BENITO Mussolini, poznat kao Il Duce, bio je središnja figura fašističke Italije, vodeći zemlju od 1922. do 1945. godine. Njegova vladavina, obilježena autoritarnim režimom i agresivnom vanjskom politikom, težila je obnovi rimskog carstva kroz ekspanzionističke ciljeve. Posebno značajan aspekt njegove politike bile su talijanske pretenzije na istočnu jadransku obalu, uključujući dijelove današnje Hrvatske, Slovenije i Crne Gore, koje su duboko utjecale na povijest regije.

Uspon fašizma i Mussolinijeve ambicije

Mussolini je rođen 1883. godine u Predappiju, u Emiliji-Romagni. U mladosti je bio socijalist, no nakon Prvog svjetskog rata okrenuo se nacionalizmu, osnovavši fašistički pokret 1919. godine.

Njegova ideologija temeljila se na kultu vođe, militarizmu i slavljenju starorimske prošlosti te je sadržavala obećanja o teritorijalnoj ekspanziji. Nakon Pohoda na Rim 1922. godine, kralj Viktor Emanuel III. imenovao ga je premijerom, čime je započela njegova diktatura.

Fašistički režim ukinuo je demokratske slobode, zabranio oporbu i uspostavio totalitarni sustav. Mussolini je sanjao o talijanskoj dominaciji na Mediteranu i Balkanu, a istočna jadranska obala bila je ključni dio te vizije.

Talijanske pretenzije na Jadran

Talijanske pretenzije na istočnu jadransku obalu imale su povijesne, strateške i nacionalističke motive. Nakon Prvog svjetskog rata, Italija je očekivala značajne teritorijalne dobitke temeljem Londonskog ugovora iz 1915., kojim su joj obećani Istra, dijelovi Dalmacije i drugi teritoriji za ulazak u rat na strani Antante.

Međutim, Versajski ugovor i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izazvali su osjećaj nacionalnog poniženja, poznat kao vittoria mutilata. Mussolini je iskoristio ovu frustraciju za poticanje agresivne politike.

Istočna obala Jadrana, posebno Istra, Rijeka i Dalmacija, smatrana je vitalnom zbog svoje povezanosti s Rimskim Carstvom i Mletačkom Republikom, prisutnosti talijanske manjine u gradovima poput Zadra i Rijeke te strateške važnosti za kontrolu nad Jadranskim morem, ključnim za Mussolinijevu viziju Mare Nostrum.

Okupacija i talijanizacija

Rapallski ugovor iz 1920. godine dodijelio je Italiji Istru, Rijeku i Zadar, ali Mussolini je to smatrao nedovoljnim. Aneksija Rijeke, potaknuta D'Annunzijevim zauzimanjem grada 1919., postala je simbol nacionalnog trijumfa.

Na područjima pod talijanskom kontrolom provodila se politika italijanizacije, zabranjivala se uporaba hrvatskog i slovenskog jezika, a lokalno stanovništvo suočavalo se s kulturnom asimilacijom i represijom. Ova politika izazvala je otpor i produbila napetosti s Jugoslavijom. Mussolini je dodatno destabilizirao regiju podržavajući antijugoslavenske pokrete, poput ustaša.

Drugi svjetski rat i slom

Tijekom Drugog svjetskog rata, Mussolinijeve ambicije na Jadranu dosegle su vrhunac. Nakon invazije na Jugoslaviju 1941., Italija je anektirala dijelove Dalmacije, uključujući Split i Kotor, uspostavivši Governatorato di Dalmazia.

Okupacija je bila obilježena nasiljem i deportacijama, ali i slabom organizacijom. Partizanski otpor, predvođen Josipom Brozom Titom, sve više je ugrožavao talijansku kontrolu. Nakon kapitulacije Italije 1943., većina ovih teritorija pala je pod partizansku ili njemačku kontrolu, označavajući kraj Mussolinijevih planova.

Mussolinijev režim srušio se 1943., kada je svrgnut i uhićen, a nakratko je bio vođa marionetske Repubblica Sociale Italiana pod njemačkom zaštitom.

Hvatanje u Dongu

Dana 27. travnja 1945. konvoj je zaustavljen u gradiću Dongo na jezeru Como od strane talijanskih partizana iz 52. Garibaldi brigade, predvođenih komunistom Urbanom Lazzarom. Partizani su pretraživali vozila u potrazi za fašističkim dužnosnicima.

Unatoč Mussolinijevu pokušaju da se sakrije prerušen u njemačkog vojnika, prepoznat je, prema nekim izvorima, po karakterističnim čizmama ili po ponašanju. Clara Petacci također je identificirana, a cijela grupa uhićena.

Partizani su odbili zahtjeve za predajom Mussolinija savezničkim snagama ili za suđenje, smatrajući ga odgovornim za desetljeća represije i rata. Sandro Pertini, socijalistički partizanski vođa, objavio je na Radiju Milano: „Vođa ove bande kriminalaca, Mussolini, uhićen je dok je, žut od straha, pokušavao prijeći švicarsku granicu." Odluka o njegovoj sudbini brzo je donesena.

Noć između 27. i 28. travnja Mussolini i Petacci proveli su u zatočeništvu u obližnjoj kući obitelji De Maria u selu Bonzanigo, kod Mezzegre, nedaleko od Donga. Ujutro 28. travnja, po nalogu partizanskog vrhovnog vodstva (CLNAI) i uz izravno sudjelovanje Waltera Audisija (kodnog imena "Colonnello Valerio"), Mussolini i Clara Petacci izvedeni su iz kuće pod izlikom da će biti prevezeni na sigurnije mjesto.

Međutim, na zidu farme Villa Belmonte u Giulinu di Mezzegra, Audisio je iz pištolja ustrijelio prvo Mussolinija, a potom i Petacci, koja je pokušala stati između njega i metka.

Njihova tijela prevezena su u Milano i 29. travnja izložena javnosti na Piazzale Loreto, gdje su obješena naopako nad improviziranim benzinskim postajama. Ovaj brutalni čin imao je snažnu simboliku: upravo na tom trgu godinu dana ranije fašisti su javno izložili tijela ubijenih partizana. Tako je smrt Mussolinija označila ne samo kraj njegove vladavine, nego i krvavu osvetu za godine represije.