ODBIJANJE liječenja i ignoriranje bolesnika ministarstvo je verificiralo kao standardni medicinski postupak, što je dovoljno čvrst razlog da se javnost šokira prateći slučaj Matijanić.

Prije nego je objavljen nalaz inspekcije u slučaju smrti kolege Vladimira Matijanića, vagali su se argumenti zašto bi on mogao biti ovako manipulativno sastavljen, a što bi moglo motivirati Ministarstvo zdravstva da ipak pošteno odradi posao.

Najprije, slučajeve kada je MZ pošteno odradilo slučaj nesavjesnog liječenja može se nabrojati na prste jedne ruke.

Kladite li se na katastrofu, dobre su šanse da pobijedite.

Međutim, u ono malo slučajeva kada ishod nije bio sramotan, ključnu su ulogu skoro uvijek igrali mediji.

Očiglednost greške i težina kazne

U prilog tome da bi odnos inspekcije mogao biti savjesniji od postupanja liječnika prema Matijaniću išla je, dakle, jedino činjenica da se radi o novinaru i da je interes medija za ovaj slučaj ogroman.

Zbog toga su čak i neki pravnici verzirani u procesima za pogreške u liječenju interno tvrdili – neće se usuditi.

Sad kad vidimo da su se ipak usudili, nije isključeno da je prevagnula upravo očiglednost propusta.

Matijanić nije umro u nekom kompliciranom zahvatu ili postupku liječenja koji se može interpretirati na milijun načina, a znamo da nalazi Ministarstva zdravstva favoriziraju najgluplje i najsramnije.

U tri dana agonije, teško je bolesnog novinara prvo pregledala liječnica bez dozvole za samostalan rad, zatim su ga telefonski pregledavali, raspravljali se s njime o ozbiljnosti stanja, nudili štapiće i pišanje u kantu, uvjeravali da mu nije ništa i da uopće nije rizičan pacijent, itd.

Na samom užasnom kraju, tim Hitne pomoći koji je došao u kućni posjet nije ni primijetio da umire.

Po opisu njegove partnerice, tako je bilo sve dok nije izdahnuo.

Od optužbe za nemar s najgorom posljedicom, zdravstvene je službe mogao spasiti jedino nalaz obdukcije koji bi govorio u prilog nekom iznenadnom ekscesu, ali to se nije dogodilo.

Matijanić je dokazano umro od upale srčane ovojnice, koja se sigurno ne razvija u pet minuta i nitko ne može tvrditi da nije imao šanse.

U kontekstu Kaznenog zakona sve skupa čini jako ozbiljnu osnovu za sumnju u kazneno djelo nesavjesnog liječenja sa smrtnim ishodom za koje je, po članku 181. KZ-a, predviđena ozbiljna zatvorska kazna, od tri do 12 godina.

Između straha od reakcije javnosti i izlaganja kolegica i kolega opasnosti od ovakvog postupka, Ministarstvo zdravstva je očito – ne trepnuvši – odlučilo za će zaštititi kolegice i kolege.

Difamacija žrtve

Ponovimo kako su izveli tu čaroliju.

Matijanić je bolovao od nekoliko ozbiljnih bolesti, od kojih je COVID bio zadnja i presudna, a umro je kako smo opisali.

Objašnjenje Povjerenstva, prevedeno na hrvatski, svodi se na difamaciju pokojnika koji je navodno često odbijao preporuke liječnika i na tvrdnje da je tok zarazne bolesti bio buran, brz i da je vodio prema sudbinskom zatajenju života.

Jasno, izvan moći liječnika je da na to utječu i to je barem jednako neupitno, kao činjenica da ništa nisu ni probali.

Odbijanje liječenja i ignoriranje stanja bolesnika ovime je verificirano kao standardni medicinski postupak, što je dovoljno čvrst razlog da se javnost šokira prateći ovaj slučaj.

On tjera zdravstvo u kosti.

Izlažući Matijanićev slučaj, Ministarstvo zdravstva je – valja dodati – neprimjereno puno vremena posvetilo forenzici osobnih podataka koji uopće nisu relevantni za slučaj i javno iznijelo zaštićene osobne podatke.

Jedan krak te forenzike je opis pacijentovog odnosa prema cijepljenju (ili odnosa njegove liječnice prema cijepljenju), a drugi prema kroničnim bolestima koje su ga činile podložnim za teže oblike COVID-a.

Povjerenstvo se eksplicitno izjasnilo da je Matijanić bio rizični pacijent, ali je iz izvještaja izbacilo telefonski razgovor sa specijalistom infektologije u kojemu ga liječnik uvjerava u suprotno.

Nije nevažno ni to što je u Klinici za infektivne bolesti Matijanića pregledala specijalizantica i da je inspekcija neobično ležerno prešla preko toga.

Specijalizanti su liječnici bez odobrenja za samostalan rad u specijalističkoj praksi, a olako prelaženje preko protuzakonite prakse ovaj nalaz čini dodatno osjetljivim na pravne udarce.

Nalaz je lako oboriti

Kad se sve zbroji – šanse onih koji će ga obarati su dobre.

Usput, savjesnim bi nalazom obitelj Vladimira Matijanića bila samo moralno pošteđena, dok bi i pitanje kaznene odgovornosti i odgovornosti za štetu u svakom slučaju morali rješavati na sudovima, jednako kao iznimno rijetke žrtve nesavjesnog liječenja kojima je ministarstvo priznalo taj status.  

Odnos prema šteti nanesenoj u pružanju zdravstvene zaštite nije riješen u okviru zdravstva, već se iznimno uporni i hrabri prosljeđuju pravosuđu i beskonačno dugim, skupim i neizvjesnim parnicama.

U takvim su postupcima optužnice protiv liječnika padale i onda kada ih je iniciralo Ministarstvo zdravstva i DORH (slučaj krađe jajnih stanica, smrt Dragice Ivankić), a samo rijetki uspijevaju iz toga izaći kao pobjednici.

Najrjeđi su oni koji se u ovako bešćutnom sistemu stvarno tako i osjećaju.

Nataša Škaričić (preuzeto s portala Una World uz dozvolu autorice)

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala