GOVOREĆI nedavno za N1 Televiziju o cijenama hrane, prof.dr.sc. Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta u Zagrebu kazao je kako u vrijeme turističke sezone na Jadranu nema jamstava da će gostima biti ponuđene domaće, a ne uvozne namirnice.

Pritom je za primjer uzeo rajčicu.

"Što vrijedi ako deset malih proizvođača rajčice idu svaki samostalno? Pa neće hotelijeri čekati hoće li im ovi kada i koliko dobaviti. Pitanje je sigurnosti opskrbe pa se sklapaju dugoročni ugovori. Tako to najčešće funkcionira između turističke industrije i agrokompleksa", kazao je Grgić.

Na istom tragu nedavno je i energetski stručnjak Davor Štern, gostujući na N1, ustvrdio kako je poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj sve manja, a neorganiziranost sve veća pa bi stoga trebalo okrupnjivati poljoprivredne površine i poticati obiteljska poljoprivredna gospodarstva na ujedinjavanje u zadruge, a ne da svaki bude za sebe.

"Cijeli svijet je organiziran u kooperative, a mi bježimo od toga. Uvozimo sve više hrane koja će jednoga dana postati oružje, a mi se razoružavamo i ne vodimo računa", rekao je Štern nedavno na N1.

"U Italiji 3 kilograma tikvica po cijeni kilograma naše"

Na tom tragu, ali s neposrednim iskustvima, proizvođačica povrća Marina Galović, vlasnica OPG-a u zagrebačkim Strugama, okupila je četrdesetak OPG-ova sa šireg zagrebačkog područja u Udrugu povrćara Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Kaže kako to nije poslovno udruživanje, nego je više s ciljem razmjene informacija.

"Poslovno udruživanje OPG-ova nije moguće sve dok se u Hrvatskoj ne donese zakon o zaštiti poljoprivredne proizvodnje i dok se strane trgovačke lance ne prisili da uzimaju domaće proizvode. Sve dok Vlada ne napravi taj korak, mi od udruživanja OPG-ova nemamo ništa", ističe.

Za ugostiteljski i turistički sektor Galović kaže kako nemaju interesa za domaće proizvode.

"Mi smo im preskupi jer je naša proizvodnja manja, a cijene su više. Zato svi oni idu u Italiju kupovati namirnice koje potom prodaju pod hrvatski proizvod. Tamo je proizvodnja masovna pa su cijene niže. Primjerice, u Italiji je kilogram tikvica 30 centi, a kod nas 80 centi do jednog eura. Tamo naš ugostitelj dobije tri kilograma za jedan kilogram naše tikvice. Gledaju da prođu povoljnije kako bi smanjili cijenu obroka, ali u konačnici ne smanjuju ništa nego si povećavaju zaradu", tvrdi.

"Prodam li rajčicu za euro, a ne za tri, neću zaraditi za kruh"

Cijene povrća i voća u trgovačkim lancima niže su nego na tržnicama, a nedavno se kroz medije provlačila priča o rajčici na tržnicama nekih gradova po cijeni od 10 eura za kilogram. Doduše, riječ je bila o cherry rajčicama koje su znatno skuplje no zdvajalo se i nad cijenama ostalih sorti. Galović kaže kako se cijene u maloprodaji ne mogu uspoređivati s veleprodajnima.

"Jedan trgovački lanac uzme od proizvođača tisuću gajbi rajčice koje proda u jednom danu, a jedan štand na tržnici proda jednu gajbu u danu. Kako se te količine uopće mogu uspoređivati i cijenom i bilo čime? Kad otkupljuju, trgovački lanci dobiju nižu cijenu jer uzimaju veliku količinu. To se ne može usporediti s OPG-om koji obrađuje jedan hektar polja", smatra Galović.

Osim toga, kaže kako je mjesečni trošak najma klupe na tržnici 500 eura, a uz dnevne troškove po metru klupe za suncobran i vagu ukupan trošak raste na 1000 eura mjesečno.

"Usto trebate sebi pokriti plaću, doprinose i troškove proizvodnje. Pa ako budem prodavala rajčicu za jedan euro, a ne za tri po koliko prodajem, neću si moći zaraditi za kruh. Normalno je da su cijene u maloprodaji veće. A trgovački lanci već deset godina u maloprodaji stavljaju veleprodajne cijene i uništavaju našu proizvodnju. Na Zelenoj tržnici mrkva s OPG-ova košta euro za kilogram, a trgovački lanci u maloprodaji drže cijenu od 60 centi. Meni je proizvodna cijena mrkve 70 centi i ne mogu je dati ispod toga", objašnjava naša sugovornica.