OVIH dana glavna tema europskih medija jest pobjeda njemačkog AfD-a na pokrajinskim izborima u Njemačkoj. Ta se pobjeda ne smatra samo uspjehom nove njemačke desnice, nego i znakom šire promjene odnosa dijela europske politike, što uključuje i odnos prema Rusiji i Ukrajini. S druge strane, rasprava o usponu Alternative za Njemačku i srodnih pokreta u Europi predugo je zarobljena u površnom moraliziranju.

Tektonski poremećaj

Bilo da se radikalne političke opcije unaprijed otpisuju etiketiranjem ili se njihova populistička retorika prihvaća kao "apaurin" bez kritičkog pogleda, u oba slučaja promašuje se bit. Kako bi se razumjela priroda ovog fenomena, potrebno je shvatiti zbog čega je pokret dobio tako masovnu podršku birača. Drugo, potrebno je razumjeti kako konceptualni program populista poput AfD-a spaja nespojive elemente i kakav će to utjecaj imati na stabilnost Europske unije i njezinu vanjsku politiku.

Galerija

Geopolitički zaokret

Jedan od najosjetljivijih elemenata programa AfD-a jest njihov otvoreno proruski stav, koji izravno razbija krhki konsenzus Zapada. Stranka praktički zagovara trenutno ukidanje sankcija Moskvi, obustavu vojne pomoći Ukrajini uz obrazloženje da je zbog njemačkog gospodarskog interesa potreban povratak na jeftine ruske energente.

U trenutku kada Njemačka optužuje Rusiju za hibridne napade, pobjeda stranke koja otvoreno poziva na obnovu ekonomske suradnje s Rusijom stvara opasan rascjep. Ako bi došlo do pobjede AfD-a u Njemačkoj na saveznoj razini, moglo bi doći do jačanja onih opcija koje su sklonije suradnji s Moskvom, što bi lako moglo dovesti do pucanja spomenutog konsenzusa podrške Zapada prema Kijevu.

Ekonomski uzroci

Sama pobjeda AfD-a na pokrajinskim izborima nije se ostvarila u vakuumu. Ona je kulminacija strukturnih poremećaja unutar njemačkog socijalnog, ekonomskog i vanjskopolitičkog modela. Dostupna istraživanja instituta Infratest dimap pokazuju da je čak 65 % financijski ugroženih građana u pokrajini Saska-Anhalt glasalo za AfD, što pokazuje da je AfD primarno preuzeo ulogu predstavnika ekonomski marginaliziranih slojeva. Nekadašnja je utvrda tradicionalne ljevice doživjela slom jer su se etablirane, primarno ljevičarske stranke udaljile od egzistencijalnih problema radništva.

Ovaj je izborni rezultat, između ostalog, posljedica disfunkcionalnosti njemačke socijalne države. Kombinacija osnovne socijalne pomoći, doplatka za djecu, naknada za samohrane roditelje te potpunog pokrivanja troškova stanovanja, režija, vrtića itd. stvara situaciju u kojoj obitelji s troje ili više djece ostvaruju veću mjesečnu neto vrijednost od radnika s nižom ili srednjom stručnom spremom.

Čim roditelj odluči raditi, gubi velik dio tih beneficija, plaća visoke stope poreza i doprinosa te se suočava sa standardnim problemima i stresom koje donosi odlazak na posao. U takvim uvjetima rad na potplaćenim poslovima postaje ekonomski neracionalan. Sustav izgrađen u dobroj namjeri nesvjesno kažnjava rad, a nagrađuje pasivnost. Ekonomska razlika između onih koji rade i onih koji ne rade ne postoji, što u radničkoj klasi, a pogotovo onoj najmanje plaćenoj, stvara dubok osjećaj nepravde, koji AfD uspješno pretvara u politički kapital. Upravo se to može iščitati iz slogana AfD-a koji glasi: "Rad se mora ponovno isplatiti."

Imigracija i identitet

Dodatno, ta se socioekonomska pitanja povezuju s pitanjem imigracije, neuspješne integracije i općeg osjećaja sigurnosti. Prosječni birač AfD-a osjeća da iz vlastitog džepa financira sustav koji mu istovremeno narušava osobnu sigurnost, ruši kvalitetu javnih usluga, a da je pritom dužan hraniti "parazite".

Sve to prati i želju da se izgradi njemački identitet koji nije podređen nadnacionalnim okvirima kao što su EU ili NATO. Njemačka je, godinama opterećena prošlošću, morala svoj nacionalni identitet ugrađivati u nadnacionalne okvire, te se time stvorio osjećaj identitetske praznine. AfD je biračima, naglaskom na socioekonomska pitanja, ponudio "oslobađanje" od tog povijesnog tereta, nudeći im stvaranje novog njemačkog identiteta, što je pak tema za sebe.

Kontradikcije populista

Iako je AfD vrlo uspješno detektirao ključne točke nezadovoljstva i političkim radom mobilizirao nezadovoljne birače, analizom njihove političke platforme mogu se utvrditi duboke ideološke i praktične kontradikcije koje razbijaju iluziju o političkom zaokretu. AfD zagovara izlazak Njemačke iz EU-a, ali pritom želi da Njemačka ostane dio jedinstvenog tržišta EU-a. Međutim, iskustvo Brexita pokazuje da to nije realna opcija. Slobodna trgovina bez granica ne znači samo trgovinu bez carina. Ona zahtijeva ujednačene standarde i pravila, od ekoloških normi do sigurnosti proizvoda itd.

Ako bi Njemačka izašla iz EU-a kako bi sama donosila svoje zakone, njemačke kompanije bi i dalje morale poštovati sve norme i zakone EU-a žele li izvoziti, pri čemu Njemačka ne bi imala, kao dosad, pravo odlučivanja putem institucija EU-a. Često se kao primjer uzimaju Švicarska ili Norveška, no one, prije svega, imaju puno manje gospodarstvo od Njemačke te se radi o specifičnim sektorima. S druge strane, i Švicarska i Norveška imaju ugovore s EU-om prema kojima ne mogu zaustaviti slobodu kretanja građana EU-a.

Ako bi EU pristala na model koji zagovara AfD, to bi bio najveći presedan u povijesti, što moglo dovesti i do kraja unije kakvu poznajemo. Svaki drugi postojeći oblik dogovora, za izvozno orijentiranu ekonomiju poput njemačke, čija industrija počiva na integriranim europskim lancima opskrbe, vjerojatno bi doveo do gospodarskog pada.

Analogija s nacistima promašuje bit

Ono što najviše plaši europsku javnost jest fokus AfD-a na etnički i kulturni identitet nacije umjesto na prava pojedinca. Ovdje je važno reći da AfD nije monolitna skupina neofašista koja je nastala okupljanjem u krčmama kao nekad nacisti. Svaka takva analogija promašuje bit. Ipak, nemoguće je ne primijetiti da AfD preusmjerava fokus na kolektiv i na pravo većine. Pozivanje na česte referendume i "volju naroda" bez ustavnih kočnica pristup je koji nužno dovodi do sustavne diskriminacije i urušava načelo jednakosti pred zakonom.

Da se radi o svojevrsnom populizmu, vidljivo je kad se priča o "volji naroda" poveže s težnjom za smanjenjem "države". Paradoks je u tome što stranka planira koristiti državni aparat za kontrolu izgradnje i očuvanja vrijednosti koje zastupa, što vjerojatno uključuje kontrolu obrazovnog sustava, propisivanje kulturnih normi, kontrolu medija itd., a s druge strane zalaže se za smanjenje državnog aparata.

Primjeri postoje

Strelovit uspon populističke stranke poput AfD-a nije prvi takav slučaj u Europi. Iako svaka analogija s Njemačkom, zbog njezine važnosti za sigurnost i gospodarstvo Europe, nije do kraja primjenjiva, neke se sličnosti mogu vidjeti na primjeru Italije, Nizozemske ili Mađarske. Sva su se obećanja dolaskom na vlast sudarila s realnošću.

Nedostatak radne snage je prisiljavao europske vlade na povećanje uvoza radne snage, a ustavni sudovi i međunarodni ugovori su sprječavali neselektivne deportacije. Isto tako, ovisnost o tržištu EU-a i lancima opskrbe onemogućuje zemljama da izađu financijski neokrznute iz unije.

Bez obzira na to, pobjeda AfD-a i opći uspon sličnih opcija u Europi jasan je alarm da je mainstream politika zakazala u upravljanju gospodarstvom, unutarnjom sigurnošću i socijalnim sustavom država. Jasno je da države EU-a, pogotovo Njemačka, moraju provesti temeljitu reformu socijalne države na način da rad postane isplativiji od nerada. Osim toga, države EU-a moraju ponovno postati sposobne obavljati svoje osnovne zadaće - jamčiti sigurnost svojim građanima. Ako se te promjene ubrzano ne počnu provoditi, "Pandorina kutija" populizma širom će se otvoriti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala