Foto: Facebook

ODLUKA splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare da liječnici objave kako je završio u bolnici jer boluje od zloćudnog tumora koji se proširio na mozak jedina je ispravna za demokratskog političara koji ima odgovornost prema javnosti i građanima koji su ga izabrali i čiji grad vodi.

>> Gradonačelnik Splita Opara ima zloćudni tumor na mozgu

 
>> Teško bolesni gradonačelnik Splita zapjevao pa poslao poruku iz bolnice: "Nećete me se tako brzo riješiti"
 

Zdravstveno stanje svake osobe prvenstveno je privatna stvar i svatko ima pravo podatke o svojem zdravlju i bolesti zadržati za sebe, no bavljenje politikom, po idealnoj definicijom radom za opće i javno dobro, i od bolesti u određenoj mjeri čini javnu stvar (res publica). S obzirom na to da je gradonačelnička (ili premijerska, predsjednička itd.) dužnost od javnog značaja, građani imaju pravo znati važne informacije o zdravstvenom stanju ljudi koji su na tim pozicijama, što istovremeno ne znači da trebaju imati uvid u svaki detalj nečijeg zdravstvenog stanja. 

 

Krstulović Opara je postupio na transparentan i prema građanima odgovoran način kada je objavio razloge svojeg boravka u bolnici, u koju je odvezen nakon što mu je neki dan pozlilo, a svojom objavom na Facebooku pokazao je i da ima duha, čime je zasluženo nagrađen pozitivnim reakcijama u javnosti.

U SAD-u predsjednički kandidati objavljuju liječničke nalaze o svom zdravstvenom stanju

 

Oparu treba sada ostaviti na miru da se bori s potencijalnom smrtonosnom bolešću, jer iako je pokazao političku odgovornost svojom otvorenošću oko dijagnoze, to ne znači da itko ima pravo svakodnevno mu zagledati u bolnički krevet. Splitski gradonačelnik ima pravo sam odlučiti koliko će ubuduće javno govoriti o borbi sa zloćudnim tumorom te ga se po tom pitanju ne bi trebalo forsirati, niti učiniti išta što bi ugrozilo njegovo liječenje koje ne ovisi samo o fizičkom, nego i o mentalnom stanju pacijenta, kako su pokazale brojne relevantne medicinske studije.

 

Informiranje javnosti o važnim zdravstvenim problemima političara je uobičajena praksa u zapadnim demokracijama, pa je tako u kampanji za američke predsjedničke izbore uobičajeno da kandidati objave svoje relevantne medicinske nalaze. Republikanski kandidat 2008. John McCain koji je prethodno bolovao od raka, otišao je svojedobno još dalje i objavio svoju detaljnu medicinsku povijest kako bi demantirao one koji su tvrdili da bi zbog zdravstvenih razloga mogao biti spriječen u obavljanju predsjedničke dužnosti.

Primjer njemačke političarke Malu Dreyer

 

Češki predsjednik Vaclav Havel također je imao zdravstvenih problema u svojem drugom mandatu, ponajviše zbog kronične bolesti pluća te je u jednom trenutku završio i na hitnoj operaciji. O svemu tome češka javnost bila je informirana jer je neprihvatljivo da se u jednom demokratskom društvu oko značajnih zdravstvenih problema izabranih političara stvara oreola tajnovitosti ili da se od ljudi krije kako je nekoga ozbiljno načela teška bolest.

 

Uostalom, bolest nije nužno razlog da se napusti poziciju na koju je netko izabran. Socijaldemokratkinja Malu Dreyer 2013. bila je prva žena koja je izabrana za premijerku pokrajine Rheinland-Pfalz, a 2016. na novim izborima osvojila je još jedan mandat. Malu Dreyer 1994. dijagnosticirana je multipla skleroza i ponekad mora koristiti invalidska kolica, no to nije zaustavilo njen politički uspon, između ostaloga i zato što svoju bolest nije tajila od sugrađana.

 
Tuđman je pogriješio kad je od svoje bolesti napravio tabu temu

Oparina odluka da pravodobno objavi javnosti od čega boluje pozitivan je doprinos demokratskoj kulturi u Hrvatskoj i zbog prijašnjih loših iskustava. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman prvo je od javnosti tajio svoju tešku bolest, a kada su mediji konačno objavili da boluje od raka, njegovo zdravstveno stanje pretvoreno je u kombinaciju javne tajne i tabu teme. Sve to rezultiralo je bizarnim situacijama, poput one kada je Tuđman zbog kemoterapije izgubio kosu i odlučio nositi periku, ali su se svi trebali praviti da periku uopće ne nosi.

Tuđman je bio čovjek jednog drugog vremena, u kojemu se bolest smatrala izrazom slabosti te je na osobnom i psihološkom nivou razumljivo što se odlučio na takvo ponašanje, no svakako je to bila propuštena prilika da se u skladu s demokratskim standardima uvede nova kvaliteta u odgovornosti političara prema javnosti, pa čak i da progovore o tome kako se nose s teškom bolešću, što bi za druge oboljele mogla biti inspiracija i izraz podrške. 

 

U svakom slučaju, Andro Krstulović Opara postupio je demokratski odgovorno prema građanima i na tome mu treba čestitati jer u Hrvatskoj većina političara i dalje odbija shvatiti i prihvatiti koncept političke odgovornosti prema javnosti. Na ljudskom nivou, treba mu poželjeti svu sreću u borbi s opakom bolešću.