Zašto bi Iran napao tankere pred svojom obalom? Postoje dobri razlozi

Zašto bi Iran napao tankere pred svojom obalom? Postoje dobri razlozi
Foto: EPA

ZA TEŽAK incident u kojem su oštećena dva tankera japanskog i norveškog vlasnika u Omanskom zaljevu, nadomak strateškog Hormuškog tjesnaca, SAD i Velika Britanija okrivile su Iran. 

Kao dokaz iranskog napada na komercijalne brodove, američka mornarica objavila je snimku na kojoj, kako tvrdi, iranski patrolni čamac prilazi prethodno napadnutom tankeru i skida nedetoniranu minu s njega kako bi uklonio dokazni materijal. 

Međutim, Iran "kategorički odbacuje" odgovornost za napad, a skepsu oko vrste i počinitelja napada izrazio je čak i direktor japanskog brodara Kokuka Sangyo, vlasnika jednog od dvaju napadnutih tankera. Norveška ministrica vanjskih poslova je također, unatoč zaključcima SAD-a i Velike Britanije, izjavila da je prerano za zaključak o tome tko je odgovoran za napad. 

>> SAD i Britanija tvrde da je Iran kriv za napade na tankere. Evo što dosad znamo

SAD i UK sigurni da Iran stoji iza napada, kritičari tvrde da je napad lažiran 

Uz to, u medijima i na društvenim mrežama posljednjih su dana česte kritike o tome da je američka optužba na račun Irana nepouzdana, pa i da se možda radi o lažiranom napadu (eng. false flag attack). Povlače se paralele s kasnije pobijenim optužbama za postojanje oružja masovnog uništenja u Iraku, pa i s lažiranim incidentom u Tonkinskom zaljevu koji je poslužio kao povod za američku vojnu intervenciju u Vijetnamu 1964.

Čak je i Eliot Higgins, osnivač stranice za istraživanje vojnih sukoba i kršenja ljudskih prava pomoću otvorenih izvora (eng. open source) Bellingcat bacio sumnju na američke tvrdnje o snimci koju su objavili.

"Iako je objekt na trupu (japanskog tankera) Kokuka Courageous opisan kao 'vjerojatno magnetska mina', slike koje su predstavljene nisu dovoljno jasne da to potvrde. Ništa što je predstavljeno kao dokaz ne dokazuje da su objekt zaista postavili Iranci. Video samo pokazuje da su Iranci odlučili ukloniti ga iz nepoznatog razloga", piše Higgins u kolumni za New York Times u kojoj i sam primjećuje da je termin "Tonkinski zaljev" postao "trending" na Twitteru uz termin "Omanski zaljev". 

Pa ipak, razumno je pretpostaviti da američke i britanske vojno-obavještajne službe raspolažu s više dokaza od snimke i fotografija koje su odlučili objaviti. Izraz koji je britanski ministar vanjskih poslova upotrijebio - "gotovo sigurni" da Iran stoji iza napada u Omanskom zaljevu - u obavještajnoj terminologiji, odnosno takozvanim "riječima za procjenu vjerojatnosti" (eng. words of estimative probability, skraćeno WEP), označava najviši stupanj sigurnosti pri analizi na temelju raspoloživih dokaza. Drugim riječima, u profesionalnoj obavještajnoj terminologiji naprosto se ne koristi izraz "sigurno" ili "potpuno sigurno". 

Da baš Iran stoji iza napada, sugerira i jučerašnje priopćenje američkog vojnog zapovjedništva CENTCOM prema kojem su iranske pomorske snage ispalile protuzračni projektil na američku bespilotnu letjelicu Reaper nakon napada na tankere. 

Analiza Stratfora: Iran je zaključio da je napad najbolja obrana

Uz to, argument protiv zaključka da Iran stoji iza sabotaže koji se ovih dana može često čuti, glasi otprilike: Zašto bi Iran izveo ovaj napad? Kome takav napad koristi - po staroj latinskoj poslovici "Cui bono" (U čiju korist)? U analizi koju za čuvenu američku organizaciju za geopolitičko-obavještajnu analizu Stratfor potpisuje Reva Goujon, nudi se prilično uvjerljiv iako neočekivan odgovor na to pitanje. 

Napad u Omanskom zaljevu, podsjeća odmah Goujon, izveden je mjesec dana nakon prethodnog napada na četiri tankera na gotovo istoj lokaciji - dva emiratska, jedan saudijski i jedan norveški. I tada je američka vojska i administracija zaključila da je Iranska revolucionarna garda "izravno odgovorna" za drzak napad na slobodu plovidbe. I tada je istraga koju su proveli Ujedinjeni Arapski Emirati utvrdila da se radilo o napadu magnetskim morskim minama iako ta istraga nije iznijela zaključak o počinitelju - osim da se radi o "akteru sa značajnim operativnim kapacitetom, najvjerojatnije o državnom akteru".

Već je taj napad signalizirao da Iran može i hoće ometati pomorski prijevoz kroz vjerojatno najvažniju pomorsku rutu za prijevoz nafte na svijetu. Međutim, drugi napad pokazuje da se ta prijetnja pretvara u ne tako suptilan poziv na rat koji bi se inače mogao izbjeći, zaključuje Stratforov autor. 

Washington krivo procijenio spremnost Irana na eskalaciju?

Naime, administracija Donalda Trumpa u Washingtonu procijenila je da će svojim "brzim i žestokim" nastupom prema Iranu - u vidu povlačenja iz međunarodnog sporazuma, ponovnog nametanja sankcija i kampanje "maksimalnog pritiska" - natjerati režim u Teheranu da se vrati za pregovarački stol i pristane na novi sporazum. No čini se da je američka administracija krivo procijenila namjere iranskog režima. 

Naime, izgleda da je Iran odlučio preventivno isprovocirati SAD iako zna da to možda uključuje i ograničene vojne udare, zaključuje Stratforov autor. Ako je američka vojna akcija ionako realna mogućnost, iranski režim možda misli da je bolje da se Amerikanci ispucaju sada, prije nego što sankcije dodatno destabiliziraju Iran. Prava, kopnena invazija ionako nije realna mogućnost, kao što naglašava i američka strana.

Na tom tragu je i procjena predsjednika Jeruzalemskog instituta za strategiju i sigurnost Efraima Inbara, koji je u intervjuu za RT naglasio da još "nemamo činjenice", ali da je vjerojatno da su Iranci sabotirali brodove jer su "promijenili strategiju i ne žele više čekati da Trump ode nakon izbora, već misle stvarati nevolje kako bi omeli protok važnog strateškog resursa kao što je nafta".

Osim toga, takva će akcija zasigurno izazvati nacionalističko zbijanje redova u Iranu. A treći, možda i najvažniji faktor je to što će ugrožavanje opskrbe naftom kroz Hormuški tjesnac podići cijenu crnog zlata, što će pomoći Iranu da popuni sankcijama ispražnjen proračun. Uostalom, Iran je već više puta prijetio zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, posljednji put nakon Trumpove odluke da nametne sankcije saveznicima koji i dalje uvoze iransku naftu. 

Zanimljivo je da oba napada upućuju na sofisticiranost za koju je sposoban jedino državni akter, dok su u isto vrijeme popraćeni mogućnostima za takozvano plauzibilno poricanje. Iran je tako osudio oba napada, a nakon posljednjeg je poslao i brod za spašavanje posade napadnutog norveškog tankera Altair Front - iako je posadu već bio spasio brod Hyundai Dubai, nakon čega je bio prisiljen predati spašene mornare Irancima.

Čak i ako nije izveo napad, Iran je uklonio dokaze i tako omeo istragu

Tu je, naravno, i uklanjanje navodne mine s trupa napadnutog broda, što je u suštini uklanjanje dokaza i ometanje istrage čak i ako Iran nije počinitelj samog napada. 

Činjenica da se napad dogodio baš kad je japanski premijer Shinzo Abe bio u prvom posjetu Iranu, što je i iranski ministar vanjskih poslova Džavad Zarif komentirao kao "blago rečeno sumnjivu" koincidenciju, također je poslužila Iranu za poricanje odgovornosti. Zašto bi Iran napao japanski tanker dok ugošćuje japanskog premijera?

Ali stvari možda postaju nešto jasnije ako uzmemo u obzir da je Abe navodno otišao u posjet Iranu kako bi posredovao između njega i SAD-a te da je vrhovni vođa iranskog islamističkog režima, ajatolah Ali Hamenei glatko odbio Abeovu ponudu za dijalog. Ministar Zarif je, pak, optužio Amerikance da "sabotiraju diplomaciju" i navodnim lažnim optužbama prikrivaju vlastiti "ekonomski terorizam".

Američki državni tajnik Mike Pompeo naglasio je da unatoč "nesumnjivoj" odgovornosti Irana za napad, SAD ne želi rat s tom zemljom. No SAD će sada zasigurno barem razmotriti opciju vojne pratnje za komercijalne tankere u regiji. To također ne znači da nema prostora za daljnju eskalaciju.

>> Teškim oružjem napadnuta su dva tankera kod Irana. Jesmo li na rubu novog rata?

Iran je, naime, već postavio ultimatum Europskoj uniji - ako do 7. srpnja ne pronađe način da zaobiđe američke sankcije, odnosno embargo na uvoz iranske nafte, Iran će nastaviti s programom obogaćivanja uranija koji je zamrznuo nakon sporazuma 2015. A glasnogovornik iranske Agencije za atomsku energiju izjavio je danas da će obogaćivanje uranija od tog datuma biti ubrzano čak četiri puta. 

Ne treba posebno napominjati da je obogaćivanje uranija do razine koja je iskoristiva u izradi atomske bombe upravo ono što SAD, ali i EU, Izrael, Saudijska Arabija i drugi, želi pod svaku cijenu izbjeći. 

Iran računa na ograničeni vojni udar koji može izdržati - ali stvar može lako eskalirati

Kao i u slučaju provokativnog napada na tankere, moguće objašnjenje je da je Iran procijenio da Trump naprosto nema apetita za još jedan rat na Bliskom istoku nakon što je SAD zaglibio u iznimno nepopularnim ratovima u Iraku, Afganistanu i, u manjoj mjeri, u Siriji. Naravno, apetit za rat još je manji ako uzmemo u obzir mogućnost uključivanja Rusije u sukob na strani svog saveznika, s kojim već aktivno surađuje u Siriji. 

No Iran preuzima priličan rizik ako računa na to da se ograničena vojna akcija SAD-a neće, planirano ili ne, izroditi u totalni rat, pogotovo ako iranske ili proiranske snage u regiji uzvrate napad. Ciklus napada po principu "milo za drago" mogao bi dovesti do nekontrolirane eskalacije čak i ako obje strane ne žele pravi rat, upozorava Stratforov autor.

Nadalje, Saudijska Arabija i UAE rastrgnuti su između želje da SAD suzbije Iran i straha da će upravo oni biti meta iranske odmazde. Izrael je također izložen protunapadu, ali ima veće vojne kapacitete, a i volju da se izravno uključi u taj sukob i osigura neutralizaciju iranskih balističkih i nuklearnih kapaciteta. 

Samopouzdanje koje Iran pokazuje svojom retorikom i, po svemu sudeći, akcijama, prilično je zapanjujuće. No ono je samo posljedica Trumpove administracije koja je stjerala Iran u kut svojim otkazivanjem sporazuma i politikom "maksimalnog pritiska". Posljedice bi, valja ponoviti, mogle biti nešto što nijedna strana ne želi. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara