NAKON što je na autocesti između Velike Gorice i Zagreba u petak došlo do prometne nesreće, samo su se tri automobila zaustavila pružiti pomoć unesrećenima. Index je razgovarao s jednim od radnika, Denisom Vranješom iz Splita, koji nam je rekao da je vozilo u kojem je bio s kolegom Sašom Pekićem refleksno i bez razmišljanja zaustavio kako bi otrčao u pomoć unesrećenima.

"Bilo je nezgodno jer je veliki broj automobila samo prolazio kraj nesreće, nitko više nije stao. I pritom su neki dosta brzo vozili pa mi je u jednom trenu komad metala prozujao kraj glave. Nevjerojatno mi je da nas je samo troje stalo pomoći i nisam mogao vjerovati da se i ostali nisu zaustavili i pitali treba li pomoći, svi su samo prolazili", ispričao nam je Denis.

Prije dolaska hitne i policije, prvi koji unesrećenima mogu pomoći su vozači i očevici nesreće. Međutim, ljudi imaju sve manje empatije i rijetko stanu pomoći kad na cesti vide tešku prometnu nesreću, o čemu smo razgovarali sa psihijatrom dr. Hermanom Vukušićem koji je objasnio zašto Hrvati imaju sve manje empatije.

"90 posto stanovnika se deklarira kao katolici i kao takvi ne bi smjeli pobjeći s mjesta nesreće"

"U medijima možemo vidjeti sve više ekstremnog nasilja koje nije statistički toliko značajno da povisi opću statistiku, ali su ti slučajevi nasilja vrlo okrutni i društveno neprihvatljivi i samo pokazuju kako hrvatsko društvo gubi na svojim civilizacijskim vrijednostima. Oko 90 posto stanovnika Hrvatske se izjašnjava kao katolici, a jedna od božjih zapovjedi je ljubi bližnjeg svoga, dakle oni koji se deklariraju kao katolici ne bi smjeli pobjeći s mjesta nesreće, a vidimo da to nije slučaj kod nas", rekao je za Index dr. Vukušić.

Navodi kako se to mora sagledati u sklopu činjenice da je nepovjerenje građana u sustav na najnižem nivou.

"Ovo da ljudi ne staju i ne pomognu unesrećenima se ne bi dogodilo tamo negdje '97., '98. tad je, naime, puno više ljudi pokazivalo empatiju, a mi smo jedina zemlja u povijesti koja nakon rata živi sve gore. Ti procesi gubitka povjerenja u institucije, gubitka zadovoljstva samim sobom, gubitka osjećaja kontrole svoje sudbine, to sve utječe i dovodi do toga da pada razina međusobnog poštovanja, tolerancije i međusobne empatije. Stvarno bih se zamislio da sam na mjestu onih koji upravljaju našim sudbinama i što bi trebali napraviti da se ta situacija popravi", rekao je dr. Vukušić.

"Na rubu smo točke puknuća, a jedan od pokazatelja je nedostatak socijalne empatije"

Kaže kako ima nekih zdravih pokušaja, ali i da je Hrvatskoj potrebna korjenita društvena promjena. Pod "zdrave pokušaje" navodi projekt Ministarstva socijalne politike na kojem se još radi, a koji, kaže nam, ima za cilj osvijestiti građane o fenomenu nasilja i aspektima nasilja.

"Mi nikad nismo imali tako nisku razinu respekta prema drugima, kod nas se sve rješava nasiljem. Ljudi bi trebali živjeti od pozitivnih primjera, postoje i dobri slučajevi pomoći na dnevnoj razini, ali se o tome slabo izvještava i zna. Još uvijek ima dobrih ljudi i od njih treba stvarati heroje, nažalost za takve ljude se ne čuje, a njihovo pokazivanje može biti katalizator promjene i da ljudi rade sami sa sobom oko sustava vrijednosti", rekao je Vukušić.

"Recimo, kako netko tko je prodavao čarape na Rivi postane načelnik općine, kako će se osjećati nuklearni fizičar, liječnik ili neki inženjer koji s diplomom ne može prehraniti obitelj? Sustav vrijednosti je nakaradno postavljen, dobre ljude treba staviti u prvi plan, a ne da sustav već godinama preferira stranačku podobnost i klijentelizam. Sad smo svjedoci negativnih rezultata tog sustava koji nas dovodi do točke puknuća. To je inače koncept iz fizike i socijalne teorije Illyja Progoffa. Mi smo kao društvo na rubu točke puknuća, a jedan od pokazatelja je manjak socijalne empatije", zaključio je dr. Vukušić.