TRUMP, BREXIT, NJEMAČKA Velika studija hrvatskih znanstvenika otkriva zašto jača radikalna desnica

TRUMP, BREXIT, NJEMAČKA Velika studija hrvatskih znanstvenika otkriva zašto jača radikalna desnica

FOTO: Twitter

NIZ POSLJEDNJIH predsjedničkih i parlamentarnih izbora u Francuskoj, Austriji i Njemačkoj, baš kao i referendum o Brexitu u Velikoj Britaniji, pokazao je da u cijeloj Europskoj uniji posljednjih godina ubrzano jača desni populizam.

>> Njemački ekstremni desničari mogu se zahvaliti Merkel na izbornom trijumfu

Slični procesi još su očigledniji u istočnoeuropskim zemljama, osobito u Poljskoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.

Politički analitičari vjerojatno će naći brojne odgovore na pitanje što se to i zašto zbiva na starom kontinentu. Jedan od mogućih ponudilo je novo dvogodišnje istraživanje međunarodne skupine znanstvenika u kojoj dominiraju znanstvenici iz Hrvatske, objavljeno u uglednom časopisu Complexity. Ono je pokazalo da takav razvoj situacije uglavnom ne uzrokuju terorizam i nasilje uopće, nego prvenstveno neravnoteža u imigraciji i integraciji. Studiju je na svojim Facebook stranicama objavila i Woodrow Wilson škola Sveučilišta Princeton.

Nije terorizam ni nasilje

„U starim demokracijama EU-a terorizam ne dovodi do jačanja ultradesnice, što je možda posljedica činjenice da su u zapadnoj Europi navikli na postojeću frekvenciju napada“, kaže Boris Podobnik, profesor fizike na Građevinskom fakultetu u Rijeci i prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa.

"Kada čovjek zna da će svaka tri ili četiri mjeseca nešto eksplodirati, on se s vremenom navikne na to. Jasno, bitno povećanje broja terorističkih napada vjerojatno bi dovelo do bržeg rasta broja glasova za ultradesnicu“, dodao je.

S brojem imigranata jača desnica

U svojem radu Boris Podobnik sa Sveučilišta u Rijeci, Marko Jusup sa Sveučilišta u Hokkaidu, Dejan Kovač sa Sveučilišta Princeton i H. E. Stanley sa Sveučilišta u Bostonu ističu da njihove analize pokazuju da je u najmanje posljednje tri godine broj glasača desnih populista u zemljama EU-a vrlo jasno ovisio o broju imigranata koji su doselili u njihove zemlje, ali i o ukupnoj imigraciji u cijelu Europsku uniju.

Ovo posljednje posljedica je toga što se, zbog nepostojanja granica, razvila percepcija o EU-u kao o svojevrsnoj naddržavi u kojoj ''problemi nekoga drugoga'' mogu lako postati ''moji problemi''. U tom smislu odluka određene države poput Njemačke da primi velik broj imigranata postaje problem svih država u EU-u.

"Otkrili smo da porast u postotku glasača desnih stranaka značajno nadilazi postotak dotoka imigranata, što podrazumijeva da će, ako se ovaj proces nastavi, demokratski procesi koji su u tijeku uzrokovati prevlast desnog populizma i brzo slabljenje globalizacije“, pišu u uvodu autori.

Prema rezultatima studije postotak glasača desnih populista teži da prijeđe 50% kada se udio imigranata u populaciji približi 22%. Ovi postoci mogu varirati od zemlje do zemlje. Primjerice, u Austriji se prag od 50% glasača radikalne desnice može ostvariti već pri udjelu useljenika manjem od 20%.

Prag tolerancije još je niži u istočnoeuropskim, bivšim komunističkim zemljama. Kovač sa Sveučilišta Princeton smatra da je to posljedica činjenice da su te zemlje uglavnom bile kolonije, odnosno pod nečijom dominacijom, dok su države koje su bile kolonijalne sile navikle na imigracije iz svojih bivših teritorija.

Neravnoteža imigracije i integracije

Autori ističu da problemi nastaju kada je proces imigracije značajno brži od integracije ili kada je integracija neuspješna. Tada dolazi do neravnoteže u sustavu koja kod domicilnog stanovništva rađa strah da će njihov način života biti ugrožen.

"Prošlotjedni rezultati izbora u Njemačkoj pokazali su do čega može dovesti nekontrolirana i prebrza imigracija. Odluka Angele Merkel da Njemačka u kratkom vremenu primi velik broj imigranata prvo je dovela do toga da je na predsjedničkim izborima u Austriji zamalo pobijedio ultradesni predsjednički kandidat, a sada i do strelovitog uspona ultradesne stranke u Njemačkoj“, kaže Kovač.

"U društvenim procesima od velike su važnosti brzine kojima se oni odvijaju. Primjerice, mnogi bi se složili da bi imigranti u Poljskoj ili Mađarskoj mogli čak i prevladati, a da to ne izazove veće društvene sukobe, kada bi oni u te zemlje doseljavali polako, po nekoliko na godinu kroz tisuće godina i pritom se asimilirali, odnosno integrirali. To je zato što je naš mozak kadar prilagoditi se sporim procesima u vanjskom svijetu. U suprotnom slučaju, kada bi deseci milijuna imigranata odjednom krenuli prema poljskim granicama, gotovo je sigurno da bi poljska vlada poslala vojsku kako bi ih spriječila da uđu, jer se velik broj imigranata u našim glavama doživljava kao agresija, nosili oni pušku ili ne“, pojasnio je Kovač istaknuvši da su brojevi vrlo važni.

„Oni pokazuju da je 2012. ultradesnica u Austriji imala oko 22% glasova, dok je za vrijeme velike imigracijske krize na lokalnim izborima u Beču osvojila čak 33%.“

SAD je primjer dobre imigracije


Podobnik ističe da je imigracija jedan od gorućih problema Europe, no istovremeno i jedno od imanentnih svojstava ljudskog društva.

"Kada smo mi Hrvati dolazili na ove prostore koje danas smatramo našima, ovdje smo zatekli neke starosjedioce koji nam se, blago rečeno, sigurno nisu previše radovali jer se u to vrijeme zauzimanje tuđih prostora gotovo uvijek ostvarivalo mačem. Danas pak znamo da su imigracije i globalizacija stupovi na kojima počiva suvremena ekonomija, ali i svjetska politika. No postavlja se pitanje kako to da neke zemlje imaju uspješnu imigracijsku politiku, dok se druge protive čak i prihvatu simboličnog broja imigranata, kao što je to primjerice slučaj u bivšim socijalističkim zemljama poput Mađarske i Poljske. To je pitanje od velike važnosti ne samo teorijski već je i praktično pitanje koje se tiče samog opstanka EU-a kao nadnacionalne tvorbe“, kaže Podobnik.

Po njemu je Amerika primjer dobre imigracijske politike jer već stoljećima prima imigrante iz cijelog svijeta pa među njima nema kohezivne snage koja bi ih ujedinila i izazvala strah kod Amerikanaca. Osim toga, Amerika je u početku uglavnom prihvaćala samo Europljane kojima nije bio problem naučiti engleski jezik i stopiti se. To su bile relativno bliske kulture. Problemi su izraženi kada imigranti dolaze iz bitno drugačijih kultura. Oni se vrlo teško integriraju.

Dobar primjer su i Španjolci, koji su zadnjih desetljeća primili na milijune imigranata iz Južne Amerike. No tu se radilo o ljudima koji govore španjolski i iste su vjere kao i starosjedioci.

„Suprotno Americi i Španjolskoj, u Francuskoj postoji velika skupina imigranata iz sjeverne Afrike koji govore zajedničkim arapskim jezikom i prakticiraju vjeru koju ne prakticira sadašnja većina. U Francusku dolaze imigranti koji su uglavnom muslimani, dok su Francuzi većinski ateisti, ondje se oko 63% ljudi izjašnjava nereligioznima. Kada se prihvati veliki broj imigranata koji su bitno drugačije kulture, a imaju snažnu kohezivnu moć, oni se neće integrirati. Što su veće socijalne razlike između pridošlica i domicilnog stanovništva, to je veća vjerojatnost za sukob jer je integracijska brzina manja. Ako ti pridošlice još imaju veliki demografski rast, oni će prije brojčano nadjačati domicilno stanovništvo nego što će se integrirati. To je neravnoteža u sustavu. Generalno, očekuje se da će imigrantska politika biti uspješnija što je manja socijalna razlika između imigranata i starosjedioca jer će brzina integracije biti veća. A spora integracija izaziva strah i strepnju da bi imigranti jednom mogli prevladati tako da bi domicilno stanovništvo ovisilo o njihovoj dobroj volji“, tumači Podobnik.

Vizigoti kao primjer loše imigracije

Za primjerom loše integracije Podobnik je, politički korektno, posegnuo malo dalje u prošlost, u vrijeme Rimskog Carstva i Vizigota.

„Vizigoti su s dolaskom na prostor Rimskog Carstva isprva ratovali s Rimljanima, a onda se postupno počeli integrirati i zauzimati visoke funkcije u carstvu. No, zbog konstantnih trvljenja između Rimljana i Vizigota, vizigotski vladar Alarik koji je bio i rimski general, početkom petog stoljeća napao je i opustošio Rim“, kaže.

Podobnik smatra da u biti osnovno pitanje demokracije nije jesmo li spremni prihvatiti imigrante, već pristajemo li da jednoga dana postanemo manjina, primjerice da se Hrvatska preimenuje i da se u njoj govori neki drugi službeni jezik. Drugim riječima, pitanje je dozvoljava li trenutna većina mogućnost da manjina jednoga dana prevlada i postane nova većina?

Kovač ističe da pitanje problem masovnih imigracija i integracija ima teorijsku pozadinu.

„Profesor s Harvarda George Borjas koji je i sam imigrant s Kube, analizom podataka o imigraciji u SAD-u pokazao je kako je potrebno da prođu tri do četiri generacije prije nego li se potomci imigranata ekonomski, u primanjima, izjednače sa starosjediocima. Borjas nije popularan među liberalima u SAD-u, međutim njegovo protivljenje imigraciji rezultat je istraživanja, a ne njegovo a priori uvjerenje. Budući da je i sam imigrant, on se ne suprotstavlja imigraciji, nego jednostavno nije zagovornik masovne imigracije. A vidjeli smo da su brojevi bitni u imigracijskoj politici“, kaže Kovač.

U istom kontekstu Podobnik navodi jednog drugog profesora s Harvarda, Danyja Rodricka, koji je postulirao svoj slavni paradoks imigracije prema kojem globalizacija, demokracija i nacionalna suverenost ne mogu koegzistirati na duge staze bez da se jedna od njih drastično ne ograniči. Ta hipoteza pretpostavlja da procesi imigracije i globalizacije imaju neke određene granice.

Pretjerana tolerancija rađa netoleranciju

Podobnik je uvjeren da je pretjerana otvorenost liberala prema pitanjima imigracije bez uvažavanja realnih strahova konzervativnijih dijelova društva svojevrstan meki trbuh demokracije.

„Veliki austrijski filozof Karl Popper rekao je da neograničena tolerancija vodi u sumrak tolerancije. To je prirodno. Naime, ako u ime liberalizma dovedete 100.000 imigranata iz neke zemlje s vjerskim fundamentalizmom, prvo što će oni poduzeti jest da će vam pokušati ukinuti liberalizam i toleranciju. Takvi ljudi razmišljaju onako kako se razmišljalo u minulim stoljećima. Liberali su po prirodi otvoreniji za ono što budućnost donosi, dok su konzervativci skloniji većem oprezu, oni su spremniji poduzeti određene mjere kako se ne bi dogodilo ono čega se boje. Stoga će se prirodno radikalizirati kada se osjete ugroženima“, upozorava Podobnik.

Pritom ističe da na problem imigranata nisu slabi samo desni populisti, već i radikalna ljevica. Povijest radikalnih komunističkih režima i aktivnosti diktatora poput Pola Pota, Staljina i Ceauşescua govore u prilog tome. A ove dvije radikalne političke frakcije danas imaju gotovo 30% glasova u EU-u.
 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara