Dnevnik gradske cure: Tjedan pozitive
Foto: Joanna Paciorek, ILustracija Index
ZNAŠ ono kak kažu: "Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše?" - e pa baš tak. Vratila sam se. Odmorna. Crna. S jednim stopalom koje se već guli, ali nema veze, trenutno sam mala karamelica i lijepo mi je. Toliko mi je lijepo u glavi da mi ništa ne smeta. Ni susjeda koja bubnja po prozoru u 3 ujutro. Ni sezona kiselih pazuha koja je opet počela u tramvaju. Čak mi je i Massimo ugodan za uho - čula sam neku pjesmu jučer u autu i nisam počela vikat PRESTANI NESTANI PRESTANI u smjeru radija - bilo mi je lijepo #dragiLastanejesamlitrudna?
Valjda je to tak kad se vratiš s godišnjeg i obuzmu te pozitivni osjećaji. Zato sam odlučila u kolumni imat tjedan pozitive. Ima ga hrpa ljudi na Fejsu - ono kad te netko nominira da tjedan dana pišeš samo o lijepim stvarima koje si radio taj dan i onda širiš lijepost po svijetu. Ja nominiram sebe. Odmah sad. Idemo.
Utorak (prošli, kad sam još pisala kolumnu broj 152)
Već 152 tjedna za redom, utorak dijelim na dva dijela - utorak prijepodne i utorak popodne. Već 152 tjedna za redom, utorak prijepodne mi je najgori dio tjedna, jer znam da do podneva moram attachat novi tekst i stisnut send. Bez obzira na sve. Boli glava, nisam se naspavala, ne stignem… utorku prijepodne je svejedno, ko razrednici koju ne zanima zašto nisi napisao zadaću preko vikenda. Ne volim utorak prijepodne jer uvijek dođe ranije nego što sam očekivala i uvijek mi se kesi u facu. "Tu sam, attach, send" - bez obzira na to koliko inspiracije imam ili nemam taj tjedan. U Corraleju je zagrebačko podne već u 11, tako da je send još bliži, a utorak prijepodne još opakiji, kao IT Stephena Kinga. Al pobijedila sam ga, i to već u 10 ujutro, što znači da je već u 10 ujutro počeo moj najdraži dio tjedna - utorak popodne. Mali balončić sreće u kojem imam najviše vremena na svijetu do sljedeće kolumne. Stignem sve. Stignem smislit sljedeću kolumnu. Stignem polizat sve sladolede koje želim. Stignem otić u Amsterdam i vratit se. Utorak popodne je vrijeme kad vjerujem da sljedeći utorak prijepodne neće bit tak jako strašan jer se imam vremena pripremit. Naravno da se neću pripremit jer sam lijeni kampanjac koji voli ležat do zadnjeg trena, ali utorak popodne je vrijeme za nerealne snove, lažna obećanja i šarene sladolede. U utorak popodne sam napokon uspjela dovršit knjigu koju sam počela čitat tjedan ranije. Richard Montanari, "The killing room" - dobar krimić. Sad se mogu bacit na Stephena Kinga kojeg sam za 9 eura kupila na benzinskoj. "Doctor sleep" - nastavak priče "The Shining." Utorak popodne je najljepši.
Srijeda
Stephen King i Richard Montanari su mi u torbi za plažu izvršili pritisak na najdraže naočale, koje su popustile i pukle. Na sreću, znam točno gdje ih mogu kupit u Zagrebu, i znam točno da još uvijek koštaju 59 kuna (i znam točno da postoji jedna cura koja bi mi sad rekla da ne smijem javno govorit da imam naočale sa štanda nego da moram glumit da nosim samo #ekskluzivno#skupo#nedostižno ali moje naočale sa štanda su najljepše naočale koje sam vidjela i nosit ću ih jer je bolje imat jeftine naočale nego jeftinu dušu iza skupih naočala #truestory). Dan sam provela u prekrasnoj laguni, gdje sam na bijelom pijesku čitala Stephena i čekala večeru. Srijedom se ide u Boardriders, restoran u kojem rade najljepše fajite a prije njih za predjelo dobiješ nachose, ali ne obične nachose koje tunkaš u umak i govoriš "mmm" - dobiješ nachose koji su zapleteni u topljeni sir, što znači da imaš leptiriće u trbuhu dok ih jedeš. I govoriš "mmm."
Četvrtak
Najljepši dani su oni dani kad se probudiš i ni ne očekuješ da ćeš doživjet nešto posebno. Tebi je takav dan možda baš danas. Možda ćeš upoznat najboljeg dečka na svijetu. Možda ćeš skužit oglas za posao, prijavit se i dobit ga. Možda baš danas u starim trapericama pronađeš 100 kuna (ili ako su full stare, 100 dinara). Meni je takav dan bio četvrtak. Nisam se zaljubila, nisam se zaposlila, nisam ni pronašla novce… al sam se nažderala ko nikad u životu (#ladylike), što je na ljestvici mojih prioriteta i romantičnih situacija pozicionirano poprilično visoko. Šetala sam Corralejom i obavljala shopping suvenira, što je posao nakon kojeg full ogladniš jer te na sve strane pozivaju da uđeš baš kod njih i kupiš baš njihov otvarač za bocu u obliku pimpeka. Stala sam u dućan kupit čokoladicu da se ne srušim od gladi i pronašla novog Stephena. Za 5 eura, knjiga "Full dark, no stars", taman u pravo vrijeme jer sam pri kraju s "Doctor sleep." Odustala sam od čokoladice jer mi se od Stephena digao šećer i krenula doma, ili sam barem mislila da je doma mjesto na koje idem. Onda su me oteli indijci. Na putu do kuće svaki dan srećem simpatičnog indijca koji zove turiste da sjednu u indian place 50 metara lijevo. Uvijek ga ignoriram, ali ovaj put sam odlučila odvest Stephena tamo i probat indijsku kuhinju koju nikad nisam jer kajaznam, nisam. Naručila sam SVE. Dva predjela, dva glavna jela (jer isprobavam i želim raznolikost), tri priloga. "Bit će mi i za ponijet doma" - kažem si ja, "pa ću jest i sutra." Možda griješim, ali mislim da nikad u životu nisam jela finiju hranu. Sve je najfinije, sve je najbolje, i sve sam pojela, tako da sam jedva došetala do kuće kasnije. Četvrtak je krenuo kao najobičniji dan - kad sam se probudila, nisam imala pojma da ću baš danas jest najfinije stvari IKAD. Plus, novi Stephen mi je u torbi za plažu, što je uvijek dobro.
Petak
Sutra idem doma. Rekao bi čovjek da će mi bit žao ali nije. Tu sam 2 tjedna i ovdje su bazeni i sladoledi i palme, ali u Zagrebu su ljudi. Ljudi koji ti pošalju "Sretan put!" kad ideš, ljudi koji te pitaju kak ti je tamo, ljudi koji jedva čekaju da se vratiš pa da zajedno ližete sladolede i pričate o lijepim stvarima. Tim ljudima treba kupit suvenire, a s obzirom na to da sve najbolje suvenire drže Kinezi, ideš u Kineski dućan. Kineski dućani u Corraleju su next level shit. Na blagajni sjedi nezainteresirana kineskinja koja na mini TV-u gleda kineske sapunice i boli ju briga dal ćeš ukrast nešto jer je sad trenutak kad će saznat jel Xiu-Yang sin od Piu-Minga ili od Chu-Fonga koji je brat od Shu-Yenga koji je sam svoj djed i pas. Na policama možeš nać sve, i kad kažem sve, ne mislim svašta nešto, nego SVE, i to bez nekog logičnog redoslijeda. Kip Isusa koji stoji pored lepeze sa slikom Pariza pored koje je kip Buhhde na koji je naslonjen Disneyevog Šilju pored kojeg je bušilica pored koje je tužna Barbika na koju je naslonjena zdjela s ilustracijom kukuruza koji se ne vidi dobro jer je pored zdjele mitraljez. Otvarači boca u obliku pimpeka u svim veličinama ovdje stoje pored ogromnih kipova papiga, pored školskih bilježnica i setova za poker stoje kondomi koji se zovu Sensinity (jer ništa ne kaže siguran seks kao 12 kondoma iz čajna šopa za 1 euro), i naravno, tu je neizostavan set noževa koji stoji pored kutije s viklerima. I taman kad misliš da ne može bolje - može, jer dođeš na odjel s parfemima koji stoje na polici između tampona i škara za vrtlarenje. Parfemi izgledom neodoljivo podsjećaju na originale koje možeš kupiti u parfumerijama, al naravno da se ne smiju isto zvat pa se zovu… slično. Izbor je velik, pa možeš dragoj osobi donijet novi Prady, ili Versos, ili možda Deseil, a ako voli malo nježnije varijante tu su Karlin Clevin, Armanidi i moj najdraži, Dolce&Donna Blue light. E da, možeš i kupit magnet na kojem piše "London", jer zašto ne?
Subota
Idem doma. Doma, gdje su ljudi i sladoledi i situacije. Doma, gdje je friška posteljina. Doma, gdje mama upravo radi welcome home čizkejk (za koji još ne znam) dok brat zatvoren u sobi uči za Pravosudni ispit. Kofer je spakiran i pun pijeska jer je pijesak konstanta u Corraleju, ali dobra vijest je da je u njega sve stalo. I novi parfemi koji su tamo jako jeftini, i drveni majmuni koje sam kupila jer imam fetiš na majmune (#exboyfriendsexcluded), i nove tenisice na kojima je nacrtano cvijeće i koje mirišu po cvijeću. "Hey, I put some new shoes on and suddenly everything's right" - doma, gdje je za malo više od mjesec dana i Paolo Nutini. Doći ću prije razglednica koje sam poslala, ali nema veze. Bitno je da sam ih poslala. Ljudi danas više ne šalju razglednice, a razglednice su lijepe. Let od 4 i pol sata do Milana, pa još do Ljubljane, pa još do Zagreba, što je puno, ali Ed Sheeran mi je romantičan u slušalicama pa možemo putovat do preksutra.
Nedjelja
Zagreb, pola 8 ujutro, tu sam. Majčin dan je, i sva sreća na putu do doma taman ima cvjećarna pa mogu kupit i cvijeće. Isprala sam ocean iz kose - najljepše je doć doma u vlastitu kadu, pod vlastiti tuš. Znam da je za ručak juha od graška, pohano meso i pire, al ne znam i to da je mama napravila i čizkejk koji me čeka u frižideru. Čeka me i svježa posteljina, i čista pidžama, i oprani prozori. Čekaju me i ljudi čiji suveniri su još u koferu. E da, i sutra ne moram na posao.
Ponedjeljak
"There's no place like home, there's no place like home…" - uvijek sam nekak mislila da Dorothy ne zna o čemu priča dok je lupkala cipelicama u dvorcu Čarobnjaka iz Oza. Ali zna. Bilo mi je najljepše, ali drago mi je da sam doma. Doma, gdje u hodniku zgrade miriši po filanim paprikama i pečenom piliću. Doma, gdje za doručak jedem čizkejk i gdje je najfinija kava. Doma, gdje danas mogu bit cijeli dan iako je ponedjeljak. Ponedjeljak je, a ja ne moram na posao gledat nabujale dojke svog "direktora" i slušat slovenske floskule koje su loše kao i hrvatske floskule, ali zvuče još ružnije. Doma, gdje su ljudi s kojima volim lizat sladoled. I naočale za 59 kuna koje me sigurno čekaju tamo gdje sam ih našla i prvi put.
Utorak
Utorak prijepodne. Opet je tu, i opet mi se ceri u facu. "Attach, send, nećeš stić Andrea, nećeš." Dok ovo tipkam, sat na mom kompjuteru pokazuje 10:40. U frižideru je još trećina čizkejka, u koferu trećina suvenira jer sam već lizala sladolede s dragim ljudima, na stolu nove naočale koje sam platila 59 kuna. Zagreb je isti kao i prije 2 tjedna, zapravo skoro isti, malo je ipak ljepši, potpuniji, smisleniji. Ni danas ne moram gledat nabujale dojke "direktora." Paolo Nutini je još jedan dan bliže. Još malo je utorak popodne. "Nećeš stić Andrea, nećeš!" Sat kaže 10:45. Utorak prijepodne. U 10:50 ću već poslat kolumnu. Attach. Send. U 10:51 ću sjest na krevet sa svježom posteljinom i jest čizkejk. U 10:51 počinje utorak popodne.
Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati