IMALA sam 24 godine. Kolega filmski kritičar, kojeg sam jedva poznavala, došetao je do rubrike u kojoj sam radila na mom prvom poslu u novinama, podbočio se na ormar i glasno mi rekao: "Glumica u filmu koji sam sinoć gledao me podsjetila na tebe."

"Da? Što ste gledali?" otprilike sam pitala. 

Tada, a i još dugo poslije, na poslu sam gotovo svima govorila vi, pogotovo muškarcima, i kada su bili tek koju godinu stariji od mene. Bio je to jedan od mojih načina da uspostavim distancu, pokušam zadati ton međusobnog poštovanja i da preveniram neželjene situacije. Drugi su bili da ne idem na piće s kolegama navečer poslije posla, da pijem kavu s tek nekoliko uvijek istih ljudi, da ne nosim ništa kratko ni usko. Odjeću kraće duljine od koljena i dekoltiraniju od ključne kosti sam praktički prestala nositi s 19 godina. Kada ste žena, pogotovo mlada, razmišljate o takvim stvarima, ali vas svejedno neće zaštititi. 

"Pornić", odgovorio mi je kolega i nasmijao se. Buknula sam iznutra i okrenula mu leđa, ali ništa nisam rekla. Zanijemilo me poniženje, uvećano time što je to morala čuti i starija redaktorica koju sam poštovala. 

Preskačem puno godina do sadašnjeg vremena. Volim plesati i odlazim u zagrebački klub zbog muzike koja mi odgovara. U neko doba osjetim od straga ruke oko bokova. Skinem ih sa sebe, okrenem se i kažem nepoznatom muškarcu da me ne zanima i da me ne dira. Kimne glavom. Nakon 15 minuta su ruke opet na meni. Primam ga za ramena i kao pokvarenog robotića odvodim na drugi kraj kluba i kažem mu da tu stoji i da ga ne želim vidjeti blizu sebe. Ne buni se, tu uglavnom ne dolaze baš krajnji agresivci, on bi se "samo upoznavao", ali mu ne pada na pamet da se sa ženskim tijelima ne raspolaže kao u samoposluživanju. Takve situacije se redovito ponavljaju, znam ih rješavati, ali me umaraju. Mogu prestati ići tamo, kao što znam da neke žene jesu upravo zbog "pussy grabbera", kako su mi rekle, ali Zagreb nema baš neki izbor klubova i ne želim se dati istjerati. 

Kao žena naučeni ste na taktike samozaštite

Umjesto toga, razvijam taktike. Kao žena ste naučeni na taktike samozaštite, na poslu, u izlasku, kada kasno noću hodate gradom, kada vam dolaze majstori kući, a živite sami. Tražim skupine žena na podiju među koje ću se zavući i stalno vrebam hoće li neke ruke krenuti prema meni ili njima. Ne navodim ime kluba zato što im nisam to prijavila kada se događalo i ne mogu tvrditi da su suodgovorni za ono što se zbiva u njihovom prostoru. Pred pisanje ovog teksta sam kontaktirala voditelje i rekli su mi da nisu s tim upoznati, da svako takvo ponašanje oštro osuđuju, da je njihovo osoblje spremno odmah reagirati i da će održati sastanak na tu temu. 

Prije i između ova dva primjera dogodilo mi se mnogo toga što i ženama koje ovih dana na Twitteru i Facebooku pišu pod hashtagom #ženeujavnomprostoru. I kao mnogima od njih, nikada mi nitko u odrastanju nije rekao kako bi svijet rodnog uvažavanja trebao izgledati, preko čega ne smijem prelaziti i kako se postaviti ako me se ne tretira kako želim samo zato što sam žena. Učila sam se sama i s prijateljicama i prešla put od nijemosti na vulgaran seksistički ispad kolege – to mi se već dugo ne bi moglo dogoditi – do rastjerivačice predatora u klubu.

Suprotstavljanje poniženjima nekad znači riskirati fizičko nasilje

Suprotstaviti se poniženjima, komentarima, dodirima nekada znači i riskirati fizičko nasilje. Svaki put kada reagiram, a reagiram uvijek, svjesna sam da sam možda naišla na nekoga tko će me mlatnuti. To je moguća cijena neprešućivanja ugnjetavanja žena u javnom prostoru u Hrvatskoj. 

Što sve prolaze djevojčice i žene u Hrvatskoj, možete pod hashtagom #ženeujavnomprostoru čitati na društvenim mrežama, a možete pitati i svoje prijateljice, kolegice, partnerice te educirati svoje kćeri i sinove. Ni jedna djevojčica ni žena ne bi trebala sama i na vlastitoj koži - kroz nelagodu, sramoćenje, poniženje, jad, strah, mučninu - spoznavati što je primjereno, a što neprimjereno ponašanje i kako se od njega obraniti. Za to bi trebao služiti institucionalni i vaninstitucionalni odgoj djevojčica i dječaka.

Marinella Matejčić - žena koja je pokrenula lavinu

Kampanju su pokrenule dvije Riječanke, Marinella Matejčić i Marija Trcol, obje iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter. Marija Trcol je na Twitteru opisala degutantne komentare grupe starijih muškaraca na račun njenih tetovaža, a potom je Marinella Matejčić pozvala žene da podijele svoja iskustva u javnom prostoru i pritom koriste #ženeujavnomprostoru. I krenula je lavina. 

Razgovaram s Marinellom Matejčić, dugogodišnjom aktivistkinjom za ženska prava, s kojom dijelim prezime, ali ne i ikakve rodbinske veze.   

I prije su žene povremeno i pojedinačno znale progovarati o iskustvu seksizma, seksualnog uznemiravanja i nasilja, no #ženeujavnomprostoru postala je kolektivna i masovna kampanja. Što je pogodovalo da se tako zakotrlja?

Vjerujem da su predizborne kampanje i početak novog saziva sabora u kojem se pojedinci i pojedinke ne libe otvoreno širiti mizogine politike pridonijele tome da žene počnu dijeliti svoja iskustva. Nosimo kolektivnu traumu, sazrelo je vrijeme da se pokrene katarza kroz prvi korak: prihvaćanje i razgovor o traumi. 

Svjedočanstva žena teško da su mogla iznenaditi druge žene, mnoge smo slično ili popuno isto doživjele i doživljavamo. Kakve su reakcije muškaraca?

Izuzetno puno se govori o reakcijama muškaraca: dio njih se osjetio prozvanima i uvrijeđenima, tvrdoglavo odbijajući da postoji razlika između komplimentiranja i seksualnog nasilja, dio muškaraca je prihvatio svoju ulogu i odgovornost i podržavaju kampanju. U kontekstu #ženeujavnomprostoru smatram kako je važno staviti primat upravo na to - nasilje koje žene doživljavaju u javnom prostoru. Muškarce koji su spremni biti saveznici pozdravljamo i prihvaćamo njihovo savezništvo, a dijelu javnosti, i to prvenstveno muškaraca, koji se pitaju što je s muškarcima koji doživljavaju nasilje šaljemo poruku da svi živimo u patrijarhalnom društvu koje, osim što jednoj rodnoj skupini daje moć, također ih i obeshrabruje da priznaju da se nasilje događa i njima. Žene nisu te koje moraju nositi emocionalni rad na svojim leđima kako bi muškarci ostvarili prostor za razgovor o nasilju koje doživljavaju. 

Koliko se iskustvo ženskog odrastanja promijenilo od vašeg djetinjstva do djetinjstva vaše kćeri koja je danas tinejdžerica?

Moja kći je jedna izrazito samosvjesna mlada žena koja je svjesna problema i često razgovaramo o tome što se događa u njezinom razredu. Rekla mi je da prati influencere koji javno zagovaraju rodnu ravnopravnost i kako misli da to utječe na njih kao generaciju. Ona drži da se stvari ipak mijenjaju. Iako postoje i u njezinom razredu oni koji "šlataju" i one koje bivaju "šlatane" i razgovarale smo o tome zašto se to događa i zašto djeca na različite, krive načine traže validaciju na pogrešnim mjestima. Sve je pitanje odgoja i naše predanosti vlastitoj djeci. Koliko energije i emocija ulažemo u njih i što ćemo im usaditi kao trajne vrijednosti te raditi na njihovom samopouzdanju da jednoga dana donose odgovorne odluke. Izuzev svijetlih točaka u vidu ponekih javnih osoba, ne bih rekla da se utjecaj i kulturološka percepcija tinejdžerstva i prihvatljivih obrazaca previše promijenila. 

Užasnim tjelesnim napadima dječaka na djevojčice u osnovnoj školi – to takozvano šlatanje - moja je generacija bila izložena još prije tri desetljeća i još se i danas događa. Zbog čega je teško prekinuti taj krug nasilja u javnim obrazovnim institucijama, tim više što bi ga kroz sve te godine ponavljanja trebali biti svjesni i nastavnici i roditelji?

Teško je biti nečega svjestan ako to ne prepoznaješ kao nasilje. "Šlatanje" se događa pod krovnom sintagmom "dečki će biti dečki", dok se strah i trauma djevojčica ne propituje, jer je društveno prihvatljivo da naša iskustva nisu relevantna. U nekim zemljama je taj odnos moći toliko promijenjen da su djevojčice te koje su u poziciji nekažnjeno zlostavljati dječake. To je pak krajnost u koju ne treba ići. Moramo odgajati djecu da su jednaka u svojim pravima. 

Rodno osjetljivo obrazovanje i seksualni odgoj nikako da uđu u obrazovne institucije, a roditelji u velikoj mjeri još uvijek nisu skloni te teme otvarati s djecom. Odakle onda današnje djevojčice i dječaci dobivaju spoznaje o prihvatljivom rodnom ponašanju, o svojim i tuđim granicama koje bi se trebale poštovati?

Selo odgaja našu djecu. Nuklearna i šira obitelj, susjedstvo, škola, mediji. Cijeli sustav je uronjen u obrasce koji su inherentno nasilni i iako niti jedan roditelj namjerno ne odgaja agresivno dijete, živimo u kulturi nasilja i prirodno je preuzeti takve obrasce. Većina djece, kao što smo i mi to činili, "skuplja" obrasce i spoznaje "usput". Sramota je da se djeca koja imaju roditelje otvorene za razgovor o rodnim ulogama i stereotipima, zdravim vezama, odgovornom seksualnom ponašanju, mogu smatrati "privilegiranom". Doista, ne radi se o temama koje su dobrodošle u previše obitelji i, očito, unutar hrvatskog školskog sustava, a integracijom istih bi učinili toliko puno za vlastito društvo. 

Žene u kampanji često navode osjećaj straha dok same hodaju ulicama. Znate li i za jedan primjer rodno senzibiliziranog urbanističkog planiranja u Hrvatskoj, metode koja se primjerice u Beču provodi već preko desetljeća i podiže kvalitetu i sigurnost življenja svima, ne samo ženama?

U Hrvatskoj? Apsolutno niti jedan. Zapravo se nadam da sam u krivu i da će netko doći i reći: "Ne, grad XZY aktivno radi na kvalitetnim urbanističkim rješenjima!" Nadam se da će u budućnosti biti tako i da će urbanistički planovi početi služiti kako za zaštitu žena, tako i za korištenje javnog prostora u punom smislu riječi. I kada se koriste određene aplikacije za praćenje putovanja kako bi se preveniralo nasilje i neugodne situacije, ispada da dio koncesionara za taksi usluge nema prilagođene logaritme i mape. Dakle, niti infrastrukturno ni informatički pitanje sigurnosti žena nije riješeno.

Kakav učinak kampanje očekujete? Može li nam biti dovoljno da su se žene osnažile, da se međusobno podržavaju i da se podigla svjesnost o tome kroz što prolaze? 

Na dan primamo nevjerojatne količine poruka žena različitih profila koje šalju svoja iskustva i zahvaljuju na prilici da se njihov glas čuje. Saznajemo da o hashtagu razgovaraju sa svojim prijateljicama, psihologinjama, da je van virtualnog prostora pokrenut razgovor o nasilju i da ga ljudi smještaju upravo u kontekst odgoja djece kako bi se nasilje preveniralo u budućnosti. To je već izuzetno važno: pokrenule smo razgovor, dozvolile ženama da artikuliraju traumu. Postoje planovi za nastavak kampanje, no sve je još u povojima. Došlo je do prijelomnog trenutka kada su žene, što anonimno, što javno, na društvenim mrežama dijelile jako, jako osobna iskustva i uvidjele da imaju podršku. To je, koliko god minorno zvučalo, za hrvatski kontekst - ogroman pomak.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta "Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021". Za sadržaj je isključivo odgovorna autorica i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.