Jo Nesbø: Prdoprah doktora Proktora (7.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ilustracija: Per Dybvig
Sedmo poglavlje: Te noći u kanalizaciji ispod Osla
U KANALIZACIJI ispod Osla koja ide uzduž i poprijeko grada žive i neke velike životinje. Toliko velike da vam vjerojatno ne bi baš bilo drago nabasati na njih. Ali ako dignete šaht na nekoj od ulica Osla pa osvijetlite baterijskom lampom kanalizacijski svijet, moglo bi vam se dogoditi da pod tim jakim svjetlom vidite zube u gubici jedne dugačke, sluzave životinje, prije nego što ona pobjegne u mrak.
Ili prije nego što zabije te svoje goleme očnjake u vaš vrat. Jer, to su vrlo brze zvijeri. Da ne bi bilo zabune, tu sad ne pričamo o običnom, nevinom Rattusu norvegicusu, to jest malom norveškom štakoru. Pričamo baš o pravim pravcatim, opakim zvijerima. Kao što je Attila. Attila je bio stara mongolska vodena voluharica koja je živjela 35 godina i imala više od 13 kilograma.
A ako baš želite doznati nešto više o vodenim voluharicama, okrenite 678. stranicu u knjizi Životinje za koje biste voljeli da ne postoje. Uglavnom. Taj je Attila volio za doručak pojesti malog Rattusa norvegicusai bio je kralj Gradske kanalizacije Osla i njegova odvodnog sustava. To jest, Attila je tako mislio. Sve dosad. Attilina je vladavina započela prije puno godina, jer ova vodena voluharica nije oduvijek bila kralj. Kad je imao samo nekoliko mjeseci i bio slatka kuglica krzna koja je težila jedva nekoliko dekagrama, u zoo shopu ju je kupila neka obitelj iz norveškog Hovsetera.
Kupili su mongolsku vodenu voluharicu zato što je malen debeo dječak iz te obitelji uperio prst u Attilu i vikao da želi upravo takvog štakora. I onda su njegovi roditelji izvršili ono što je taj
maleni bucko naredio. Hranili su Attilu ribljim kuglicama, najgorom stvari za koju je Attila znao,
stavili mu oko vrata nekakvu metalnu ogrlicu na kojoj je bilo ugravirano ime „Attila”, a onaj maleni
buco svakodnevno je mučio tu jadnu vodenu voluharicu, i to tako što ju je ubadao štapom dok je životinja bila u svojem kavezu.
Igrao se dječak tako baš svakoga dana, sve dok Attila od onih ribljih kuglica nije toliko narastao da mu je trebao novikavez; jednostavno više nije stao u onaj u kojem je dotad živio. Attila se radovao danu određenom za seobu u veći stan. Međutim, kad je dječak ugurao ruku u kavez da bi iz njega izvukao Attilu, životinja je razjapila svoju čeljust koliko god je mogla i zarila zube u to mekano, bijelo, ukusno ljudsko meso.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Uh. To je bila potpuno drugačija vrsta mesnih kuglica! I dok je mali dječak vrištao, a njegova krv liptala, Attila je zbrisao iz kaveza, jurio onoliko koliko je mongolska vodena voluharica mogla juriti, pobjegao iz stana, jurio nadzemljem Hovestera pa se spustio u kanalizaciju.
Otamo je vodena voluharica pronašla svoj put do središta Osla, gdje je njegovo divlje ponašanje ubrzo urodilo time da je zadobio poštovanje ostalih kanalizacijskih stanara. Norveški gradski štakori bojali su se Attile, i to svi. Od onih štakora ispod šahtova u podzemnoj željenici Majorstua pa sve do postrojenja za zbrinjavanje otpada u Akeru.
No baš ove noći, duboko ispod Osla, dok su Lisa i Mrva spavali spokojno kao bebe, Attila je bio obuzet golemim strahom. Voluharica je sjedila stisnuta uz kanalizacijsku cijev i drhturila od straha. U tračcima svjetlosti pred sobom je upravo bio ugledao… Nešto. Odbljesak zuba¯. Zuba¯ koji su bili veći čak i od njegovih. Ma je li moguće da je zaista istinita legenda koju je slušao svih ovih godina u gradskoj kanalizaciji Osla i njegova odvodnog sustava? Attila je osjećao kako njegovo srce mongolske vodene voluharice silovito udara od straha i kako oko njega postaje mračno, sve mračnije. Po prvi je put shvatio da tu dolje, u kanalizaciji, zapravo poprilično smrdi i da bi u ovom trenutku bio radije bilo gdje drugdje na svijetu osim u ovoj kanalizacijskoj cijevi u kojoj se sada nalazio. Čak i u svojem starom kavezu u Hovseteru. Pokušavao se utješiti. Sigurno je da je legenda morala biti izmišljena. Anakonda? Ma, da obična mortadela.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Anakonda je zmija udav koja živi u Amazoni, tamo gdje se hrani velikim vodenim voluharicama. Prema tome, nemoguće je da ona sad živi ovdje, duboko ispod Osla, gdje uopće skoro da i nema ni jedne jedine voluharice. Osim jedne, točnije. Attila je o tome kratko porazmislio. I dok je vodena voluharica tako mozgala, nešto je krenulo prema njoj. Bilo je golemo, kao kolut za plivanje, okruženo oštrim zubima velikima kao što je kornet za sladoled. Siktalo je i imalo takav zadah da je, u usporedbi s njim, ostatak kanalizacije mirisao kao cvjetna gredica.
I bilo je toliko zastrašujuće da je Attila jednostavno samo još jače stisnuo svoje ionako već zatvorene oči. Kada je voluharica polagano i sa strahom krenula otvarati oči, nešto je kružilo i kružilo oko nje. I bilo je još tamnije. Attili se činilo kao da više ne sjedi u kanalizacijskoj cijevi, nego u nečem još mračnijem. I činilo mu se kao da se zidovi pomiču, kao da se približavaju i stišću.
Kao da je vodena voluharica već bila u želucu tog… tog… Attila je počeo vrištati, otprilike baš kao što je vrištao i onaj mali debeli dječak kada ga je ovaj ugrizao, prije toliko mnogo godina.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati