VEĆINA kore našeg planeta stvara se u oceanskoj "tvornici" skrivenoj duboko pod morem, daleko od ljudskih očiju. Znanstvenici su sada, po prvi put u povijesti, uspjeli zabilježiti taj proces na djelu, svjedočeći kataklizmičkom događaju u kojem se oceansko dno doslovno raspuknulo i stvorilo potpuno novi dio kore. Nevjerojatni prizori zabilježeni su na Jugoistočnom indijskom hrptu, piše Science Alert.

Sustav srednjooceanskih hrptova, dug oko 65.000 kilometara, označava granice na kojima se susreću Zemljine tektonske ploče. U tim dubinama, daleko od sunčeve svjetlosti, goleme sile paraju morsko dno, a u nastalu pukotinu nadire magma. Ona se zatim hladi i stvrdnjava, tvoreći novu koru. Na taj je način nastalo više od dvije trećine Zemljine površine.

Podvodni opservatorij na pravom mjestu

Krajem veljače 2024. godine, tim znanstvenika predvođen morskim geofizičarom Jean-Yvesom Royerom iz Francuskog nacionalnog centra za znanstvena istraživanja postavio je podvodni opservatorij na Jugoistočnom indijskom hrptu, između Australije i Antarktike. Cilj je bio uhvatiti jednu od rijetkih, silovitih epizoda u kojima se rađa novo morsko dno.

Širenje morskog dna, naime, nije postupan proces. Tektonska napetost nakuplja se desetljećima prije nego što se oslobodi u naglim, nasilnim probojima, koje istraživači nazivaju "kvantnim" događajima. Tim je postavio pet autonomnih hidrofona nadajući se da će zabilježiti jednu takvu kataklizmu.

Događaj kakav se viđa jednom u 40 godina

Samo nekoliko mjeseci kasnije, u travnju 2024., dogodilo se upravo ono čemu su se nadali - morsko dno se raspuklo. "Sreća prati hrabre, kako se kaže", izjavio je Royer. "Nismo ni sanjali da ćemo zabilježiti ovako golem događaj. Nadali smo se izmjeriti barem postojano rastezanje hrpta od nekoliko centimetara, no umjesto toga svjedočili smo događaju kakav se viđa jednom u četrdeset godina i izmjerili pomak od nekoliko metara."

Tijekom 16 dana krajem travnja, os hrpta je popustila, dopuštajući nakupljenoj magmi da prodre u oceansku koru. Goleme ploče magme, poznate kao dajkovi, probile su se kroz koru za manje od dva sata, ubrizgavši u nju oko 150 milijuna kubičnih metara magme.

Širenje dajkova izazvalo je potrese, aktiviralo dugo uspavane rasjede i ispraznilo spremnik magme ispod hrpta. "Posljedično, morsko dno iznad komore vrlo se brzo urušilo", objasnio je Royer. Na kraju je lava prodrla do samog morskog dna, uzrokujući daljnje propadanje. "Sveukupno se dno doline koja označava os hrpta urušilo za 4,2 metra. Ovo je prvi put da je jedan takav 'kvantni' događaj širenja morskog dna promatran iz sata u sat", dodao je.

Pola milijuna puta brže od prosjeka

Ovaj je događaj bio savršena demonstracija da se širenje morskog dna ne odvija kontinuirano, već u divovskim trzajima. Na svom vrhuncu, hrbat se razdvajao brzinom od 5 centimetara u minuti - gotovo pola milijuna puta brže od dugoročnog prosjeka, koji iznosi oko 6,3 centimetra godišnje.

"Izmjereni horizontalni pomaci od dva do četiri metra odgovaraju razdoblju od 30 do 60 godina neprekidnog širenja tom prosječnom brzinom, što nam daje predodžbu o tome koliko se često ovakvi 'kvantni' događaji ponavljaju", pojasnio je Royer.

Riješena dugogodišnja geofizička zagonetka

Zahvaljujući ovom promatranju, istraživači su konačno uspjeli riješiti i dugogodišnju zagonetku. Znanstvenici odavno znaju kojom se brzinom tektonske ploče razmiču, no kada bi zbrojili sve pomake uzrokovane zabilježenim potresima, brojevi se nikada nisu poklapali. Jednostavno nije bilo dovoljno potresa da bi se objasnila stvarna brzina širenja.

Royer i njegovi kolege otkrili su gdje je "nestao" ostatak pomaka. Iako su događaj pratili potresi, njihovi modeli pokazali su da su se rasjedi pomaknuli znatno više nego što su sami potresi sugerirali. Većina kretanja dogodila se aseizmički - tiho, bez stvaranja jakih seizmičkih valova.

Ova opažanja pružaju temeljnu istinu s kojom se sada mogu uspoređivati seizmički podaci, pomažući znanstvenicima da bolje razumiju kako se oceansko dno širi čak i kada nemaju sreće izravno mu svjedočiti. "Pokazali smo da je, uz malo sreće, ali i vještine, sada moguće mjeriti širenje morskog dna. To otvara nove vidike za morske geofizičare", zaključio je Royer. Nalazi su objavljeni u časopisu Nature.