FILIP Zavadlav pravomoćno je osuđen na 35 godina zatvora zbog trostrukog ubojstva u Splitu, ali reakcije dijela javnosti ni gotovo sedam godina nakon zločina ne izgledaju bitno drukčije nego prvih dana nakon ubojstava.

U Indexovoj anketi čak 70 posto od preko 34.000 sudionika odgovorilo je da smatra kaznu prestrogom. Samo 12 posto ocijenilo ju je preblagom, dok ju je 18 posto smatralo adekvatnom.

Galerija

Internetska anketa nije reprezentativno istraživanje i iz nje se ne može zaključiti da tako misli 70 posto hrvatskih građana. Na to upozorava i sociolog Renato Matić, redoviti profesor Fakulteta hrvatskih studija.

No smatra da je rezultat ipak važan društveni signal, posebno zato što se uklapa u reakcije koje ovaj slučaj prate od samog početka.

"Meni je zanimljiv prije svega veliki raskorak između težine djela i reakcije dijela javnosti. Govorimo o tri ljudska života, a većina sudionika te ankete smatra dugogodišnju zatvorsku kaznu prestrogom", kaže Matić.

"Ljudi ne reagiraju samo na činjenicu da su tri osobe ubijene"

Matić smatra da dio javnosti Zavadlavovu kaznu ne procjenjuje samo prema djelu koje je počinio nego prema mnogo široj priči koja se oko njegova slučaja stvarala od prvog dana.

"Tu počinje sociologija. Ljudi ne reagiraju samo na činjenicu da su tri osobe ubijene. Oni reagiraju na širi narativ o čovjeku koji je navodno prethodno bio ugrožen, o kriminalnom miljeu, dugovima, nemoćnim institucijama i konačno pojedincu koji je učinio ono što država navodno nije učinila", kaže.

Pritom upozorava na ključnu stvar: dio tog narativa nije sudski utvrđen. Sud nije utvrdio da su ubijeni bili upravo ljudi koji su prijetili Zavadlavu ili njegovu bratu ili utjerivali dug. Unatoč tome, ta je priča u javnosti opstala.

"Zavadlav tada za dio javnosti prestaje biti samo počinitelj trostrukog ubojstva i postaje simbol nemoći običnog čovjeka pred kriminalom i neučinkovitim institucijama", kaže Matić.

Zato, dodaje, ni pravomoćna presuda sama po sebi ne mora promijeniti stav ljudi koji su od početka prihvatili takvu interpretaciju slučaja: "Oni više ne prosuđuju samo sudski predmet; brane priču u koju su prethodno povjerovali."

"Ovo je velikim dijelom priča o nepovjerenju u institucije"

Upravo je nepovjerenje u institucije, smatra Matić, jedna od najvažnijih dimenzija slučaja. "Jedino što iz ovog slučaja možemo izvjesno zaključiti jest da je velik dio javnosti povjerovao da institucije nisu napravile ono što su trebale. To ne znači da doista nisu učinile sve ili da nisu učinile sve u okviru zakona", kaže. 

Za sociologa je, međutim, važna već sama percepcija građana da sustav neće funkcionirati kada im bude potreban: "Institucija ne gubi autoritet tek kada objektivno prestane funkcionirati. Institucija gubi povjerenje građana kada dovoljno velik broj građana prestane vjerovati da će ih ta institucija zaštititi."

Tu dolazimo do pitanja kako "uzimanje pravde u svoje ruke" nekome uopće može postati prihvatljivo. Matić objašnjava da uređeno društvo počiva na jednostavnom slijedu: prekršaj, reakcija institucija, sankcija. Građanin ne određuje sam krivnju niti izvršava kaznu.

No ako se razvije uvjerenje da počinitelji izbjegavaju sankcije, da postupci ne daju rezultate ili da pravila ne vrijede jednako za sve, nasilje nekima može postati zamisliva alternativa.

"To je vrlo opasan prijelaz, jer između rečenica 'razumijem zašto je to učinio' i 'imao je pravo to učiniti' postoji ogromna moralna i pravna razlika, ali ona u javnom diskursu vrlo lako nestane", upozorava.

"Nije trebao biti ubijen, ali..."

Važnu ulogu ima i način na koji javnost doživljava žrtve. Ako se nekoga označi kao kriminalca, dilera, nasilnika ili pripadnika podzemlja, kaže Matić, može doći do "moralnog udaljavanja od žrtve".

"Tada se pojavljuje opasna logika: 'nije trebao biti ubijen, ali…'. Iza tog 'ali' često počinje postupno smanjivanje vrijednosti njegova života." Zato podsjeća da čak i kada bi neka osoba počinila kazneno djelo, o njezinoj krivnji i kazni u pravnoj državi ne odlučuje naoružani pojedinac na ulici.

Matiću je posebno zanimljivo i to što samo 12 posto sudionika Indexove ankete smatra kaznu preblagom. "Možda je to čak zanimljiviji podatak od samih 70 posto", kaže.

Smatra da bi rezultat vjerojatno bio drukčiji da se ljude apstraktno pitalo je li 35 godina previše za osobu koja je ubila troje ljudi. No ovdje se ne odgovara na apstraktan slučaj nego na ime Filip Zavadlav, uz koje već postoji godinama građena priča.

"To nikako nije opravdanje zločina. To je sociološko objašnjenje zašto ljudi isti čin vrednuju različito ovisno o kontekstu u koji su ga smjestili", naglašava Matić.

"Najopasnija poruka nije 'ubij'"

U snažnoj identifikaciji dijela javnosti s počiniteljem vidi i širu društvenu opasnost. Ako formalna poruka države glasi da za trostruko ubojstvo slijedi 35 godina zatvora, a neformalna poruka dijela društva da je netko "učinio ono što je trebalo učiniti", dolazi do sukoba dvaju sustava vrijednosti.

"Najopasnija poruka nije 'ubij'. Ona je mnogo suptilnija: ako sustav ne riješi problem, možda imaš moralno pravo riješiti ga sam. Upravo toj ideji demokratsko društvo mora postaviti vrlo jasnu granicu", kaže.

Društvene mreže dodatno učvršćuju jednostavne priče, dodaje. Složenom sudskom predmetu s dokazima i vještačenjima teško je konkurirati priči od jedne rečenice: država ga nije zaštitila pa je sam riješio problem.

"Kada se ista interpretacija ponovi tisućama puta, nastaje svojevrsna kolektivna potvrda. Ljudi više ne pitaju je li nešto dokazano jer imaju osjećaj da 'svi znaju kako je bilo'."

Psihologinja Nazor: Važna je i Zavadlavova životna priča

Psihologinja Mirjana Nazor također smatra da se simpatije prema Zavadlavu ne mogu razumjeti bez njegove životne priče i percepcije da je sustav zakazao mnogo prije ubojstava.

Prema njezinu viđenju, važnu ulogu imaju teške okolnosti u kojima su Zavadlav i njegov brat odrastali. Smatra da je upravo to kod dijela ljudi stvorilo sliku čovjeka koji se pokušavao izvući iz problema, dok je njegov brat završio u ovisnosti i dugovima.

"To nije nikakvo opravdanje, ali nam nekako nudi pomoć da razumijemo njegov postupak", kaže Nazor.

Naglašava da se ono što je Zavadlav učinio ne može opravdati. Smatra i da je odnos dijela javnosti prema ubijenima utjecao na simpatije prema Zavadlavu, odnosno percepcija da su bili povezani s kriminalnim i narkomanskim miljeom.

Kod nekih se tako, smatra Nazor, javlja logika da je Zavadlav napravio ono što država nije.

"I ponašanje na sudu mu je donijelo simpatije"

Nazor smatra da je na njegovu popularnost utjecalo i ponašanje tijekom suđenja - istupi pred sudom, govorenje talijanskog, tvrdnje da ne razumije postupak i njegov izgled. "On je od svega napravio predstavu", kaže. Dio ljudi, smatra, i to je doživio kao prkošenje pravosuđu prema kojem ni sami nemaju povjerenja.

"Bilo bi za očekivati da negdje s odmakom ljudima ipak malo emocije splasnu i da mogu razumno razmišljati, da zaista to što je on napravio može se donekle razumjeti, ali se ne može opravdati", kaže Nazor.

Profesor kaznenog prava: Stav javnosti nema težinu pri presudi

A što činjenica da velik broj ljudi kaznu smatra prestrogom znači za samu sudsku odluku? Praktički ništa. Aleksandar Maršavelski, izvanredni profesor na Katedri za kazneno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, pojasnio nam je da mišljenje javnosti u načelu nigdje u svijetu nema težinu pri donošenju konkretne sudske odluke.

To vrijedi i za anglosaksonske sustave u kojima postoji porota. Sud ne određuje kaznu prema tome što većina javnosti smatra pravednim.

"To nije odnos ljudi prema trostrukom ubojstvu, nego prema državi kojoj ne vjeruju"

Detaljnije razloge zbog kojih je Vrhovni sud ostavio na snazi kaznu od 35 godina još ćemo morati sačekati do objave obrazloženja sudske odluke.

Sociolog Matić na kraju zato cijelu priču sažima ovako: "Ne pokušavajte ovaj rezultat razumjeti samo kao odnos hrvatskih građana prema jednom trostrukom ubojstvu. Promatrajte ga kao odnos dijela građana prema državi kojoj ne vjeruju potpuno da će ih zaštititi kada zaštitu trebaju."

Upravo je tu, kaže, ključna granica. Nepovjerenje u institucije može pomoći objasniti zašto je dio javnosti razvio simpatije prema Zavadlavu, ali ne može pretvoriti privatnu osvetu u prihvatljiv oblik pravde.

"Razumjeti zašto je nasilje nekome postalo zamislivo nije isto što i prihvatiti nasilje kao legitimno. Jer ako društvo počne prihvaćati ideju da pojedinac smije sam odlučiti tko je kriv, odrediti kaznu i izvršiti je, problem više nije samo jedan trostruki ubojica. Problem je društvo koje sve manje vjeruje da se pravda može ostvariti bez privatne osvete", zaključuje Matić.