 

Prebacivanje loptice s Rimljana na Židove krenulo je još u vrijeme pisanja evanđelja (najranije se piše negdje oko 70. godine, dakle 40-ak godina nakon opisanih događaja). Najočitije je to u prikazu postupanja Poncija Pilata, jednog u suštini nebitnog rimskog administratora, koji je ušao u povijest isključivo zahvaljujući tome što je razapeo Isusa. Jasno je da je jedino Pilat mogao osuditi Isusa na križ, ali se evanđelisti listom trude pokazati da se on s time nije slagao, pa je čak tražio i način na koji ga se može osloboditi.

U sva četiri evanđelja Pilat izlazi pred okupljenu masu i nudi im da odaberu koga će im pustiti na slobodu, Isusa iz Nazareta ili Barabu, enigmatičnog lika, zatvorenog (kao i Isus) zbog pobune. Uzgred, neki najstariji novozavjetni rukopisi sugeriraju da se Baraba također zvao Isus. Baraba (hebr. Bar Abba - Očev sin) uistinu više sliči nekakvom prezimenu, a ime Isus (odnosno, Jošua) bilo je sasvim uobičajeno među Židovima.

Nisu odabrali Barabu

Ali takav svojevrstan referendum koga razapeti, a koga pustiti jednostavno se nije nikada dogodio i ne spominje se nigdje izvan evanđelja. Ni Pilat ni bilo koji rimski administrator ne bi sebi dopustio luksuz oslobađanja nekoga tko se drznuo na oružanu pobunu. Još manje da bi to bio, kako evanđelja sugeriraju, njegov običaj za Pashu. Pilat se u vrijeme Pashe, upravo zbog opasnosti od nemira, iz svoje udobnosti u Cezareji premještao u Jeruzalem i nije bio sklon bilo kakvom milosrđu. Zbog njegove podozrivosti spram svakog pokušaja bunta nekoliko godina kasnije će, prilikom jednog hodočašća, stradati i Rimu inače odani Samarijanci, što je onda i okončalo njegovu karijeru. 

Da stvar bude gora, Evanđelje po Mateju bilježi u 27.25 da je sav narod uzviknuo: "Krv njegova na nas i na djecu našu!" U svjetlu svega onoga što se kasnije događalo Židovima, te riječi zvuče i više nego zlokobno. Ali treba razjasniti dvije temeljne činjenice koje nalazite u svakom ozbiljnijem novozavjetnom komentaru.

Kao prvo, okupljeni narod pred Pilatovom rezidencijom u Jeruzalemu nije isti onaj narod koji je pet dana ranije dočekao Isusa oduševljenim poklicima "Hosana, sinu Davidovu!". Isusu je klicao običan narod (na čiju je on pobunu i računao), a suđenje prate stanovnici elitnog dijela Jeruzalema, oni kojima se Isusova ideja socijalne reforme nije nimalo dopadala. To pisac Matejevog evanđelja (koji definitivno nije bio Isusov apostol Matej, dotad vjerojatno već mrtav) ostavlja nedovoljno jasnim, pa se dobiva dojam prevrtljivosti jednoga naroda, čas oduševljenog, čas krvoločnog, što će biti materijal za brojne antisemitske propovijedi.

Pravde radi, treba reći da se to pozivanje na raspeće naprosto nije ni dogodilo. Ako je bilo onih u židovskoj eliti kojima je odgovaralo Isusovo smaknuće, to oni ne bi nikada javno priznali, upravo zbog Isusove omiljenosti u narodu. Niti bi Pilat ikada uvažio mišljenje Rimu pokorenog naroda pa se s njima još cjenkao oko toga koga će im pustiti.

Kao drugo, tekst se piše u vrijeme nakon neuspjeha židovske pobune protiv Rima iz 70. godine. Pisac, inače definitivno Židov (i to vjerojatno rabin), želi reći da je korijen problema Židova tog vremena u tome što su njihovi oci odbacili pravoga Mesiju. Njemu ni na kraj pameti ne pada niti optužiti cijeli narod niti prizvati vječnu kaznu za njih. Čak je on duboko uvjeren da će, čitajući njegovu priču o Isusu, mnogi Židovi postati zapravo kršćani. 

Pogrešno shvaćeni Židovi

Stvari su još problematičnije u Evanđelju po Ivanu. Tamo se riječ "Židovi" koristi isključivo u negativnom značenju, i oni su optuženi za kovanje planova o Isusovom smaknuću još od samoga početka njegove misije. No, i taj pisac s kraja prvog stoljeća (koji svakako nije Isusov učenik Ivan) zasigurno je Židov te on pod riječju "Židovi" misli na judaističku elitu, a ne na narod (jer su svi oko Isusa zapravo Židovi). Ivan nas čak želi uvjeriti da je bio i prisutan na Isusovom suđenju pred židovskim poglavarima. Podatak je to u čiju povijesnost danas nitko ne vjeruje, jer između suđenja i pisanja evanđelja imamo raspon od 65 godina.

Piscima evanđelja na pameti je, prije svega, bilo kako odgovoriti na nezgodnu činjenicu da oni po Rimskom Imperiju šire vijest o čovjeku kojega je sam Rim osudio kao zločinca. Kasniji nežidovski čitatelji, osobito u vremenima kada po cijelom Rimu Židovi postaju nepopularni zbog svojih pobuna, iz toga su izvukli zaključak o krivnji Židova kao naroda, što je koštalo slobode i života milijune nevinih ljudi.

I sve to u ime rabina Jošue, Židova koji se zalagao za neovisan Izrael.

Povijest je nekada učiteljica života, a nekada krvoločna kurvetina. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala