PACIFIČKA otočna država Nauru službeno je promijenila ime u Republika Naoero, čime se vraća svom tradicionalnom nazivu. Vlasti su priopćile kako je cilj ovog poteza jačanje nacionalnog identiteta i kulturne baštine, piše Reuters.

Odluka bez referenduma

Parlament Naurua još je u svibnju izglasao ustavni amandman o promjeni imena, a prvotno je bio planiran i nacionalni referendum. Ipak, predsjednik David Adeang u srijedu je kasno navečer na društvenim mrežama objavio da se od referenduma odustalo.

"Odlučili smo ne ići na referendum nakon što smo sve pažljivo razmotrili. Naoero nije novo ime koje narod tek treba prihvatiti", objasnio je Adeang. "Ono je već dio identiteta našeg naroda, nalazi se na državnom grbu i koristi se u svakodnevnom govoru. Najvažnije od svega, Ustav to dopušta."

Dodao je kako odluka nije politička, već je pitanje identiteta i baštine kojom se "čuva nasljeđe naših predaka i jača budućnost naše djece".

Povratak izvornom imenu

Europski kolonizatori promijenili su ime države u Nauru jer im je izvorni naziv Naoero bio težak za izgovor.  Skraćeni naziv države bit će Naoero, dok će se njezini građani nazivati dei-Naoero. Vlada je o promjeni službeno obavijestila međunarodne organizacije i druge države, a proces prilagodbe već je počeo.

Republika Naoero otočna je mikrodržava u Oceaniji. S površinom od samo 21 četvornog kilometra treća je najmanja država na svijetu, a s oko 12.000 stanovnika spada i među najmaloljudnije. Njezin de facto glavni grad je Yaren, dok je najveći grad Denigomodu.

Naoero je unitarna parlamentarna republika i nestranačka demokracija, a dužnost predsjednika obnaša David Adeang. Službena valuta je australski dolar. Država je članica Ujedinjenih naroda i Commonwealtha.

Naoero se nalazi u regiji Mikronezije, a najbliži susjed mu je otok Banaba, dio Kiribatija, udaljen oko 300 kilometara. Povijest otoka obilježilo je stoljetno rudarenje fosfata, koje je započelo 1900. godine. Taj je resurs stanovnicima donio veliko bogatstvo, ali je istodobno prouzročio ekološko uništenje unutrašnjosti otoka. Iskoristive rezerve iscrpljene su 1990-ih, a loše upravljanje nakupljenim kapitalom dovelo je do ozbiljnih financijskih problema. Gospodarstvo se postupno oporavilo tijekom 2010-ih.

Od 2001. godine Naoero je u više navrata primao financijsku pomoć od Australije u zamjenu za smještaj Regionalnog procesnog centra, kontroverznog australskog centra za prihvat imigranata. Zbog velike ovisnosti o Australiji, neki izvori opisuju Nauru kao njezinu klijentsku državu.

Podrijetlo imena

Izvorni naziv otoka na nauruanskom jeziku je Naoero, čije podrijetlo nije sasvim razjašnjeno. Njemački etnolog Paul Hambruch iznio je teoriju da je riječ o skraćenici fraze "idem na plažu", no lingvist Alois Kayser odbacio je tu pretpostavku kao gramatički neispravnu.

Tijekom kolonijalnog razdoblja koristili su se različiti oblici imena, poput Naura, Nawodo i Onawero. Naziv Nauru prihvaćen je kao službeni 1888. godine, kada je proglašen njemački protektorat. Prije toga, otok je na engleskom bio poznat kao Pleasant Island (Ugodni otok).

Ustavnim amandmanom iz svibnja 2026. godine službeni naziv države na engleskom jeziku promijenjen je iz "Republic of Nauru" u "Republic of Naoero", kako bi se uskladio s izvornim nauruanskim imenom.

Povijest

Mikronezijci su otok naselili prije najmanje 3000 godina. Vjeruje se da je Nauru dugo bio izoliran, što objašnjava razvoj specifičnog jezika. Tradicionalno je postojalo dvanaest klanova, koji su danas predstavljeni dvanaestokrakom zvijezdom na državnoj zastavi. Društvo je bilo matrilinearno, a stanovnici su se bavili akvakulturom, uzgajajući ribu u slatkovodnoj laguni Buada. Prehrana se temeljila i na kokosu te plodovima pandanusa.

Prvi Europljanin koji je zabilježio postojanje otoka bio je britanski kapetan John Fearn 1798. godine i nazvao ga "Pleasant Island" zbog privlačnog izgleda. Od 1826. stanovnici su imali redovite kontakte s europskim kitolovcima i trgovcima. Ubrzo su na otok počeli pristizati i bjegunci s brodova, a otočani su hranu mijenjali za alkohol i vatreno oružje. To je oružje korišteno u desetogodišnjem građanskom ratu koji je počeo 1878.

Njemačka je anektirala Nauru 1888. godine nakon dogovora s Velikom Britanijom, čime je okončan građanski rat. Uspostavljena je vlast kraljeva, a na otok su stigli i kršćanski misionari. Godine 1900. Albert Fuller Ellis otkrio je na otoku fosfat, a njegova eksploatacija započela je šest godina kasnije. Prva pošiljka izvezena je 1907.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, australske snage zauzele su otok 1914. godine. Nauru je postao mandatno područje Lige naroda pod zajedničkom upravom Australije, Novog Zelanda i Ujedinjenog Kraljevstva. Početkom 20. stoljeća otok je pogodila epidemija gripe, od koje je umrlo 18 posto domorodačkog stanovništva.

U prosincu 1940. njemački pomoćni brodovi potopili su pet opskrbnih brodova u blizini Naurua i granatirali rudarska postrojenja. Japanske trupe okupirale su otok u kolovozu 1942. i izgradile dvije zračne luke. Savezničko bombardiranje 1943. prekinulo je opskrbu hranom. Japanci su deportirali 1200 Nauruanaca na prisilni rad na otoke Chuuk. Australija je ponovno preuzela kontrolu 13. rujna 1945., a preživjeli deportirci vratili su se na otok u siječnju 1946.

Godine 1947. Nauru je postao skrbničko područje Ujedinjenih naroda pod upravom Australije. Godinu dana kasnije izbili su nemiri jer su kineski radnici u rudnicima štrajkali zbog plaća i uvjeta rada. Australska uprava proglasila je izvanredno stanje, a policija je otvorila vatru na radnike. Ubijena su dvojica, a još dvojica su usmrćena u pritvoru. Sovjetski Savez i Kina zbog toga su uložili službene pritužbe UN-u.

Zbog procjena da će otok zbog rudarenja do 1990-ih postati nenastanjiv, Australija je 1964. predložila preseljenje cjelokupnog stanovništva na otok Curtis. Nauruanci su ponudu odbili jer su tražili puni suverenitet, što Australija nije bila spremna odobriti za novi teritorij. Umjesto toga, odlučili su se za neovisnost na vlastitom otoku.

Nauru je dobio samoupravu 1966., a potpunu neovisnost 31. siječnja 1968. godine. Prvi predsjednik postao je Hammer DeRoburt. Nova vlada otkupila je imovinu britanskih povjerenika za fosfat, a kontrolu nad industrijom 1970. preuzela je domaća korporacija. Godine 1989. Nauru je tužio Australiju Međunarodnom sudu pravde zbog ekološke štete nastale tijekom kolonijalne uprave. Spor je riješen izvansudskom nagodbom, a dobivena sredstva namijenjena su obnovi uništenih područja.