SLOVAČKI kroatist i dopisni član HAZU-a Jan Jankovič, koji je najveći dio znanstvenog, stručnog i prevoditeljskog rada posvetio hrvatskoj književnosti, a djelomice i ostalim južnoslavenskim književnostima, umro je u Bratislavi u 78. godini.

Jankovič se rodio 21. srpnja 1943. u Považkoj Bystrici. Na Sveučilištu u Bratislavi diplomirao je slovački jezik i povijest te srbokroatistiku, gdje je 1974. i doktorirao disertacijom Restauracija, zajednička tema Antuna Nemčića Gostovinskoga i Jana Kalinčiaka. Najveći dio karijere proveo je na Institutu za svjetsku književnost Slovačke akademije znanosti

Istaknuto je da je kao znanstvenik Jankovič bio vrstan komparatist, iznimno upućen u hrvatsku književnu baštinu te je najsuvremenijim metodama ispitivao prožimanje dviju kultura - hrvatske i slovačke, pronalazeći u svojim istraživanjima malo poznate ili posve nepoznate dodirne točke.

Preveo je Mariju Jurić Zagorku, Miru Gavrana, Hrvoja Hitreca...

Među njegovim brojnim djelima naročito se ističu monografije Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi do 1938. godine (Bratislava, 1997.), Stanislav Mečiar - kroatofil (Bratislava, 2001.), Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi II - 1939. - 1948. (Bratislava, 2002.) Lijepa naša je i naša, I. i II. (Bratislava, 2001. i 2005.). Autor je pedesetak kroatističkih znanstvenih studija, predgovora i pogovora u slovačkim edicijama hrvatskih pisaca te niza natuknica u slovačkim enciklopedijama i leksikonima o Hrvatskoj i Hrvatima.

Jankovič je preveo prozu Marije Jurić Zagorke (brojni romani u četrdesetak izdanja), Branka Belana, Ludwiga Bauera, Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Hrvoja Hitreca, Jože Horvata, Mire Gavrana i Nedjeljka Fabrija, poeziju Maka Dizdara i Slavka Mihalića te drame Milana Grgića, Fadila Hadžića, Ivana Kušana, Milana Begovića, Iva Vojnovića i Mire Gavrana (petnaestak djela). Bio je dobitnik Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2003., a za dopisnog člana HAZU-a izabran je 2006. godine.