KADA je u radijskoj reklami objavljeno da se zbog velikog interesa splitski predizborni skup Miroslava Škore seli odnekud na plato pored Doma Hrvatske vojske u Lori i kada su, nekih sat vremena prije eventa zakazanog točno u podne, prema najavljenom mjestu krenuli nositelji velikih hrvatskih zastava, promatrač koji se tamo našao novinarskim poslom očekivao je, da se ne lažemo, više.

Ne kvalitativno, Škoro je ponudio očekivanu količinu hrvatstva, nego kvantitativno. Očekivali smo veći skup, a dobili binu na kojoj su govornici i pjevači leđima okrenuti suncu te plato pored dvorane Doma koji je bio pun, ali ionako nije prevelik. Novinari su spominjali brojke tisuću, netko reče 1800, imate slike, pa sami procijenite.

Malo svijeta, puno sreće

Nema veze, Škori je bilo dovoljno da se oduševi. Bit će da je malo glumio, na koncerte mu valjda dođe više čeljadi. Nema veze, zazvao je Boga čijem je utjecaju pripisao današnje sunce nakon jučerašnjeg "kijameta", rekao da je ovo nezaustavljivo i da "kad Split stane iza nekoga, onda je taj pobjednik". Ako je to točno i ako se po današnjem skupu cijeni raspoloženje Splita, on baš i nema razloga za sreću.

Pričao je, zatim, o narodu i Hrvatskoj.

Klasičan je to dio političkog marketinga, svaki kandidat u kampanji se voli prikazivati kao običan, mali čovjek, dio naroda. Štogod to značilo. Škoro bi mu – narodu – vratio Hrvatsku, sad ili nikada, a na tom putu glavna mu je smetnja, čini se, aktualna predsjednica. Da je on bio pet godina predsjednik, sada bi mahao rezultatima, a ne nekakvom programskom knjižicom. Smeta mu što ga je negdje nazvala narodnim herojem, pa ju je pozvao da objavi vozni red svog autobusa kako bi se obični ljudi, skupa s njim, na vrijeme sklonili.

Pet točaka na "malom papiriću"

Zatim je otkrio da cijeli njegov program stane na "mali papirić", u jednu riječ – promjena, ali se hitro demantirao i podsjetio da je njegov program podijeljen u pet točaka.

To s programima je posebna priča, možda zaista negdje postoji netko tko predsjedničkog kandidata bira prema programu. Ako je tako, oni koji zaokruže Škoru suglasni su da dobije veće predsjedničke ovlasti, valjda nešto kao Franjo Tuđman. Uostalom, okupljene je, poput Tuđmana, pozdravio s "Hrvatice i Hrvati", no srećom, imao je neke granice u oponašanju uzora. Nije, na primjer, rekao kako je sretan što mu žena nije Srpkinja ili Židovka.

Što je rekao?

Pupovac, Vrdoljak, Plenković...

Da nismo glasali da bi Plenković s trgovačkim partnerima Pupovcem i Vrdoljakom radio što hoće – Pupovac je siguran adut, na spomen njegova prezimena začulo se negodovanje – da je sabor sada trgovački cirkus u kojem je moguće da je netko s 800 glasova predsjednik, obećao je borbu za pravo na suspenzivni veto, tražit će da predsjednik ima pravo sazivati sjednice vlade i predsjedati im, a on bi, recimo, da vlada diskutira o prenamjenama zemljišta u Dalmaciji i betonizaciji, obrušio se na "nekontrolirane migracije", kao da nije opkoljen hrvatskim zastavama i fanovima, nego Sirijcima i Afganistancima... Ponovio je da će na granice, bude li trebalo i bude li se njega pitalo, i Hrvatska vojska.

Pozvao je okupljene da ne nasjedaju na provokacije onih koji su šutjeli kad je narod tražio referendum o Istanbulskoj konvenciji i promjenu izbornog zakonodavstva. Ne smijemo, opominje Škoro, vjerovati ni onima koji su primali Vučića, a on, Škoro, tražit će priznavanje Hrvatske u međunarodnim granicama, ne smije ona ići sredinom Dunava kad i na lijevoj obali ima hrvatske zemlje. Napao je, dakako, i Milanovića kao lošeg premijera koji je bio spreman žrtvovati Hrvatsku da zaštiti dvojicu udbaša i, k tome, kad god prozbori, uvrijedi sve nas, eto, nekidan je hrvatske vojnike nazvao pozerima.

Aj, po tom kriteriju, Škori bar nitko ne može reći da je pozer.

Dida, Hajduk, Hrvat, katolik...

Ukratko, Kolinda i Milanović dva su lica istog režima, a on, Škoro, autentični je predstavnik naroda. Okupljenima je ponudio prilagođenu, dalmatinsku verziju sebe, bilo je tu dosta pozivanja na imotske korijene, ljetovanja kod dida Marka Gabelice, sjetio se da mu je otac navijao za Hajduk, nije spomenuo samo maslinu i kamen.

Ali je Crkvu, "ja sam Hrvat-katolik i ponosan sam na to", pa "sve poštivam, svoje uživam" i slično.

Trideset je godina prošlo od prvih ovakvih skupova po kojima su paradirali ozbiljni likovi s nacionalnim zastavama. Tri desetljeća kasnije opet isto – zastave, bogovi, Hrvati...

Skup je bio u sklopu vojnog kompleksa Lora. O našim braniteljima koji su u blizini tijekom rata zlostavljali civile i zarobljenike nije bilo riječi.

Ukratko, sve prema očekivanjima.

P. S. Bio je i Miro Bulj.