NA PERIFERIJI Jakarte, glavnog grada Indonezije, golemi brežuljci smeća prostiru se na više od stotinu hektara i nadvisuju okolna sela. Indonezijska vlada pokušava riješiti problem Bantar Gebanga - najvećeg odlagališta otpada u zemlji, koje je istovremeno i izvor prihoda za tisuće ljudi koji žive od sakupljanja otpada, piše The Guardian.

Svakoga dana nepregledna kolona kamiona dovozi i istovaruje novi otpad na jedno od najvećih odlagališta u Aziji. Tisuće ljudi žive na samom rubu deponija, zarađujući za život prebiranjem po smeću i izdvajanjem materijala za preprodaju. Posao je izuzetno opasan - ranije ove godine sedmero ljudi je poginulo kada se jedna od masivnih hrpa smeća urušila i zatrpala ih.

"Jednostavno, to je rizik s kojim ovdje živimo", kaže 55-godišnji Rasta, koji se prisjeća tragičnog događaja sa suzama u očima. On i njegova supruga Suakesih na odlagalištu rade otkako je otvoreno 1989. godine. "Ako ne riskiramo, nećemo ni jesti."

Sada se ljudi koji ovise o odlagalištu suočavaju s neizvjesnom budućnošću jer se vlada bori s golemim količinama otpada u najvećem gradu na svijetu. Odlagalište Bantar Gebang odavno je premašilo svoj kapacitet, a vlasti ga planiraju postupno zatvoriti od sljedeće godine. To otvara pitanje kamo će otpad ići i što će se dogoditi s onima kojima je ono jedini izvor prihoda.

Život usred planina smeća

S udaljenosti od četrdesetak kilometara, Bantar Gebang podsjeća na valovite brežuljke. Izbliza, ta iluzija nestaje. Zrakom se širi nesnosan, truli miris, a između planina smeća vijugaju crni potoci procjednih voda - izrazito zagađene tekućine s odlagališta. Svakog dana iz Jakarte stigne oko 8000 tona smeća u 1400 jarko narančastih kamiona. Roj muha lebdi iznad svakog vozila koje prolazi.

Među sakupljačima koji rade na odlagalištu su 29-godišnji Andi i njegova 43-godišnja supruga Winah. Ona je rođena u selu pokraj deponija i ondje radi od djetinjstva. Svakoga dana zarade između 100.000 i 200.000 rupija, što je otprilike 4 do 10 eura. "Hvala Bogu, nije to puno, ali dovoljno je da školujemo djecu i imamo za hranu svaki dan", kaže Andi.

"Fizički nije ugodno", govori o poslu. "Ali kad radiš s prijateljima, možeš se i šaliti." Radnici se međusobno zadirkuju dok kamioni tutnje u gotovo neprekidnim kolonama. "Anjay! (Opa!)" poviče jedan od njih ugledavši boce vode marke Aqua, koje postižu višu cijenu po kilogramu od ostale plastike.

Budućnost djece kao glavni motiv

Rustini (48) provela je više od tri desetljeća sakupljajući materijale za recikliranje kako bi školovala svoju djecu, odlučna da ne krenu njezinim stopama. Kaže da je bila "nevjerojatno ponosna" kad je jedno od njezine djece dobilo posao na Tajvanu, dok se drugo priprema za preseljenje u Japan.

"Sve što sam omogućila djeci došlo je odavde, od najmanjih komadića otpada. To im je osiguralo dobro obrazovanje kako bi se mogli boriti za svoju budućnost."

Karmidi (32) počeo je raditi na odlagalištu sa samo deset godina. Danas je oženjen, ima dvoje male djece i pretražuje otpad pomoću motke s kukom koja se zove "ganco". Kaže da je posao prljav, ali uživa u tome što je sam svoj gazda i što može uzdržavati obitelj. "Ovako možemo raditi kad hoćemo, a smeća nikad ne nestaje", kaže on. Radi noću, kada je hladnije, ali i opasnije jer se u mraku provlači između kamiona, buldožera i bagera.

Vladini planovi i sumnje aktivista

Kako je populacija Jakarte rasla, tako je rastao i Bantar Gebang, postavši odlagalište za sve vrste otpada. Sada je vlada odlučila stati tome na kraj. Odluka dolazi u vrijeme kada diljem Indonezije raste zabrinutost, posebno među mladima, zbog rijeka, plaža i ulica zagušenih smećem. U veljači je indonezijski predsjednik Prabowo Subianto proglasio nacionalni "rat" protiv otpada.

Ministarstvo okoliša naložilo je lokalnim vlastima da ukinu sva odlagališta s otvorenim načinom odlaganja. Vlada planira zatvoriti Bantar Gebang za miješani otpad do kraja 2027. godine, a već ove godine stanovnici će morati početi odvajati organski otpad.

Na kraju bi odlagalište trebalo primati samo "ostatni otpad" koji će se spaljivati u masivnoj spalionici za proizvodnju električne energije. To je jedno od više od 30 takvih postrojenja koja se planiraju diljem Indonezije.

Međutim, aktivisti su skeptični hoće li alternative biti spremne na vrijeme. Upozoravaju da će postrojenja koštati milijarde dolara i zahtijevati pravilno odvajanje otpada, što se u Indoneziji rijetko prakticira.

Primjer Balija pokazuje da odustajanje od otvorenog odlaganja može izazvati kaos. Kada je tamošnje odlagalište Suwung zatvoreno za organski otpad, nesortirano smeće nagomilalo se na ulicama i poljima, a velik dio je spaljen, što je stvorilo toksičnu maglu nad dijelovima turističkog otoka.

Stručnjakinja za upravljanje otpadom Nur Azizah sa Sveučilišta Gadjah Mada upozorava na posljedice. "Ako se odlagalište zatvori bez pripremljenih alternativa, gotovi smo. Smeće ćete viđati posvuda", kaže ona.

Unatoč opasnostima, sakupljač otpada Andi kaže da ga više plaši konačno zatvaranje Bantar Gebanga. "Nadam se da ću usrećiti djecu i osigurati im dovoljno", kaže on. "Ako ovo zatvore, što nam preostaje?"