FOTO: 123rf

PODACI Hrvatskog zavoda za zapošljavanje već godinama pokazuju da je struka medicinskih sestara u našoj zemlji jedna od najdeficitarnijih. Među ostalim, to je struka s kojom se uglavnom najbrže nalazi zaposlenje, ne samo u zemlji, već i u Europi i u svijetu. Kako pokazuje donja tablica brzine zapošljavanja, na njezinu vrhu našle su se upravo medicinske sestre, odnosno tehničari opće njege. U Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji njih 371, što je 56,9 posto od ukupnog broja novoprijavljenih na burzi, našlo je zaposlenje za manje od šest mjeseci.

Povodom jubilarne 10. smotre medicinskih škola E-medica, koja je održana prošli tjedan u Termama Tuhelj, a u kojoj je sudjelovalo više od 300 učenika i nastavnika iz više od 30 škola iz zemlje i inozemstva (pogledajte galeriju sasvim dolje), kroz intervju s dr. Asjom Jelaković, ravnateljicom Škole za medicinske sestre Mlinarska u Zagrebu, pokušali smo doznati nešto više o toj važnoj struci i njezinim perspektivama u budućnosti.

U većini županija medicinske sestre, odnosno tehničari opće njege jedna su od najtraženijih, odnosno najdeficitarnijih struka. Kako to izgleda, što je razlog tome i gdje je potražnja najveća?

Razlozi deficitiranosti su mnogostruki. Među ostalim, to su zabrana zapošljavanja koja je trajala godinama, a uzrokovala je umjetnu nezaposlenost na burzi u Zagrebu. To je i česti odlazak u zemlje EU-a, zatim činjenica da je to pretežno žensko zanimanje, što nažalost podrazumijeva da je slabije plaćeno nego što bi trebalo biti. Osim toga, to je teško zanimanje, a mi u Hrvatskoj ne zadovoljavamo postojeće standarde EU-a u smislu broja sestara po bolesniku. Mislim da je situacija najteža u Lici, s tim da je to jedini kraj u kojem nema zdravstvene škole.

 
Koliko su naši medicinski tehničari konkurentni i traženi na europskom tržištu rada?

Mi smo prva zemlja koja je ulaskom u EU morala ispoštovati Direktivu 2005/36 EU. Osobitost naše zemlje je ta da smo u pregovorima ispregovarali zanimanje medicinske sestre na dvije razine: srednjoškolskoj i višoj, a danas i visokoj. Mi spadamo u jedno od osam reguliranih zanimanja i jedino smo zanimanje među njima na srednjoškolskoj razini. To smo postigli, između ostalog, zahvaljujući našoj dugoj tradiciji školovanja od 1921. godine u Mlinarskoj. Samim time prepoznati smo u cijelom svijetu, a tradicija našeg dobrog školovanja poznata je i priznata. U zemljama EU-a radimo godinama i nemamo problema s priznavanjem. Učenici koji se školuju po petogodišnjem programu automatski su priznati, s tim da se, očekivano, traži poznavanje jezika.
 
Jesu li naše medicinske sestre u svemu izjednačene s kolegicama u inozemstvu? Tu je do nedavno bilo nekih problema s diplomama. Koliko je ta struka teška?

Vjerojatno mislite na stari četverogodišnji program. U odnosu na stari program, petogodišnjaci su automatski priznati. Četverogodišnjaci, po zakonu o priznavanju reguliranih zanimanja, uz položen stručni ispit moraju u zadnjih pet godina tri raditi u struci da bi mogli pristupiti priznavanju. Problema nema, licencu za samostalan rad petogodišnjaci dobivaju nakon završetka škole. Napominjem da oni u tri godine rade 4.600 sati struke, kako bismo ih osposobili za samostalan rad. Smatram da je njihovo školovanje svakako jedno od najtežih, možda čak i najteže.
 
Ima li među srednjim medicinskim školama 'kultnih', kao što je to slučaj s gimnazijama ili tehničkim školama?

Hvalite me usta moja. Svakako, pored izuzetnog nastavničkog vijeća, mi u školama u velikim centrima Rijeka, Osijek, Split i Zagreb radimo na Kliničkim odjelima i naši učenici se susreću sa svim najkompliciranijim bolestima. Dakle, uz nastavnike u školi, važni su i odjeli na kojima radimo. Mi u Mlinarskoj imamo najdužu tradiciju i najstarije i najčvršće temelje.

Kakva je budućnost ove struke? Hoće li medicinske tehničare ikada moći zamijeniti roboti? Hoće li ta struka biti još traženija u budućnosti i zašto?

Mi smo struka koja je i poziv; od nas se, pored znanja i vještina, očekuju i empatija, timski rad, preventivne akcije.... Bit ćemo samo traženiji, kako zbog rasta dugovječnosti ljudi tako i zbog sve veće potrebe naših krajnih korisnika za preventivom.
 
Kakve su plaće medicinskih tehničara ovdje, a kakve u inozemstvu?

Mislim da su na srednjoškolskoj razini u odnosu na druga zanimanja bolje plaćeni, no uvjeti rada znatno su teži. To zahtijeva rad u smjenama, rad u otežanim uvjetima... Bitna razlika je u plaći u bolnicama u odnosu na socijalne ustanove. U prvima je znatno veća. Vani, ako mislimo na razvijene zemlje EU-a, plaće su daleko veće. Mišljenja sam da odlazak naših medicinara u EU, pored plaće, leži i u uređenosti sustava. Mi u Hrvatskoj manjak sestara pokrivamo velikim angažmanom postojećih.

Kako motivirati medicinske tehničare da ostanu u Hrvatskoj? Postoje li tu neke mogućnosti za poboljšanja?

Kao i u svim zanimanjima, boljim uvjetima rada.
 
Je li moguće i koliko je teško nastaviti školovanje u medicinskoj struci nakon završene srednje? Na što trebaju biti spremni oni koji upisuju srednju medicinsku – da će lako upisati medicinski fakultet ili da će tu trebati nešto nadoknađivati u odnosu na gimnazijalce? Koji je najbolji i najlogičniji put i koje su statistike, gdje se većinski upisuju dalje?

Naša prirodna vertikala su sestrinski fakulteti, gdje nam se, nažalost, ne priznaje ništa od uloženog. Svake godine iz Mlinarske se na više medicinske škole upiše 40-ak učenika. Većina se prvo zaposli i zatim studira uz rad. Svake godine na Medicinu u Rijeci, gdje nema dodatnog prijemnog, upišu se do dva naša učenika. Prošle godine imali smo i upis na Strojarstvo. Učenici se upisuju i na Socijalni rad, Filozofski fakultet i sl. Naravno da im je za upise na takve fakultete potreban dodatan trud, jer općeobrazovne predmete imaju samo prve dvije godine. Nakon toga im se oni nude samo kao fakultativni program.
 
Jesu li medicinski tehničari sa srednjom traženiji od onih s višom?

Nisu traženiji, ali su jeftiniji, da se tako jasno izrazim.

Kakvi su trendovi potražnje za medicinskim školama? Traži li se kod vas mjesto više?

Zanimanje učenika za našu i slične škole raste. To pokazuje da je stanje u državi loše jer djeca pragmatično nastoje što prije početi raditi te eventualno uz rad i studirati. Također, to pokazuje da sve više biraju zanimanja koja znače siguran posao.