HRVATSKA politika rješavanja problema trgovine ljudima u fokus stavlja sami zločin, dok se u zemljama sa znatno osjetljivijom politikom u fokus stavlja zaštita žrtava, ističe se u usporednoj analizi u novom broju znanstvenog studentskog časopisa Mali Levijatan.

U Hrvatskoj napori na zbrinjavanju žrtava slijede tek nakon kriminala i već učinjene štete, dok primjerice Švedska najveći napor stavlja na sprječavanje mogućnosti da građani uopće postanu žrtvama, kaže se u članku mladog autora Tina Potza u časopisu koji izlazi na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Razlika u pristupu i rezultatima očituje se i u ocjenama koje te dvije države dobivaju u analizama uspješnosti suzbijanja trgovine ljudima.

U ocjenama američkog ministarstva vanjskih poslova Hrvatska je od tri moguća ranga stavljena u drugi, dok je Švedskoj stavljena u prvi rang, kaže se u članku.

Također, indeks ropstva Hrvatskoj iznosi 5,99, što znači da je šest stanovnika izloženo nekom obliku trgovine ljudima na 1000 njih, dok švedski indeks iznosi 1,58.

Jedan od najprofitabilnijih vidova kriminala

Najzastupljenija svrha trgovine ljudima je seksualna eksploatacija i može se interpretirati kao moderni robovlasnički odnos unutar liberalnih društava u kojima je posljedice trgovanja ljudima negiranje ljudskih prava i dostojanstva, napominje se u članku.

Trgovina ljudima protivna je vjeri u jednakost, slobodu i pravo na život. Ona pokazuje nesuglasice onoga što moderne države zagovaraju i principa po kojima djeluju i tako ropstvo ostaje prisutno u 21. stoljeću, navodi mladi autor Potz pozivajući se na literaturu te ističe da ta kriminalna aktivnost uključuje čin transporta, sredstvima sile ili prijevare i svrhu eksploatiranja.

Zbog niskog rizika i visokog profita trgovanje je ljudima jedan od najprofitabilnijih kriminala, odmah iza trgovine drogom i oružjem. Žrtvom se najčešće postaje prijevarom, tako da joj se nude razni legalni poslovi za primamljive naknade, individualno, preko agencija ili oglasa, a potom dolazi do otmice u kojoj se žrtvi oduzimaju sva prava, objašnjava se.

UN procjenjuje da oko 70 posto ukupne trgovine ljudima ima svrhu seksualne eksploatacije te da je polovica žrtava maloljetno. Trgovina sa svrhom seksualne eksploatacije može se odnositi na prisilnu prostituciju, koja je opisana kao pružanje seksualnih usluga pod prinudom, i na eksploataciju seksualnih djelatnosti, što je slučaj kada se žrtvi sustavno uskraćuje ili otima zarada, kaže se.

Stanje u Hrvatskoj

Hrvatska je zadnjih pet godina država destinacije i tranzita žena i djece za seksualnu eksploataciju te muškaraca, žena i djece za prisilan rad. Uvoz ljudskog roblja za seksualnu eksploataciju uglavnom se odvija iz balkanskih zemalja i središnje Europe. Romska djeca su pod prijetnjom prisilnoga rada i prosjačenja, kao i drugdje u Europi. Prijašnjih godina u sklopu velikog migrantskog vala jedan dio afganistanskih i pakistanskih migranata bio je prisiljen seksualnim uslugama otplatiti troškove ilegalnog transporta, navodi se.  

Međutim, od 39 detektiranih žrtava 2015. godine, 35 njih je hrvatskog državljanstva, što pokazuje da veliki dio tog kriminala nije nužno vezan uz imigraciju.

Uočeno je i povećanje prisilnog rada, a 2017. raskrinkan je jedan ilegalni pozivni centar s 59 potencijalnih žrtava prisilnog rada i kriminala.

U Hrvatskoj je, u usporedbi s drugim državama, premala kazna za vršenje i sudjelovanje u kriminalu trgovine ljudima. Naime, od 17 osumnjičenih 2016. godine sud je osudio tri počinitelja na manje od tri godine zatvora, ističe se.

Stanje u Švedskoj

Policija je u Švedskoj. 2017. godine istražila 212 slučajeva trgovine ljudima, što je godišnji porast za 30 posto, te otkrila da je među njima bilo 130 žrtava prisilnoga rada, a 82 žrtve seksualne eksploatacije. Oko četvrtina seksualnog roblja bila su djeca.

Žrtve seksualnog roblja uglavnom dolaze iz Istočne Europe, Afrike, Istočne Azije i Bliskog Istoka, kao i manjim dijelom švedske žene i djevojke. Vlasti su identificirale 444 moguće žrtava među tražiteljima azila.

Većina vršitelja trgovine iste su nacionalnosti kao i žrtve te sudjeluju u kriminalnim mrežama koje se bave i drugim vrstama kriminala. U Švedskoj je uočen porast prisilne prošnje i krađa, a procjena je da je 26 tisuća imigranata koji su se prijavili za azil u opasnosti trgovine ljudima.

Može li Hrvatska baštiniti švedski model?

Autor uspoređuje švedsko i hrvatsko rješavanje problema trgovine ljudima i ističe da bi primjena švedskog modela u Hrvatskoj tražila prilagodbu brojnih institucija u pogledu rodne jednakosti te izražava skepsu u volju da se to provede.

Kada bi se prihvatila švedska politika, sve izvršne razine u Hrvatskoj morale bi se obrazovati za ravnopravnosti spolova, a sudstvo bi moralo razviti shvaćanje kako presuđivati po tom pitanju.

U Hrvatskoj je prepreka prvenstveno shvaćanje problema trgovine ljudima. Svijest o ravnopravnosti spolova razvila se tek nakon desetljeća neovisnosti te je 2003. stupio na snagu Zakon o ravnopravnosti spolova, dok je Švedska već u osamdesetima imala Ministarstvo jednakosti spolova.

U Hrvatskoj još uvijek ne postoji seksualni odgoj kao zaseban predmet, napominje.

Također, u Hrvatskoj se uglavnom prepisuje uvođenje strožih kazni i uvođenje nagrada za one koji prijave kriminal te davanje više resursa regionalnim timovima i udrugama, dok Švedska svojom državom blagostanja pokušava omogućiti slabije socioekonomski situiranima da dostojno žive te da im prostitucija ne bude opcija za izlazak iz siromaštva.

Problem primjene švedskog modela na Hrvatsku ostaje dobrim dijelom na razini ideje, jer bi njezina primjena morala potaknuti promjenu kulture i zakonodavnog pristupa, a prije svega riješiti socioekonomske uzroke koji privlače ljude na sumnjive ponude, ocjenjuje Tin Potz.