PRIJE mnogo mjeseci na Tibetu Drugi Buda pretvorio je žestokog nyena (zlonamjernog planinskog demona) u nerija (najsvetijeg zaštitničkog boga-ratnika) zvanog Khawa Karpo koji se naselio na svetoj planini koja nosi njegovo ime. Khawa Karpo je najviši vrh planinskog lanca Meili koji se prema nebu vinuo do 6740 metara nad morem. Lokalne tibetanske zajednice vjeruju da je uspon na Khawa Karpu svetogrđe i da će zbog toga božanstvo napustiti svoj planinski dom. Unatoč tome, bilo je nekoliko neuspješnih pokušaja stranaca da osvoje vrh. Najpoznatiji pokušaj završio je smrću 17 međunarodnih alpinista u lavini, 3. siječnja 1991. godine. Nakon molbi, Peking je 2001. godine zabranio planinarenje na tom području, piše britanski dnevni list The Guardian.

Međutim, Khaea Karpo i dalje je u opasnosti. Tijekom posljednja dva desetljeća ledenjak Mingyong u podnožju planine dramatično se povukao. Mještani optužuju bezobzirni ljudski faktor, među ostalim neadekvatnost molitve, sve veću materijalnu pohlepu i zagađenje zbog razvoja turizma. Ljudi su počeli izbjegavati konzumaciju češnjaka i luka, spaljivati meso, kršiti zavjete ili se sukobljavati zbog straha da će navući gnjev božanstva. Mingyong je jedan od najbrže nestajućih ledenjaka na svijetu, ali lokalno stanovništvo ne može vjerovati da će nestati, zato što je njihova vlastita egzistencija vezana za ledenjak. No njegov je nestanak gotovo neizbježan.

Treći pol svijeta

Khawa Karpo nalazi se na „trećem polu“ svijeta. Tako glaciolozi nazivaju Tibetansku visoravan, dom ogromne ledene plohe Hindu Kush-Himalaja, zato što sadrži najveće količine snijega i leda nakon Arktika i Antarktika, oko 15 posto ukupne globalne količine. Međutim, četvrtina tog leda izgubljena je od 1970. godine. Ovaj mjesec, u dugoočekivanom posebnom izvještaju o kriosferi Međuvladinog panela za klimatske promjene (IPCC), znanstvenici će upozoriti da bi dvije trećine preostalih ledenjaka u regiji mogli nestati do kraja stoljeća. Procjenjuje se da će trećina leda nestati čak i ako se postigne međunarodno dogovoreno ograničenje globalnog zagrijavanja od 1,5 stupnjeva Celzija u odnosu na predindustrijsko doba.

Bez obzira na to jesmo ili budisti ili nismo, naš život utječe i pod utjecajem je tih tropskih ledenjaka koji se protežu kroz osam država. Taj smrznuti „vodotoranj“ Azije izvor je 10 velikih svjetskih rijeka, među kojima su Ganges, Brahmaputra, Žuta rijeka, Mekong i Ind. Njihovi tokovi izravno podržavaju 1,6 milijardi ljudi, kroz pitku vodu, poljoprivredu, hidroelektrane i druga sredstva za život, a indirektno i kudikamo više, primjerice kroz kupnju majice od pamuka uzgojenog u Kini ili rižu iz Indije.

Joseph Shea, glaciolog sa Sveučilišta Sjeverne Britanske Kolumbije, taj gubitak naziva depresivnim i zastrašujućim. On mijenja prirodu planine na vrlo vidljiv i dubok način.

Manjak istraživanja

Međutim, uvjeti u kojima se treći pol brzo mijenja još nisu zaokupili istu pažnju kao Sjeverni i Južni pol. IPCC-ova četvrta procjena iz 2007. godine sadrži pogrešno predviđanje da će svi himalajski ledenjaci nestati do 2035. godine. Ispostavilo se da je ta promjena temeljena na anegdoti, a ne na znanstvenim dokazima, te je zbog te neugodnosti trećem polu posvećeno manje pažnje u kasnijim IPCC-ovim izvještajima.

Postoji i manjak istraživanja u odnosu na ostale polove, a hidrološke podatke ljubomorno čuvaju indijska i ostale zainteresirane vlade. Tibetanska visoravan je ogromno i nepraktično područje za glaciološki rad, a neznanstveni faktori otežavaju mjerenja. Lokalno stanovništvo ne dopušta znanstvenicima da stupe nogom na ledenjak Mingyong, pa se povlačenje leda može mjeriti samo fotografiranjem.

Zbog tih problema, sateliti su se pokazali neprocjenjivima, jer znanstvenicima omogućavaju da povlačenje ledenjaka promatraju u realnom vremenu. Ovog ljeta, istraživači Sveučilišta Columbia koristili su deklasificirane špijunske satelite iz doba hladnog rata kako bi pokazali da je gubitak leda trećeg pola ubrzan tijekom ovog stoljeća i da je stopa topljenja danas dvostruko veća nego u razdoblju od 1975. do 2000. godine, kad je temperatura prosječno bila jedan stupanj niža.

Gube pola metra leda godišnje

Ledenjaci u ovoj regiji zbog antropogenog globalnog zagrijavanja trenutačno gube oko pola metra vertikalnog leda godišnje. Topljenje ledenjaka ovdje nosi značajan rizik od smrti i ozljeda, daleko veći nego u rijetko naseljenim područjima Arktika i Antarktika, zbog izlijevanja ledenjačkih jezera i klizišta uzrokovanih destabiliziranim stijenama. U takvim su događajima bila uništena cijela sela. Iako su sustavi nadzora i spašavanja poboljšani, takvi su događaji postali redovna pojava.

Satelitski podaci pokazuju da je u regiji sve veći broj tih rizičnih jezera i da su ona sve veća. Prošlog studenoga i prosinca, u tri zasebna slučaja, ostaci su blokirali tok rijeke Yarlung Tsangpo u Tibetu, zaprijetili poplavama nizvodno u Indiji i Bangladešu, te natjerali tisuće ljudi na evakuaciju.

Jedan od razloga za rapidno gubitak leda je to što se Tibetanska visoravan, kao i ostala dva pola, zagrijava triput brže od globalnog prosjeka, odnosno 0,3 stupnja Celzija po dekadi. U slučaju trećeg pola, to se događa zbog velike nadmorske visine, što znači da apsorbira energiju iz toplog i vlažnog zraka koji se podiže. Čak i ako prosječna globalna temperatura ostane ispod 1,5 stupnjeva, ovo područje dosegnut će zagrijavanje veće od dva stupnja. A ako emisija stakleničkih plinova ne bude smanjena, povećanje temperature iznosit će pet stupnjeva, upozorilo je više od 200 znanstvenika u izvještaju kojeg je početkom godine objavio Međunarodni centar za integralni razvoj planina (ICIMOD) u Katmanduu.

Zimske snježne oborine se smanjuju, a prosječno godišnje u odnosu na razdoblje od prije 40 godina ima četiri hladnije noći manje i sedam toplijih noći više. Modeli ukazuju i na jačanje jugoistočnih monsuna, s jakim i nepredvidljivim pljuskovima. „Ovo je nezapamćena klimatska kriza“, kaže Philippus Wester, glavni znanstvenik ICIMOD-a.

Čađa - još jedan veliki krivac

Postoji još jedan krivac za priču o zagrijavanju, osim naše emisije ugljičnog dioksida, koji je vidljiv na prljavoj površini ledenjaka Mingyong – crni ugljik ili čađa. Studija iz 2013. godine otkrila je da je čađa odgovorna za to da se u atmosferu ispušta dodatnih 1,1 vata po četvornom metru Zemljine površine (ugljični dioksid odgovoran je za 1,56 vata po četvornom metru). Čađa ima višestruke klimatske učinke, jer mijenja oblake i cirkulaciju monsuna te ubrzava topljenje leda. Zagađenje zraka u Indogangeskoj nizini, jednoj od najzagađenijih regija svijeta, ostavlja tu crnu prašinu na ledenjacima, potamnjujući njihovu površinu i ubrzavajući topljenje. 

Padanje čađe na tamnu kamenu površinu ne utječe bitno na njegovu temperaturu, no snijeg i ledenjaci su posebno ranjivi, zato što su tako bijeli i reflektivni. Dok se ledenjaci tope, okolne stijenje padaju u klizištima, prekrivaju led tamnim materijalom koji dodatno ubrzava topljenje u neprestanom ponavljanju. Bazni kamp ispod Mount Everesta, na 5300 metara visine, sada je pun smeća i krhotina, zato što se ledenjak Khumbu povukao.

Prostrano gorje trećeg pola jedno od ekološki najraznolikijih i najranjivijih područja Zemlje. Ljudi su tijekom prošlih stotinu godina pokušavali osvojiti ove planine, ali istodobno su pokorili ledenjake i svojim zagađenjem i drugim aktivnostima promijenili izgled ove divljine. Istraživači tek sada počinju shvaćati razmjene ljudskog utjecaja na ovo područje. Neki su to iskusili izravno jer mnogi od 300 autora IPCC-ova izvještaja o kriosferi koji su se u nepalskoj prijestolnici našli u srpnju, morali su potražiti sklonište ili skrenuti na druge aerodrome zbog čudnog monsuna.

Što će biti s 240 milijuna ljudi?

Osim takvih neugodnosti, što ove promjene znače za 240 milijuna ljudi koji žive u tim planinama? Pa, u mnogim područjima promjena je dobro došla. Toplije i ugodnije zime učinile su život lakšim. Više temperature potaknule su poljoprivredu, ljudi su počeli uzgajati više vrsta usjeva i to u više od jedne žetve godišnje, što je olakšalo privređivanje.

Moguće je da se tu krije i odgovor za takozvanu Karakorumsku anomaliju, odnosno pojavu da se nekoliko ledenjaka u pakistanskom Karakorumu širi, što je sasvim suprotno općem trendu. Klimatolozi vjeruju da je naglo i masivno širenje navodnjavane poljoprivrede u tom području, zajedno s topografskim značajkama, pridonijelo porastu snježnih padavina na ledenjake, te tako trenutačno kompenziralo njihovo otapanje.

Na drugim mjestima, bilo kakav porast oborina nije dovoljan da bi se zaustavio tempo otapanja leda, a mjesta koja su potpuno ovisna o ledenjačkoj vodi za navodnjavanje, prva će osjetiti posljedice. „Izvori su drastično presušili u posljednjih 10 godina uslijed manjka ledenjačke vode i zbog toga što je infrastruktura smanjila ispust“, kaže Aditi Mukherji, jedna od autorica izvještaja IPCC-a.

Poznata kao visinske pustinje, mjesta poput Ladakha u sjeveroistočnoj Indiji i dijelovi Tibeta već su izgubila većinu ledenjaka s nižom nadmorskom visinom, a s njima i sezonsko navodnjavanje, što pogađa poljoprivredu i proizvodnju električne energije iz hidroelektrana. Na nekim mjestima, lokalne zajednice pokušavaju geoinženjeringom stvoriti umjetne ledenjake, koji otjecanje s viših ledenjaka preusmjeravaju u zaštićena mjesta u hladu, gdje će se preko zime zamrznuti i u proljeće osigurali vodu za navodnjavanje.

Samo je nekoliko velikih azijskih rijeka umnogome ovisno o otapanju ledenjaka, Yangtze i Žuta rijeka imaju niži vodostaj zbog smanjenih voda s ledenjaka, dok su posebno ranjivi Ind (40 posto se napaja iz ledenjaka) i Yarkand (60 posto vode dolazi iz ledenjaka). Iako planinske zajednice pate zbog nestajanja ledenjaka, one nizvodno zasad su manje pogođene, jer kiše daju mnogo veći doprinos rijekama kao što su Ganges i Mekong, dok se one spuštaju prema naseljenijim područjima.

Sukobi onih koji žive uzvodno i nizvodno oko odvodnje, izgradnje brana i skretanja tokova dosad su uglavnom izbjegnuti sporazumima između nacija, ali kako klimatske promjene budu sve manje predvidljive i manjak bude rastao, postoji rizik od nemira između nacija, ali i unutar njih.

Krajem ovog stoljeća, predmonsunski vodeni tokovi u svim rijekama drastično će biti smanjeni bez zaštite ledenjaka, što je utjecati na poljoprivrednu proizvodnju, kao i na proizvodnju električne energije, a problemi će se gomilati i kroz sve više razorni poplava. „Utjecaj na lokalne vodene resurse bit će ogroman, posebice u dolini Inda. Prvo očekujemo migracije iz suhih područja s visokom nadmorskom visinom, ali pogođeno će biti i stanovništvo širom regije“, kaže Shea, također jedna od autorica izvještaja ICIMOD-a.

Kako se goleme rezerve svježe vode iz trećeg pola spuštaju prema oceanima, one pridonose porastu razine mora, što otežava život u gusto naseljenim niskim deltama i zaljevima Azije, od Bangladeša do Vijetnama. Štoviše, oni u oceane otpuštaju opasne zagađivače. Ledenjaci su vremenske kapsule, stvorene od snježnih pahuljica iz prošlost i dok se tope one u cirkulaciju vraćaju čestice tog arhiviranog zraka.

Opasni pesticidi poput DDT-a (koji se široko koristio tijekom tri desetljeća sve dok 1972. nije zabranjen) i perfluoroalkalne kiseline sada se ispiru nizvodno kroz ledenjačku vodu i nakupljaju u sedimentima i u prehrambenom lancu.

Naposljetku, budućnost ovog golemog područja, njegovih ljudi, ledenih ploča i arterija ovisi, baš kako vjeruju štovatelji Khawa Karpoa, o nama, o smanjenoj emisiji stakleničkih plinova i drugih zagađivača. Kako Mukherji kaže, mnogi ledenjaci, koji se još nisu otopili, praktički su nestali, zato što ih se zbog zagađenja zraka više ne može vidjeti.