Autor je neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme

VIJESTI iz Ukrajine više (konačno) nisu iste iz dana u dan. Doduše, još uvijek neprestance dolaze vijesti o ruskim osvajanjima ponekog sela i mjesta, o neprestanim granatiranjima civila i razaranjima gradova. Ali sada dolaze vijesti da Ukrajina uzvraća udarac.

Najživlje je na jugu. U oblastima Herson i Zaporoška te na Krimu. I dok su ukrajinski napadi u oblastima Herson i Zaporoška bili očekivani (posebice dalekometnim raketnim sustavima HIMARS), razaranja zrakoplovnih baza i skladišta oružja na Krimu veliko su iznenađenje.

Ruska propagandna mašinerija

Nakon ruske okupacije Krima 2014. godine Moskva je bila čvrsto uvjerena da su ondje ostali samo prorusi te da su se svi Ukrajinci odselili. Kako bi učvrstila vlast, potakla je i doseljavanje Rusa. Stoga su taj prostor Rusi smatrali rusofiliziranim i potpuno sigurnim. A onda je 9. kolovoza u zrak odletjela zrakoplovna baza Saki. Ruska propagandna mašinerija krenula je uvjeravati rusku i svjetsku javnost da se radilo o, da tako kažemo, nesreći na radu.

Zatim se tim tvrdnjama pridružio i ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov, koji je izjavio: "Mislim da su ruski vojnici u bazi zanemarili vrlo jasno poznato pravilo: ne puši na opasnim mjestima." No onda su zaredale skoro svakodnevne nove "nesreće". Na kraju je i Moskva morala priznati da je riječ o napadima. Potom su Ukrajinci priznali da su napadi na Krimu rezultat djelovanja njihovih partizana.

Ako je to točno, a po svemu sudeći jest, onda se Moskva nalazi u vrlo velikom problemu. Da bi djelovali u tako dubokoj pozadini, pokret otpora i/ili diverzanti moraju se oslanjati na podršku lokalnog stanovništva. Za partizanska djelovanja u Hersonu, Zaporižji i Melitopolju to je očekivano jer se na tom području pod ruskom okupacijom našlo većinsko ukrajinsko stanovništvo.

Međutim, relativno mali Krim (površina mu je 27 tisuća četvornih kilometara) očišćen od Ukrajinaca ne bi smio biti područje na kojem tako uspješno djeluju partizani. A ipak djeluju. Skoro svakodnevno. Udaljene stotinama kilometara od neokupiranog dijela Ukrajine, te se snage logistički moraju oslanjati na lokalno stanovništvo, ponajviše za smještaj i prehranu. Po broju napada jasno je da brojnost ukrajinskih partizana na Krimu nije tek simbolična. I da se kreću vrlo slobodno, čak oko, a najvjerojatnije i unutar vojnih objekata koji bi trebali biti vrlo dobro čuvani.

Ruske sigurnosne službe su potpuno podbacile

Očito su ruske sigurnosne službe potpuno podbacile. Prije svega FSB (Federalna služba bezbednosti), a i vojna obavještajna, za koju se u medijima uobičajilo da se naziva GRU. Za sada nema vijesti o masovnim privođenjima - tek jedna otprije nekoliko dana da je FSB razbio ćeliju islamske terorističke skupine Hizb ut-Tahrir. Ako se masovna privođenja lokalnog stanovništva i provode, Moskva o tome šuti. Razlog je jasan - hapse se stanovnici koji bi trebali biti odani ruski građani.

Razlozi zbog čega su masovni napadi na ruske vojne ciljeve na Krimu pokrenuti baš sada još uvijek su nejasni. Jedan bi razlog mogao biti što su ukrajinski partizani oportunistički iskoristili prilike. Drugi bi razlog mogao biti da su napadi stvaranje preduvjeta za početak dugo najavljivane ukrajinske ofenzive. Treći i najvjerojatniji je psihološko djelovanje.

Učestalost napada natjerala je desetke tisuća Rusa, ne samo turista nego i doseljenika, da pobjegnu s Krima. Oni sad rodbini i prijateljima pričaju (i pokazuju snimke) što se događa na Krimu. Upravo to Moskva nikako ne želi. Od države uspostavljen sustav strogo kontroliranih tokova informacija polako se raspada sa svakom obitelji koja je pobjegla s Krima te se stvaraju paralelni neslužbeni kanali koji pokazuju sasvim drugu sliku.

Opasni "crvići sumnje"

A oni stvaraju stotine tisuća po svaku diktaturu vrlo opasnih "crvića sumnje". Jer ako se takvi napadi događaju na sigurnom Krimu, što se tek događa u Ukrajini? Mogu se od Kremlja strogo kontrolirani mediji upirati koliko hoće, no rodbinske i prijateljske veze su puno jače. Pogotovo kad su potkrijepljene osobnim svjedočanstvima i snimkama.

Američki predsjednik Biden u petak je potpisao novu odluku o slanju 775 milijuna dolara vrijedne pomoći Ukrajini u oružju i streljivu. Time je američka pomoć Ukrajini premašila 10 milijardi dolara od kad je predsjednik Biden preuzeo Bijelu kuću.

Nova pomoć obuhvaća i dodatne vođene projektile GMLRS za višecijevne lansere raketa HIMARS (nije specificiran broj). Nije navedena ni količina za proturadarske projektile AGM-88 HARM. Na popisu je i 16 haubica kalibra 105 mm (najvjerojatnije L119) uz čak 36 tisuća granata. Uz haubice ide i 15 izvidničkih bespilotnih letjelica ScanEagle koje mogu u zraku ostati 20 sati te se ponajviše koriste za navođenje artiljerijske paljbe. 

Novo oružje

Ukrajinske oružane snage dobit će i 40 lakih borbenih vozila MaxxPro Mine Resistant Ambush Protected Vehicles te 50 vozila Armored High-Mobility Multipurpose Wheeled Vehicles, poznatijih kao HMMWV.

Uz 1000 dodatnih protuoklopnih projektila Javelin Amerika će isporučiti i 1500 projektila za protuoklopne sustave BGM-71 TOW. Punog naziva Tube-Launched, Optically-Tracked, Wire-Guided, ovaj žicom vođeni projektil smatra se zastarjelim, naročito u odnosu na sustav Javelin. Međutim, TOW je odličan sustav za uništavanje neprijateljskih utvrđenih položaja kao što su bunkeri, utvrđene zgrade i ukopani tenkovi. Ukrajinsko pješaštvo dobit će dodatnih 2000 projektila za raketne bacače Carl Gustaf, koji su podjednako efikasni protiv tenkova i bunkera. Iako mu je domet veći od 1000 metara, Carl Gustaf se u pravilu koristi na udaljenostima od nekoliko stotina metara.

Na popisu su i nespecificirana oprema za razminiranje, taktički radiouređaji zaštićeni od ometanja i prisluškivanja te oprema za noćno motrenje i laserski daljinomjeri.

S obzirom na navedena naoružanja i streljiva, dio medija izveo je zaključak da je to logistička priprema za ukrajinsku ofenzivu prema Hersonu.

Problemi za Scholza

Uz sve tekuće i plinske probleme, njemački kancelar Olaf Scholz sad ima još jedan - prijedlog ukidanja šengenskih viza za sve Ruse. Belgija, Malta, Danska, Latvija, Litva, Nizozemska, Slovačka, Češka i Estonija su već prestale Rusima izdavati šengenske vize. Povrh toga je Češka, koja predsjeda Vijećem Europske unije, objavila da bi zabrana izdavanja viza svim građanima Rusije na razini Europske unije mogla biti sljedeća u nizu sankcija koje blok uvodi Moskvi zbog ruske invazije na Ukrajinu.

Nisu svi u EU oduševljeni takvim prijedlogom. Prije svega Španjolska, Italija i Grčka, koje izdaju najviše šengenskih viza Rusima. Problem je s tim vizama što bez obzira na to tko ih izdao vrijede za cijelo područje Schengena. Pa da se zaustave ruski dolasci, ne moraju sve članice ukinuti izdavanje viza.

Takva bi odluka zasigurno isprovocirala odgovor Moskve. A toga se Olaf Scholz najviše boji. Isporuke ruskog plina kroz plinovod Sjeverni tok 1 sad su na samo 20%. Ali plin ipak dolazi, koliko-toliko. S obzirom na to da od pet turbina trenutno radi tek jedna, ako se i ona "pokvari", isporuka će biti potpuno prekinuta.

Kako bi dodatno naglasila tu prijetnju, Moskva je odlučila da će od 31. kolovoza do 2. rujna, zbog "održavanja", potpuno prekinuti dobavu plina kroz Sjeverni tok 1. Moskva je najavila da će, nakon završetka "održavanja", kroz plinovod nastaviti puštati 33 milijuna kubičnih metara plina na dan. Znači 20% dosadašnjeg kapaciteta.

"Dirljiva" briga Olafa Scholza za običnog Rusa

Stoga ne čudi da Scholz daje izjave tipa: "Ovo nije rat ruskog naroda, ovo je Putinov rat." Scholz očito nije vidio izvještaje da 83% Rusa podržava agresiju na Ukrajinu. Povrh toga, Scholz se brine za ruske građane koji bježe od Putinovog režima: "Odluke koje donosimo ne bi im trebale otežati traženje slobode i napuštanje zemlje kako bi pobjegli od Putinove diktature." Protivnici Putinove diktature već su odavno u zatvorima ili pod strogim nadzorom tajne policije.

Baš je dirljiva briga Olafa Scholza za običnog Rusa. Jer opće je poznato da u inozemstvo iz Rusije najviše putuju najsiromašniji Rusi - čistačice, pružni radnici, seljaci, rudari, čistači ulica i ponajviše lumpenproletarijat. Svi oni s "dna kace" ruskog društva.

Scholz negira činjenicu da su Rusi koji si mogu priuštiti putovanja u Europu uglavnom Putinovi tajkuni (koji su samo djelomično na listama sankcija Europske unije), ali i sitni bogataši koji su našli načine kako da se okoriste autokracijom i vješto plivaju u mulju korupcije.

Ruska politička krema također je uglavnom pod sankcijama Europske unije (članovi njihovih obitelji nisu), ali stotine tisuća visokopozicioniranih aparatčika (mi bismo rekli uhljeba) nisu. A oni si mogu priuštiti skupa inozemna putovanja na račun poreznih obveznika, baš kao i stotine tisuća visokopozicioniranih članova menadžmenta državnih tvrtki kojima upravlja politika. Svi oni zdušno podržavaju svaku Putinovu odluku, pa tako i agresiju na Ukrajinu.

Baš lijepo od kancelara Scholza da se brine o njima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala