"NAJGORE tek dolazi", rekao je glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Pierre-Olivier Gourinchas na konferenciji za medije u utorak, 17. listopada, prilikom predstavljanja zadnjeg MMF-ova izvješća o ekonomskom stanju u svijetu.

Procjenjuje se da će rast od 6 posto BDP-a 2021. usporiti na 3.2 posto ove godine i 2.7 posto 2023. To je najniži rast od 2001., osim prve godine financijske krize 2008. i početka pandemije covida-19 2020. koje su inače jedine godine od kad postoje mjerenja da je svjetski BDP bio u minusu.

U isto vrijeme je Bloomberg objavio da njihov model predviđa stopostotnu vjerojatnost ulaska SAD-a u recesiju tijekom sljedećih 12 mjeseci. Model predviđa veću vjerojatnost recesije u svim vremenskim okvirima, pri čemu 12-mjesečna procjena recesije do listopada 2023. iznosi 100 posto, u odnosu na 65 posto koliko je prošli put pokazivao model.

Anketa među 42 ekonomista koju je proveo Bloomberg predviđa da vjerojatnost recesije u sljedećih 12 mjeseci sada iznosi 60 posto, u odnosu na 50 posto mjesec dana ranije. Ekonomisti koje je Reuters anketirao o vjerojatnosti ulaska eurozone u recesiju predviđaju 60 posto vjerojatnost da će se dogoditi u narednih dvanaest mjeseci.

Puno je prognoza, ali su gotovo sve jednoglasne u procjeni da je veća šansa da će početi kriza nego da će se kriza izbjeći. Od početka godine modeli pokazuju rast vjerojatnosti izbijanja krize, a ekonomisti podižu procjene vjerojatnosti.

Pad plaća i inflacija

Svjetski ekonomski rast sputava nekoliko faktora koji su isprepleteni i u međudjelovanju tako da je jedan doveo do drugog. No to nije čudno jer je potreban splet okolnosti da bi se stvorili uvjeti za krizu. Izolirano svaki negativni faktor za sebe ne dovodi do krize, problem nastaje kada nastane nekoliko negativnih trendova koji je međusobno pojačavaju.

Inflacija divlja diljem Europe, Sjeverne Amerike i ostatka svijeta te se penje na razine koje nisu viđene desetljećima. U SAD-u je inflacija 8.2 posto, 10.1 posto u Ujedinjenom Kraljevstvu, 10 posto na razini cijele EU, 8.7 posto u Meksiku, 7.2 u Brazilu, 6.8 posto u Australiji itd. Hrvatska sa stopom inflacije od 12.3 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine je tako među pogođenijima.

Usporedno s inflacijom padaju i realne plaće. U Hrvatskoj su od početka godine pale za 4.5 posto, kao i u ostalim državama s visokom stopom općeg rasta cijena. Zanimljivo je da inflacija više pogađa bolje plaćene radnike, u smislu da je veći udio visoko plaćenih radnika čiji rast plaća nije pratio rast cijena nego nisko plaćenih.

Glavni izvori inflacije su energenti (nafta, plin i električna energija) te hrana, ali se rast cijena polako prelijeva na sve ostale proizvode i usluge. Iako se krivnja za rast cijena hrane pokušala svaliti na rat u Ukrajini, podaci jasno pokazuju da rastu još od sredine prošle godine. Situacija u Ukrajini je djelovala kao kratkotrajni šok, pa se od svibnja cijene smanjuju, ali su još daleko iznad prošlogodišnjih. Isto vrijedi za naftu, plin i električnu energiju.

Rast cijena počeo prošle godine, uzrok su politike provođene u vrijeme pandemije

Ako rast cijena nije rezultat šoka kao što je rat u Ukrajini i sankcije uvedene Rusiji i počeo je još sredinom prošle godine, uzročnici su se zasigurno pojavili najkasnije 2020., u jeku pandemije.

Osim potpunog poremećaja svih tržišta kroz tu godinu, s izmjenjujućim lockdownima, zatvaranjima gospodarskih objekata, zabranom putovanja, onemogućavanjem poslovanja cijelih sektora gospodarstva i ostalim politikama kojima se pokušavalo spriječiti širenje bolesti, glavni razlog leži u ekspanzivnim monetarnim politikama (tzv. "printanje novca") i ekspanzivnim fiskalnim politikama (tzv."helikopterski novac") koje su provodile države i središnje banke diljem svijeta da bi sačuvale iluziju održivosti ekonomije na životu u situaciji kada se ona aktivno zaustavlja raznim protupandemijskim mjerama.

Samo SAD je, ovisno o procjenama, podijelio iz proračuna od 4 do 5 bilijuna dolara direktno građanima, kompanijama i lokalnim razinama vlasti. Čak 817 milijardi od toga je bilo u obliku direktnih uplata na bankovne račune građana, takozvani "stimulus checks". Za usporedbu, direktni trošak sanacije financijskog sektora u SAD-u za vrijeme krize 2009. je bio oko 500 milijardi dolara.

Iako su središnje banke, političari i mnogi ekonomisti uvjeravali javnost da to neće dovesti do inflacije, ona se ipak pojavljuje u travnju 2021. Doduše, i kada se pojavila središnje banke SAD-a (FED) i EU (ESB) govorile su da je ona samo privremena i prolazna, a često se moglo pročitati tvrdnje ekonomista u medijima (uključujući jednog nobelovca, Paula Krugmana) da će inflacija ustvari biti dobra za većinu radnika.

Središnje banke ne priznaju problem inflacije pa kasno reagiraju

Tek u prosincu 2021. čelni čovjek američkog FED-a priznaje da inflacija neće biti prolazna, dok je europski ESB tek par mjeseci nakon toga priznao istu stvar. Ali do tog trenutka je inflacija već počela, pa je reakcija središnjih banaka kasnila.

Američki FED je počeo dosta brzo podizati referentnu kamatnu stopu, što je glavni alat u borbi protiv inflacije. ESB radi istu stvar, ali puno umjerenije i sporije. Iako inflacija u EU i SAD-u još nije počela opadati, u ovu godinu je SAD ušao s većom inflacijom nego EU, a sada je manja. Dobrim dijelom je razlog jača borba FED-a protiv inflacije u odnosu na ESB.

Dok su se 2020. i 2021. provodile politike "printanja novca" i "helikopterskog novca", izgleda da je većina toga kanalizirana u cijene dionica. Apsurdno, dok je svjetska ekonomija stajala, trgovina otežana, prekomorski promet poskupio nekoliko puta i cijeli sektori gospodarstva propadali, burze su rasle.

Katarza dionica dolazi u 2022., kada zbog podizanja kamatnih stopa iz središnjih banaka završava era jeftinog novca. Burzovni indeksi padaju 20-30 posto, a prvih šest mjeseci godine je najgore vrijeme za burze u zadnjih nekoliko desetljeća.

Američki FED kasni, ali se u 2022. maksimalno predaje kontroli inflacije i jasno komunicira da je spreman žrtvovati burze da bi se rast cijena stavio pod kontrolu. Ali podizanje kamatnih stopa smanjuje inflaciju upravo zbog toga što djeluje tako da "hladi" gospodarstvo i dovodi do recesije. Kada središnje banke podignu referentnu kamatnu stopu, novac postaje skuplji bankama i ostalim financijskim institucijama, pa i one moraju podizati kamatne stope na kredite kompanijama i stanovništvu.

Kako je podizanje kamatnih stopa nužno za kontrolu inflacije, a istodobno smanjuje investicije i potrošnju u gospodarstvu zbog toga što su krediti skuplji, ispada da je kriza jedini lijek protiv inflacije.

Uz ekonomsku dolazi i humanitarna kriza

Najveća inflacija u nekoliko desetljeća, rast kamatnih stopa, rat u Ukrajini i posljedice pandemije covida-19 su tijekom 2022. sve više podizali vjerojatnost krize, a prema nekim projekcijama je ona praktički zagarantirana u narednih 12 mjeseci.

Budućnost ovisi o uspješnom uravnoteženom podizanju kamatnih stopa, a ciljem da se inflacija zaustavi a ipak ne našteti previše gospodarstvu, što je među ekonomistima znano kao "meko slijetanje". U toj situaciji bi recesija bila blaga i kratkotrajna. Ako pak podizanje kamatnih stopa dovede do naglog ekonomskog pada i velikog šoka, to će biti "teško slijetanje". Tada će situacija biti duboka i duže trajati.

Dodatan rizik predstavlja Kina koja još uvijek ne odustaje od politika strogog lockdowna i politike nultog covida. Pogoršanje krize nekretninskog sektora u Kini mogla bi se preliti na financijski sektor i opteretiti njen rast, a efekti bi se prelili preko granice.

Dok razvijeni svijet pokušava izbjeći recesiju, sve više ljudi u Africi gladuje. Broj ljudi u opasnosti od gladi je naglo narastao za vrijeme pandemije, čime je izbrisan višedesetljetni napredak po tom pitanju. Prolaskom ere jeftinog novca, cijena duga raste i bogatima i siromašnima. Jednima je to pitanje održivosti javnih financija, drugima pitanje prehrane stanovništva. Subsaharska Afrika se nakon velikog oprosta dugova početkom 21. stoljeća ponovno pretjerano zadužila, pa će se morati provesti još jedan masovni oprost.

Izjava "Najgore tek dolazi", pogotovo kada dolazi od glavnog ekonomista MMF-a, predstavlja ne samo očaj zbog ekonomske krize, nego i zbog skore humanitarne krize.