Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (14.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ilustracije: Per Dybvig
Četrnaesto poglavlje: Trojica zločestih tipova s planom
KAD JE Lisin tata toga dana došao kući, Lisa je sjedila ispod jabukina stabla na kojemu nisu rasle jabuke.
– Tako mi je laknulo – viknuo je Zapovjednik, otirući znoj s obrva. – Mislili smo da će propasti cijela proslava za Dan nezavisnosti. Znaš, već smo nekoliko dana u potrazi za posebnim barutom za Veliki i gotovo svjetski poznati kraljevski pozdrav. I već smo pomislili da su u Šangaju jednostavno zaboravili utovariti. Ali, ispalo je da su njega prvog utovarivali u brod pa je sad, pri istovaru, bio skroz na dnu. Sutra će ga iskrcati. Uh, zamisli kakva bi to katastrofa bila da barut nije stigao.
Tek je tada otac shvatio da Lisa uopće nije obraćala pozornost na njega. Sjedila je pod drvetom s glavom među rukama i djelovala potpuno jadno i obeshrabreno.
– Nešto nije u redu, prijateljice mala? – upitao je.
– Nešto se strašno dogodilo – rekla je Lisa tužno.
– Uhitili su Mrvu i Doktora Proktora. I to zato što su Truls i Trym pojeli malo prdonautskog praha.
– Znam – rekao je tata, Zapovjednik.
– Znaš? Kako si to saznao?
– Pa, zato jer je policija pitala mogu li Mrva i Doktor Proktor biti zatočeni u najsigurnijoj zatvorskoj ćeliji u cijeloj sjevernoj Europi. Osim možda neke u Finskoj. I oni su sada tamo.
– Čekaj. Misliš na… Misliš… – razrogačila je Lisa oči, sad već sva preplašena.
– Da – rekao je njezin tata. – Oni su sada u Tamnici mrtvih.
– Tamnica mrtvih!? Ali Mrva i profesor nisu nimalo opasni!
– Pa policija se s tim ne slaže. Gospodin Trane objasnio je policiji da je profesor pomahnitali luđak koji će izumiti atomsku bombu ako ga se odmah ne strpa u zatvor.
– Gospodin Trane je to rekao? I oni su mu povjerovali?
– Naravno da su mu povjerovali – promrmljao je Zapovjednik.
– Konačno, on je taj koji je pomogao da se izumi najtvrđi i najtajnovitiji materijal na svijetu.
Materijal od kojeg su napravljena vrata zatvorske ćelije iz koje je nemoguće pobjeći. Jedine takve na cijelom svijetu…
– Da, dobro, tata, čula sam sve to – uzdahnula je Lisa.
– I što ćemo sada napraviti?
– Sada? – Zapovjednik je glasno ponjušio miris koji je dolazio preko otvorenog kuhinjskog prozora.
– Hm. Pojest ćemo bečki šnicl. Barem miriše tako. Ajmo.
Dok je Lisa ulazila u kuću, nad dvorištem i ulazom zaista se širio miris bečkog odreska. Onda ga je dohvatio lagani povjetarac i ponio preko čitave Topovske ulice pa dolje prema fjordu, sve do
tvrđave Akershus, preko visokih kamenih zidova, i kroz tornjeve, i stare crne topove koji su nišanili negdje preko fjorda. Stražari koji su stajali ispred Tamnice mrtvih udahnuli su miris a da ga nisu ni primijetili. A onaj dio mirisa koji stražari nisu udahnuli nastavio je prolaziti kroz rešetke u hodnik koji je vodio do kamenog stubišta. A ono je išlo duboko, dublje, još dolje i dublje, prema vrlo debelim i vrlo zaključanim željeznim vratima.
Majušna količina mirisa bečkog šnicla uvukla se kroz ključanicu u prostoriju koja je imala oblik
topovske kugle. U sredini prostorije nalazio se most koji je vodio do drugih željeznih vrata, pogađate, još debljih i još bolje zaključanih od onih prvih. A otvor za ključ bio je toliko uzak da je samo nekoliko molekula mirisa bečke šnicle uspjelo ući u hodnik koji je išao dalje. Mrak u tom hodniku bio je ispresijecan samo laserskim zrakama koje su išle gore pa dolje, naprijed pa natrag. Mreža laserskih zraka bila je toliko gusta da se čak ni maleni Rattus norvegicusnije nije mogao nadati kako bi se mogao provući mimo njih a da se alarm ne uključi.
A alarm je bio povezan sa stražarskom sobom, gdje je bio stražar na dužnosti. Također je bio vezan i s glavnim uredom policijske središnjice. I sa zapovjednim centrom norveške antiterorističke policije. I sa zapovjednim centrom zapovjednog centra anti-antiterorističke policije. Da. Shvaćam da razumijete; kad bi se upalio jedan takav alarm, slijedila bi prava gungula, puno trčanja i vikanja, možda i pucanja. Nema dileme – sigurno bi užasno brzo bio uhićen taj mali štakor, ili možda kakav pauk, koji je uopće pomislio napraviti nešto tako suludo kao što je pobjeći iz Tamnice mrtvih.
Uglavnom. Na drugom kraju tog hodnika – a sad skoro da zaista više nije bilo ni ostatka mirisa
bečkog odreska – bila su posljednja vrata. Ona su napravljena od materijala za koji je malo ljudi znalo da uopće postoji, a toliko je tvrd, tako genijalno napravljen i toliko tajan da je autor ove knjige morao obećati norveškoj vladi kako u ovoj priči neće reći ni slova o tom materijalu. Dakle, pouka je, kao što ste možda već vjerojatno i pretpostavili, da je iz Tamnice mrtvih apsolutno nemoguće pobjeći.
A tamo, iza tih posljednjih vrata, sjedili su Doktor Proktor i Mrva. Zidovi i strop bili su bijeli i bez prozora, i nekako zaobljeni pa se činilo kao da njih dvojica sjede u nekakvu jajetu. Svaki od njih je sjedio na svom krevecu, sa svake strane te ćelije jajeta. A imali su svjetla točno onoliko koliko im
ga je davala jedna jedina žarulja koja je visila sa stropa. Između dva kreveta bio je mali stolić, i wc školjka i umivaonik, koji su bili uzidani, te polica s knjigama na kojoj se nalazila jedna jedina knjiga. Kralj Olav – Narodni kralj. Mrva ju je već pročitao četiri puta. Knjiga je imala puno slika i Mrva je iz teksta shvatio da je najbolja stvar s Olavom bila ta što je bio dobrog karaktera. Ali, postoji granica do koje netko tko sjedi u zatvorskoj ćeliji želi čitati knjigu o nekome tko je dobrog karaktera. I to ne u bilokakvom starom zatvoru, nego u najsigurnijoj ćeliji u cijeloj sjevernoj Europi. Osim možda Finske.
Dok je Mrva čitao, Doktor Proktor švrljao je i crtao nešto na komadić papira koji je imao u džepu,
češkao se po glavi olovkom, mrmljao nešto na grčkom pa ponovno žvrljao. Bio je toliko uronjen
u to što je radio da nije primijetio kako je Mrva nekoliko puta glasno uzdahnuo pokušavajući privući njegovu pozornost kako bi pokazao koliko je samo dosadno jednom dječaku kao što je on biti zaključan u Tamnicu mrtvih onoliko koliko je već dugo bio zaključan. Zatim je odjednom Mrva digao nos u zrak i glasno ponjušio.
– Osjećate li to, profesore?
Profesor je zastao i ponjušio. – Glupost. Nema se što ponjušiti.
– Ima. Za one koji imaju osjetljive nosove – rekao je Mrva potpuno usredotočen na miris.
– Mmmm… Je li to možda francuski kruh? Ne, još istočnije. Gulaš? Malo južno. Bečki šnicl? Da!
Mislim da je to to. I to pržen u margarinu. Upravo kada je Mrva izgovorio riječ „margarin”, primijetio je kako su se profesorova ramena malo pognula i kako mu se na licu ukazala neka tuga i sjeta.
Mrva je skočio sa svog na profesorov krevet i provirio preko njegovih ramena kako bi vidio što to
on crta.
– Lijep vam je crtež, ali su malo dosadne boje – rekao je Mrva.
– Što je to?
– Izum – rekao je Doktor Proktor. – Stroj za bijeg iz ‘najsigurnije-ćelije-u-sjevernoj-Europi’. S mogućim izračunima za šanse da uspijemo.
– I? Što vam vaši izračuni govore?
– Vidiš li onaj broj tamo? – pitao je profesor, pokazujući na brojku koja je bila dvaput pocrtana.
– A vidim – rekao je Mrva. – Nula, na nju mislite?
– Eto. To znači da je mogućnost bijega nula. Propali smo.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Ne brinite – rekao je Mrva. – Pustit će nas uskoro van. Kada provedu malu detaljniju istragu i otkriju da je prdoprah doslovce bezopasan…
– Uopće ne mislim tako – rekao je profesor tužno, gužvajući svoj papir.
– Ne mislite? – pitao je Mrva. – Ma sigurno hoće!
– Volio bih da hoće – rekao je profesor i pokušao ubaciti papir u zahodsku školjku, ali bezuspješno. Promašaj.
– Nisam ovo želio prije spomenuti, ali kada su me policajci ispitivali, dosta su mi jasno dali do znanja u kakvoj smo kaši.
– Zašto? Što su točno rekli?
– Rekli su: ‚Ne možemo poslati onog malog po imenu Mrva u zatvor jer je još dječak, ali provest će barem godinu dana u popravnom domu’.
– Pa, čovječe, ne bi to bilo tako loše – rekao je Mrva.
– Možda bi to bilo neko mjesto s orkestrom pa bih možda konačno mogao malo svirati trubu. I? Što su još rekli?
Doktor Proktor je razmišljao, zatim pročistio grlo i nastavio:
– ‚A vi, profesore, s obzirom na to da ste odrasla osoba, vi ćete biti osuđeni na 12 godina iza ovih
zidova, ili nekih drugih. I nikada više nećete smjeti ništa izumiti.’ Razumiješ?
– Jao – rekao je Mrva. – To je groznije…
– Puno groznije – rekao je Doktor Proktor. – Ne mogu podnijeti niti pomisao na to, ni na jednu od
tih mogućnosti. Ni o 12 godina, ni o zidovima, a definitivno niti o tome da ne smijem više nikada
nešto izumiti. Ne preostaje mi drugo. Moram pobjeći.
– Hmmm – rekao je Mrva. – Ali, kamo?
– U Francusku. Moram pronaći Juliette Margarine. Ona će mi pomoći, sakriti me od policije. I dati mi sklonište. I francuski sir. I crno vino.
– Ali, kako?
– Na motoru, naravno.
Treba ga samo malo podmazati i onda će raditi kao, kao… Kao podmazan.
– Dobro, ali kako ćemo izaći odavde?
– Nemam pojma… Ili, čekaj trenutak!
Doktor Proktor djelovao je kao da je duboko zamišljen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Možda sam napravio malu matematičku pogrešku…
Pojurio je do wc-školjke, zgrabio zgužvane papire s poda, rastvorio ih, malkice ih poravnao rukom, letio pogledom gore pa dolje po papiru, nešto mrmljao i počeo odjednom žvrljati i ponovno računati. Mrva je napeto promatrao. Sve dok profesor opet nije zgužvao te svoje papire, bacio ih preko ramena i počeo lupati čelom o stolić.
– Nema koristi – jecao je, pokrivajući glavu rukama. – Nikada ne činim pogreške u matematici!
– Hmmm – rekao je Mrva, stavljajući zamišljeno kažiprst na bradu. – Ovo ne izgleda dobro.
– Izgleda grozno! – zavikao je Doktor Proktor. – Što ćemo sada napraviti?
– Sada? – pitao je Mrva, koji je čuo zveckanje ključeva i opet počeo njuškati. – Po svemu sudeći, miriše na to da ćemo sada imati nekakve popečke od ribe.
Nakon večere Lisa je izašla u dvorište. Morala je razmišljati. Sjela je u travu, točno ispod stabla
jabuke na kojemu nisu rasle jabuke i odmarala glavu na rukama. Ali jedino što joj je padalo na
pamet bilo je kako je iz Tamnice mrtvih potpuno nemoguće pobjeći i da su Mrva i Doktor Proktor
izgubljeni. Glasno je podrignula ostatke bečkog šnicla i osjećala kao da će briznuti u plač. I bila je u pravu. I onda je tako, malo plakala, a to ju je, kao i obično, uspavalo pa je onda malo i zijevala.
Popodnevno sunce obasjavalo je Lisu. Na grani drveta jabuke bez jabuka sjedila je neka ptičica i zviždukala. Lisa ništa od toga nije primijetila jer je zaspala. A onda ju je nešto probudilo i to nešto nije bio ptičji pjev, nego glasovi. Glasovi koji su dolazili s druge strane ograde. Neki su ljudi stajali na ulici i razgovarali.
– Vidite li ona klimava podrumska vrata tamo? – šaputao je glas odrasle osobe koju je odmah
prepoznala. – Siguran sam da su zaključana, ali vi, dečki, zaista ne biste trebali imati nikakvih
problema da to riješite.
– Naravno, nema problema – začula je glas koji joj je bio još poznatiji. – Samo ćemo iskoristiti šipku da ih odvalimo.
– Provala! – rekao je treći glas, za kojeg je Lisa točno znala čiji je. – Kako zabavno!
Stajala je i oprezno povirila preko ograde. I vidjela je trojicu ljudi. Bili su joj okrenuti leđima i oprezno su virili preko ograde Doktora Proktora.
– Tako treba, dečki – šaputao je glas gospodina Tranea. – A kad uđete u profesorov podrum,
ugrabite sav prdoprah i sav prdonautski prah kojega nađete. Razumijete?
– Da, tata – rekao je Truls.
– Da, tata – rekao je Trym.
– A onda, dečki, možete prodati prdoprah djeci u školi.
Naglo su se okrenuli, ali je Lisa bila brža i sagnula se.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
– Tata, a što s prdonautskim prahom? – pitao je Truls.
– He, he – nasmijao se malo glasnije gospodin Trane. – Već sam razgovarao s nekim u Houstonu, u Sjedinjenim Državama, tko je vrlo zainteresiran zaizum kojim može slati ljude u svemir, a da ne mora graditi pritom raketu.
– S kim? S kim si pričao, tata? – pitao je Trym.
– S NASA-om, idiote! – rekao je gospodin Trane. – Kad se dokopamo praha, idem odmah u ured
za patente da patentiram prdonautski prah. A onda, šteta za budalastog profesora, ali ja ću biti
jedini koji će moći prodavati prah. Dečki, bit ćemo milijunaši!
– Tata, pa zar ti već nisi milijunaš?
– Pa jesam. Ali sada ću imati još nekoliko milijuna više. I moći ću kupiti još jedan Hummer. I
izgradit ćemo unutarnji bazen. Što kažete na to?
– O, da, tatice! – jednoglasno su počeli ciktati Truls i Trym.
– U redu – rekao je njihov otac.
– Sada znamo kako doći do tamo. Naći ćemo šipku i skijaške maske i sutra navečer napadamo! He, he, he!
Lisa je ukočeno sjedila, slušajući kako se gospodin Trane smije i kako njihovi koraci nestaju u daljini.
Zatim je ustala i odjurila u kuću.
– Tata! Taaa-ta! – vikala je.
– Što je, Lisa? – zagrmio je Zapovjednik, koji je dotad mirno ležao na kauču i čitao novine.
Brzinski je ispričala ocu o tome kako je probuđena iz sna i kako je čula planove obitelji Trane. Ali dok je govorila, Zapovjedniku se na licu počeo širiti osmijeh.
– Smiješno ti je? Što je? – povikala je kada je završila. – Zar mi ne vjeruješ?
– Lisa, draga. Ti nikada ne lažeš – rekao je Zapovjednik i od srca se hihotao. – Ali zar ne shvaćaš da si to samo sanjala dok si spavala? Da zapravo nisi bila budna? Gospodin Trane i njegova
obitelj upadaju u profesorovu kuću i kradu njegov izum?
Zapovjednik se počeo toliko smijati da mu se cijelo tijelo sad već treslo.
– Možeš li to uopće zamisliti?
Lisa je shvatila: ako joj ne vjeruje čak ni njezin vlastiti otac, kako će joj onda vjerovati bilo tko drugi?! Tko će joj pomoći? I odgovor je bio posve jasan: nitko. Nitko osim nje same.
Sunce je zašlo i sutra će Prdoprah Doktora Proktora biti u rukama trojice zločestih tipova. A Lisa je bila jedina koja je to znala.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati