PISMO jedne udomiteljice koja je u Dumovec stigla s namjerom da izabere psa, no na kraju je pas izabrao nju, priča je dana na društvenim mrežama. Objavljeno na Facebook stranici Azil Dumovec.

Ovo je priča o jednoj Srećkici, a zašto ima to ime, saznat ćete.

U pola sata s prijateljicama sam se dogovorila da odemo u Azil Dumovec udomiti psa. Ciljale smo na štene malog rasta.

Pregledale smo sve boksove, od velikih pesonja, srednjih, pa do malenih. Stigle smo do prvog boksa gdje je bilo desetak malenih psića koji su skakutali po ogradi, lajali, cviljeli. Oduševila su nas dva mala i nismo se mogle odlučiti kojega odabrati. Onda smo vidjele još jedan boks gdje je bila malena familija, također od 10-ak članova. Svi su bili slatki i mali, ali nitko kao Srećkica.

Penjala se po metar dugoj ogradi kako bi se provukla kroz rupu i napustila hladno sklonište pretrpano snijegom i zimom. Trudila se progurati, a ja sam je vratila, kako ne bi zapela ili ozlijedila se. Samo što sam je vratila i okrenula se da odem do prvog boksa odabrati ono dvoje prvih koje sam ugledala Srećkica je ponovo pokušala isto, htjela se progurati.

Izborila se za sebe i nije izgubila nadu za srećom i toplim domom. Nisam mogla odoljeti, pomogla sam joj da se izvuče i zagrlila je. Kada sam osjetila njeno drhtanje, cviljenje, ljubljenje i zahvaljivanje, srce mi se rastopilo i briznula sam u plač.

Nosila sam je u rukama cijelim putem. Potpisala sam ugovor. Bila sam presretna jer sam spasila jedan prekrasan i zaigran život. Krenule smo kući i otada smo nerazdvojne.

Obavile smo shopping, kupanje, prvo zajedničko spavanje. Čula sam njen prvi plač jer joj nedostajem i prvo lajanje i galamu jer sam je naljutila.

Nije 'markiran' pas, ali vrijedi više od 50 života i zaslužuje „puni pansion“ ljubavi, sreće, toplih zagrljaja i sretan dom.

Ljudi, ako imate mogućnost i ako ste puni ljubavi i strpljivosti spasite jedan maleni nedužni život jer koliko god im pružate, oni uvijek vraćaju višestruko!