U ovoj palači Tuđman je pod zlatom i freskama šefovao komunističkim institutom
VELEBNA plemićka palača Vojkffy-Paravić na zagrebačkom Gornjem gradu ugostila je prije 65 godina svoju povijesnu i društvenu suprotnost - institut za povijest i proučavanje radničkog pokreta, samoupravljanja i socijalizma čiji je prvi direktor bio dr. Franjo Tuđman, kasniji predsjednik Hrvatske.
Tuđman je tadašnji Institut za historiju radničkog pokreta, zajedno sa skupinom lijevih povjesničara, osnovao 1961. godine kada je napustio dužnosti u Jugoslavenskoj armiji gdje je dogurao do čina generala. Naravno, bogata palača Vojkffy-Paravić, u čijoj je zlatnoj dvorani Franjo Tuđman držao povijesne lekcije o klasnoj borbi, svoju priču započinje znatno ranije.
Kako je nastala palača?
Uređenje klasicističke palače pokrenula je Ana Paravić, kći plemića i kraljevskog savjetnika Josipa Vojkovića-Vojkffyja.
"Kuću nasljeđuje Ana Paravić, koja se 1838. godine obvezuje prema gradu da će svoju kuću, uz koju se nalazi stara kula, obnoviti na način da kula ne strši u odnosu na okolne objekte, nakon čega je došlo do izgradnje trokrilne palače. S obzirom na Brdarićev nacrt, koji jasno prikazuje stariju arhitektonsku strukturu uključenu u novu cjelinu, zaključuje se da je kula koja je ostala bez funkcije srušena, a kuća pored nje integrirana u tijelo nove palače", piše Viki Jakaša Borić u znanstvenom radu "Nacrti Aleksandra Brdarića za kuću u Opatičkoj 10" objavljenom 2009. u Radovima Instituta za povijest umjetnosti.
Useljena je 1840. da bi nakon 1882. postala sjedište Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade. Za njezino preuređenje i oslikavanje najzaslužniji je Isidor Kršnjavi, koji je 1891. bio predstojnik odjela.
Angažirao je Hermana Bollea za obnovu zgrade te niz najznačajnijih slikara i kipara da urese zgradu. Tako je zgrada u Opatičkoj 10 na pročelju dobila kipove Platona i Aristotela, autora Rudolfa Valdeca, slike s povijesnim motivima i antičke prikaze na zidovima.
Najveća imena nacionalne umjetnosti na prijelazu u dvadeseto stoljeće angažirana su na tom projektu, iako su neki bili tek učenici Obrtničke škole. U Opatičkoj 10 nalaze se djela Ivana Tišova, Bele Čikoša Sesije, Otona Ivekovića, Ferde Kovačevića, Mate Celestina Medovića, Vlaha Bukovca, Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Tu je i najpoznatija ograda u Zagrebu, izrađena od kovanog željeza, s grbom Trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
Spektakularne dvorane prepune umjetnina
Ulaz u palaču - današnji Hrvatski institut za povijest - spektakularan je kao i njegove dvorane. Na stubištu se nalazi skulptura Apolona i muza iz grčke mitologije. U Pompejanskoj sobi oslikani su likovi iz antike - Zeus kojeg je naslikao Ivan Tišov, Herkul Bele Čikoša Sesije te motivi s Orfejom i Euridikom, Sapfo i portreti najznačajnijih mislilaca starog vijeka.
Najpoznatiji dio palače je Zlatna dvorana, korištena za skupove, konferencije i primanja. Ime je dobila po zlatnoj svjetlosti što obasjava njezine zidove. Najraskošnija dvorana u Zagrebu obogaćena je reljefima Frangeša Mihanovića, koji su alegorijski prikazi teologije, medicine, filozofije i pravde.
Na slikama se nalaze teme iz hrvatske povijesti - od Dolaska Hrvata, preko Poljupca mira, do Krunidbe kralja Napuljskog 1403., koje je, kao i većina radova nastalih od 1893. do 1908., djelo Celestina Medovića. Strop Zlatne dvorane prekriva Alegorija Ferde Kovačevića.
Renesansna soba - u kojoj je stolovao predstojnik ureda Kršnjavi - također je umjetničko remek-djelo oslikano prikazima Bele Čikoša Sesije, posvećenim književnim velikanima. Najupečatljivija slika je "Homer uči Dantea, Shakespearea i Goethea pjevati".
Sjedište ustaške tajne policije
U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća palača Vojkffy-Paravić bila je sjedište prosvjetnih vlasti. U doba zločinačke NDH raskošna zgrada bila je sjedište redarstva i Ustaške nadzorne službe - krvoločne tajne policije - i njezinog zapovjednika, ratnog zločinca Eugena Dide Kvaternika. Ustaše su izgradile i podzemna skloništa u sklopu palače.
Institut za historiju radničkog pokreta i direktor Franjo Tuđman
Nakon oslobođenja 1945. godine palača u Opatičkoj ulici ponovno je postala sjedište obrazovnih i kulturnih institucija. Godine 1961. Izvršni komitet CK Saveza komunista Hrvatske i Izvršni odbor Glavnoga odbora Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske osnovali su Institut za historiju radničkog pokreta te 30. listopada te godine za direktora imenovali Franju Tuđmana. Institut je sljednik Arhiva za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, nastalog iz Historijskoga odjeljenja CK.
Između 1990. i 1996. institucija je promijenila ime u Institut za suvremenu povijest, a kasnije u Hrvatski institut za povijest.
Htjeli ga nazvati po Tuđmanu pa odustali
U članku "O zadacima naučnoistraživačke i izdavačke djelatnosti Instituta" autora Franje Tuđmana, objavljenom 1963. godine u prvom dvobroju časopisa Putovi revolucije, definirana je misija te institucije kao istraživanje radničkog pokreta u sklopu proučavanja šire političke povijesti Hrvatske u 19. i 20. stoljeću.
Tuđmana je 1967. godine naslijedio dr. Dušan Bilandžić, dok su sljedeći direktori bili Zlatko Čepo i dr. Zorica Stipetić. Godine 2019. pojavila se inicijativa da se palača Vojkffy-Paravić, sadašnji Hrvatski institut za povijest (HIP), nazove "Franjo Tuđman", ali to je odbijeno.
Obnova nakon potresa i planovi za budućnost
Danas se HIP bavi povijesnim razdobljima od srednjovjekovlja do suvremenosti, izdavaštvom i suradnjom s fakultetima. Jedan je od najvećih znanstveno-istraživačkih centara u Hrvatskoj.
Posljednjih godina, od potresa 2020., ima sjedište u Gajevoj ulici, dok palača u Opatičkoj čeka obnovu. Javni natječaji za obnovu raspisani su u ljeto ove godine, a planirano je da traju osamnaest mjeseci i koštaju deset milijuna i dvjesto tisuća eura. Obnovit će se zgrada i oštećene umjetnine poput onih u Zlatnoj dvorani, ali nije predviđeno kada bi se institut mogao vratiti na staru adresu. Vlada RH planira obnovu svih javnih institucija do 2030. godine.
Golema palača Vojkffy-Paravić na zagrebačkom Gornjem gradu više je od kulturnog, arhitektonskog i urbanog naslijeđa. Ona je simbol vlasti i političkih mijena od Austrougarske i Isidora Kršnjavoga, preko zločinačke NDH do socijalističke Jugoslavije i samostalne Hrvatske Franje Tuđmana.
Taj zagrebački simbol istinski je muzej, a ne samo povijesni institut.
