"NEMOJ mi dirati Josu Mraovića, godinama ga poznajem i siguran sam da su mu to namjestili", bunio se jedan moj dobri poznanik u vrijeme kad je slučaj "ličkog rukovanja" bio vrlo aktualan. Mene su te riječi prilično zatekle, dolazile su iz usta čovjeka koji inače nije mogao smisliti HDZ i sličnu ekipu.

Svejedno je bio uvjeren u djetinju nevinost ovog seksualnog napasnika.

Ma, tko bi to rekao?

Nije ništa neobično da se seksualne predatore brani takvim argumentima. Uvijek su to ugledni i fini ljudi, vole djecu, pomažu susjedima, stoje na usluzi svakome. Sav njihov problem jest kad se nađu daleko od očiju javnosti s osobom koja ih seksualno privlači i koja nema moć oduprijeti im se. Obave svoj prljavi posao i onda se opet vrate pomaganju susjedima i službi zajednici.

Nažalost, ne pričam ovo kao neki sociolog (to i nisam po struci), već kao čovjek koji se slijedom nekih okolnosti morao u par navrata pozabaviti seksualnim predatorima. Uvijek se radilo o osobama kod kojih sam svojom muškom intuicijom slutio da nešto nije baš u redu, ali nikada da baš TO nije u redu. Ako se pitate kako to da u Katoličkoj crkvi imamo tako raširenu pojavu pedofilije, onda je tu jedna od tajni: tko bi rekao da onaj fini svećenik, koji tumači evanđelja tako da i vraga do suza dotjera, tu i tamo zlostavlja nekog dječaka? Nešto se u nama protivi da prihvatimo tako odurnu činjenicu o ljudima koji su nam inače simpatični.

Ne bi se šteli mešati

No, istina nije baš tako jednostavna.

Jer uvijek imate lijepu skupinu ljudi koja već godinama zna što se događa iza paravana sve te uljuđenosti i ljubaznosti. Znaju i šute, da se ne zamjere. 

Kad god sam saznao za nečije seksualno nasilje, bio sam tek na kraju dugog lanca osoba upućenih u slučaj.

"Zna se već godinama za njega", reče mi jedan iskusan čovjek, kojemu sam po službenoj dužnosti jednom morao prenijeti informacije. Ono "zna se" označavalo je desetke ljudi tijekom dvadesetak godina.

Ljudi se jednostavno ne vole time baviti. Ne žele "čačkati mečku". Nisu sigurni je li možda "mala sama to tražila". I da baš oni, a ne neki drugi, trebaju nešto poduzeti. Kao da će išta biti ako se i poduzme. Možda su i u pravu – u slučajevima kojima sam se ja bavio na kraju se ništa nije dogodilo. Samo su me neki podsmješljivo i katkad zlurado gledali što se ja uopće time i zamaram. 

Ne libe se prijetnji

A ti fini i ugledni ljudi, kad ih se počne ispitivati zbog seksualnog nasilja, znaju odjedanput postati grubi i opasni. "Moj sin radi u ministarstvu", objasnio je izravno jedan takav nasilnik. Nekome je punac bio ravnatelj škole. Drugi je imao jaku vezu u nekoj upravi. Ili je bio odlikovani branitelj. Vrlo često su i izravno prijetili žrtvama. "Nećeš ti moći samo tako se izvući nakon ovoga!", mahao je kažiprstom žrtvi jedan takav nasilnik. I polako bi se "raščišćavala situacija" – oni koji su dotle potvrđivali da znaju i za druge slučajeve nasilja, sad bi se povukli i prijateljski me savjetovali da se manim ćorava posla. Napokon, tip je jak i opasan, možda ima i oružje, nije za zezati se.

A policija?, pitate se vi. 

Oni su u ta huda vremena tražili dokaze. A ne možete podastrijeti materijalne dokaze da je netko nasilno ljubio nemoćnu djevojku i zavukao joj ruku ispod majice. Svjedoka nije bilo. Case closed. Ostao bih na kraju samo ja i šačica pravih prijatelja u nemoćnom bijesu. I žrtva, žalosna ali i zahvalna da joj je netko povjerovao. Vjerovao sam im jer sam znao dobro prepoznati istinu u njihovom drhtavom i uplakanom iskazu. Mene je u takvim stvarima nemoguće slagati. I nakon 30 godina boli ih to što su doživjele. 

Zajapureni katolički radikali

Mi zapravo nemamo još dovoljno zrelo društvo koje će stvarno vjerovati žrtvama i boriti se za njih. Kad čitate ovih dana o slučajevima seksualnih predatora, obavezno stoji "ugledni psihijatar", "ugledni novinar". Njihova se imena skrivaju, iako već široki krugovi ljudi znaju o kome se radi. Imena žrtava najčešće prva isplivaju. Pa se neki novinari naslađuju otkrivanjem "tajnih podataka" o žrtvama – podnijela je zahtjev za rastavu, hoće skrb nad djetetom, sigurno u svemu tome nalazi korist.

Ili kad čitate jedan neugledni desničarsko-katolički portal kako se trudi urbi et orbi obznaniti tko je taj ugledni novinar osumnjičen za mamljenje maloljetnika za zadovoljenje spolnih potreba. I pitaju se zašto dnevni list, za koji je novinar radio, ne objavi ime počinitelja. Kao da su svi drugi već objavili, kao da nema tih nekih sudskih zabrana o objavi imena. I kao da je taj list za privatni život svog novinara odgovoran jednako poput Varaždinske bolnice za rad svog zaposlenika i njegov teški prekršaj liječničke etike. 

Ali to je onaj gadno vidljivi znak nesposobnosti našeg društva da se bavi pomaganjem žrtvama i kažnjavanjem nasilnika: taj bi odurni portal malo ganjao ljevičare, koga zapravo briga za tamo neko ugroženo dijete. Njima je to sada izjednačavanje rezultata u njihovoj imaginarnoj i suludoj utakmici skidanja s pleća Katoličke crkve sve one strahovite odgovornosti za masovnu pedofiliju.

Ja samo mogu reći prije svega svim žrtvama da neizostavno trebaju progovoriti. Na vama nije da spašavate nečiji ionako lažni ugled. Ni da brinete što će reći društvo – napokon, što će vam prijateljstvo onih koje nije briga za vas?

Pričajte i borite se, ima i onih koji slušaju i pomažu. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala