Foto: Milivoj Keber, Mario Miščević (Cropix)

"ZAR NEMA ograničenja za ono što predsjednik radi, čak i ako planira nešto protuzakonito? Smije li kršiti zakon? Provaljivati? Krivotvoriti? Čak i ubijati?", upitao je novinar David Frost bivšeg američkog predsjednika Richarda Nixona u čuvenom intervjuu 1977. godine. Nixonov odgovor ušao je u antologiju: "Ako predsjednik nešto radi, onda to ne može biti protuzakonito".

Tako je otprilike razmišljao i Ivo Sanader tri desetljeća kasnije. Mislio je da može raditi što hoće samo zato što je bio šef HDZ-a i predsjednik Vlade. Mislio je da metode kojima je vodio državu nikad neće biti otkrivene, a da zbog onoga što je činio nikad neće odgovarati.

Nixon je odgovarao, ali samo politički. Opozvan je s mjesta predsjednika SAD-a, ali nikad nije procesuiran jer je njegov nasljednik Gerald Ford odmah nakon ulaska u Bijelu kuću potpisao amnestiju od kaznenog gonjenja. Ivo Sanader naprasno je napustio premijersku poziciju, zatim je izbačen iz HDZ-a, da bi se sada otkrivale razne malverzacije s kojima je bio povezan. Obruč se sve jače steže i, nakon političkih sankcija, očekujemo i kaznene. Nije više pitanje hoćemo li vidjeti Sanadera u lisičinama, već - kad ćemo ga vidjeti.

Onaj tko vlada, može što hoće

I koliko god to sada izgledalo nepojmljivo hrvatskim građanima koji su sedam godina gledali nedodirljivog Sanadera, još je manje pojmljivo do jučer nedodirljivom Sanaderu. Riječ je istom onom mentalnom sklopu kao i kod Nixona: onaj tko vlada, može što hoće. A onome tko vlada, onome tko piše zakone, tko drži u ruci represivni aparat, vladajuću stranku, državna poduzeća, medije, ortake, partnere, podanike i prijatelje, nitko ništa ne može.

Nova apsolutna istina: Premijer ne može počiniti nikakav zločin

Ona stara uzrečica predsjednika Vrhovnog suda da Hrvat ne može počiniti ratni zločin, dobila je svoju varijaciju u  - premijer ne može počiniti nikakav zločin. Sanader i njegova klika u to su čvrsto vjerovali. Da nisu, možda bi u jednom trenutku malo povukli ručnu kočnicu.

Samo je nebo granica pohlepe i bahatosti

Ovako, samo je nebo bila granica. Granica pohlepe, bahatosti, bezobrazluka. Granica zloupotrebe i prekoračenja ovlasti. Koliko im je bilo dosta? Milijun, dva milijuna, deset milijuna, sto, dvjesto? Milijarda? I kad bi im bilo dosta? Kako su godine prolazile, apetiti su im se povećavali. Gotovo eksponencijalno.

Nije nikakvo čudo da se Sanader sada čudi. Da šalje ljutita priopćenja. Prijeti tužbama, spominje nekakvu "hajku" protiv njega. Nema sumnje da iskreno vjeruje u to što priča. Kako je on sad odjednom kriv? Za što je kriv? Kako sad oni koji su s njim surađivali - točnije, oni koji su ga morali slušati - govore da je kršio zakon? I kako se uopće "preporuka" premijera može okvalificirati kao zločin? Pa on je premijer, njega se sluša. Da parafraziramo Nixona, "premijer ne može kršiti zakon".

Ne mogu se sakriti baš svi tragovi, začepiti baš sva usta

Sanader se zajedno s cijelim HDZ-om (dobro, možda ne cijelim, Šeks sigurno nije bio toliko naivan) ponašao kao da će vječno vladati. Kao da je Hrvatska njegova svojina zauvijek. Kao da nitko nikad neće primijetiti da se krade, da se milijuni odlijevaju u krivim smjerovima, na krive ruke, na tajne računa. Kao da nitko nikad neće progovoriti.

Ali koliko god se netko trudio, ne mogu se zamesti baš svi tragovi, pokriti baš sve rupe, sakriti baš sav novac. Ne mogu se začepiti baš sva usta. Kao što se ne može računati na lojalnost i strah svih onih koji su sudjelovali u pljački... Pardon, u upravljanju državom.

Nixon palio vrpce, a Sanader zametao tragove

Nixon je palio vrpce u Bijeloj kući, sakrivao dokaze, dogovarao urotu sa suradnicima, vjerovao u apsolutnu moć koju mu pruža institucija predsjednika Amerike i Vođe slobodnog svijeta. Pa opet, provalnike u Watergate pred sudom je zastupao elitni odvjetnik. Novine su počele pisati. Ljudi su počeli govoriti. Jedan po jedan. A jednog dana, onaj tko je mislio da može na vlasti raditi što hoće, više nije smio na vlasti raditi ništa.

Sanader je otišao iz Vlade misleći da će iz sjene nastaviti upravljati državom. Zametati tragove. Kontrolirati svoju nasljednicu. Zatim je čak i rušiti. I da će na taj način držati podanike u strahu kako ne bi progovorili. Ali oni govore, jedan po jedan. I dokumenti izlaze, jedan po jedan. Mediji pišu, sve više i više. A obruč se steže, sve više i više. Sve manje na opće čuđenje, a sve više na čuđenje nedodirljivog, nepogrešivog, autoritarnog, najdražeg Vođe, "dragog prijatelja, dragog Ive".

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje