ZORAN MILANOVIĆ ne radi gotovo ništa i radi to solidno. Čovjek čiji premijerski mandat ne treba pamtiti osim kao loš primjer, odlučio je, čini se, kao predsjednik države plitkim oranjem ostaviti dubok trag: za razliku od prethodnika, prezire pompozan protokol, ne želi otkriti je li glasao, odbija doći na konstituirajuću sjednicu sabora... I to treba pozdraviti. I podržati ga da ozbiljnost pokaže ukidanjem kompletne predsjedničke parade, tj. usklađivanjem dimenzija Ureda s nevelikim ovlastima.

U Milanovićevu mandatu zaposlena dva službenika

"U mandatu aktualnog Predsjednika Republike u Uredu su na neodređeno vrijeme zaposlena dva službenika i to premještajem iz drugih tijela državne uprave te su imenovane dvije osobe na određeno vrijeme, a najduže do kraja mandata Predsjednika, zadužene za obavljanje poslova podrške u Kabinetu Predsjednika Republike", odgovoreno nam je nekidan iz Milanovićeva Ureda u kojem trenutno radi 110 ljudi, baš kao i na kraju neslavnog prethodničina mandata. Milanovićevi suradnici napisali su nam i kako je "Ured Predsjednika smanjio svoje troškove za 2020. godinu za 1,6 milijuna kuna i na jednak način, sukladno mogućnostima, ponašat će se i ubuduće", a nisu imali ništa protiv selidbe na skromniju lokaciju, uz napomenu da "pronalaženje drugog prostora za Ured Predsjednika spada u ovlasti Vlade RH, odnosno Ministarstva državne imovine koje upravlja nekretninama u vlasništvu države", u što se mogu ubrojiti i hrvatski predsjednici.

Milanovićevo depatetiziranje funkcije hrvatskog predsjednika imat će smisla bude li ga pratilo drastično smanjenje predsjedničkog Ureda, a ono bi bilo ljekovito iz minimalno dva razloga.

Dva su razloga zbog kojih treba smanjiti predsjednički ured

Financijski - godišnji troškovi beskorisnog Ureda proteklih su godina varirali od 34 do 38 milijuna kuna. Sveden na ne toliko beznačajne, koliko malobrojne ovlasti, predsjednik – ovaj ili neki budući – može raditi u skromnijem ambijentu, bez čete od 110 ljudi.

Simbolični - predsjednički kič pratio je sve neslavne predsjedničke epizode u novijoj hrvatskoj povijesti, od diktatorske i mračne epohe Franje Tuđmana do tragikomičnog pokušaja Kolinde Grabar-Kitarović. Ovdje jednostavno ne postoji tradicija ispravnog kontekstualiziranja političara, a naročito ne predsjednika države, premda je istina o njima, načelno, vrlo jednostavna - trebali bi biti građani poput ostalih, bez božanskih primisli i velikih ovlasti, izabrani zato što su se biračima učinili kvalitetnima ili manje nekvalitetnima od protukandidata.

Predsjednicima, premijerima, županima, gradonačelnicima, ministrima... se ne podilazi, od njih se traži, jer ih se bira i hrani. Svrha predsjednika nije da određuje tko će biti gradonačelnik Zagreba - to rade birači - ni da grli nogometaše - to oni međusobno odlično upražnjavaju - nego da odradi mandat u skladu s Ustavom i zakonima te ode u penziju, na drugi posao ili na Zavod za zapošljavanje.

Predsjednika je korisno razvlastiti

Koncentracija moći u rukama jedne osobe ne vodi u dobrom smjeru, vidjeli smo to od 1990. do 2000. godine, da ne idemo u ranija razdoblja. Zato je bilo korisno razvlastiti predsjednika.

Sad mu valja srezati Ured, a objekt na Pantovčaku iskoristiti za pametniju namjenu. Uspije li Milanović to sam uraditi, u politici će učiniti nešto korisno.

Konačno.