Foto: Screenshot; Sport Express.ru

SLAVEN BILIĆ u velikom je intervjuu za ruski Sport Express rezimirao 2012. godinu. Pričao je i o ostvarenim ciljevima i planovima u Lokomotivu, najvećim problemima s kojima se susreo kao trener moskovskog kluba te se prisjetio razdoblja kada je bio izbornik Hrvatske.

Kratka analiza 2012. godine, kako ste se snašli u ulozi trenera Lokomotiva?

"Mislite da je bilo nešto posebno teška godina? Pa, ja nisam osjetio nikakvu promjenu. Postao sam trener Lokomotiva što je izuzetno težak posao, ali znam da su mnogi sanjali o tome kako će preuzeti taj klub. Nije bilo lako voditi Hrvatsku i onda otići u Rusiju. Međutim, tri kvalifikacijska ciklusa s Hrvatskom su bila kompliciranija od sadašnje sezone", rekao je Bilić u uvodu.

Vaši prvi dani u Lokomotivu?

"Bilo je posla preko glave. Morao sam upoznati ekipu, a osim toga ozlijedili su mi se ključni igrači poput Pavljučenka, Zapatera, Caiceda, Torbinskog. Nakon Eura igrači su mi se vratili iscrpljeni. Sada je puno lakše jer vidim što ovoj momčadi treba, mogu ući u glave svojih igrača i riješiti probleme koje imaju".

Najveći problem koji ima Lokomotiv?

"Ono što nas krasi je karakter. Nikada se ne predajemo i tko zna koliko smo utakmica dobili jer smo izgarali na terenu. Ipak, nedostaje nam igrač koji bi nam povezao sredinu i napad", rekao je Bilić.

Kako vi pripremate svoje igrače pred neku važnu utakmicu?

"Ovako da vam kažem. Ja sam u svojoj karijeri vodio tri velike momčadi - Hajduk, Hrvatsku i Lokomotiv. Gdje god sam došao željeli smo biti prvi. Morate shvatiti, nogomet nije zabavna škola. Ako vam igrač kima glavom - to je loše! Ne želim takve igrače koji su kao zečevi. Meni trebaju lavovi. Igrači koji će se potući za pobjedu bilo gdje. Da vam otkrijem malu tajnu. Ja vam sjednem s igračem, pokažem mu zid koji je crne boje i kažem mu "Ovo je bijeli zid". Ako on potvrdi, onda znam da neće biti ništa od njega", objasnio je Bilić svoju pomalo čudnu taktiku upoznavanja igrača.

Nakon Lokomotiva, Bilić je govorio o periodu kada je bio izbornik reprezentacije.

Danijel Pranjić vam nije htio pružiti ruku nakon prijateljske utakmice protiv Irske. Sjećate se toga?

"Da, vidim da se i vi sjećate. Bilo je to u kolovozu 2011. u Dublinu. To je bilo teško razdoblje za mene. Pranjić je pozdravio suigrače, moje suradnike na klupi, a mene je zaobišao. Čim se to saznalo odmah je nastao pravi skandal. Bio sam zabrinut", priznao je Bilić.

U Hrvatskoj su govorili da ste prijatelj s igračima. Neki treneri tvrde kako trener i igrač ne smiju biti jednaki. Kako bi gledate na to?

"Najbitniji dio našeg posla je motivacija. Churchill je, primjerice, svoje govore pripremao danima. To je logično. Trener, pak, ne smije imati dugačke govore prepune statističkih podataka jer igrač to neće moći probaviti. Bitno je da razgovarate s igračima, Schaefer je uvijek htio čuti naše mišljenje, ali njegova je uvijek bila zadnja. Evo na primjer, Luka Modrić mi je jednom prišao tijekom treninga i rekao: "Šefe, ako zbilja želite ja ću igrati na desnoj strani, ali samo sam htio reći da se najbolje osjećam kada sam lijevo. Tamo imam više slobode, mogu ulaziti u sredinu terena, češće šutirati..." Poanta je u tome što meni nikada igrači nisu naređivali gdje će oni igrati. Uvijek je postojala distanca između mene i igrača, ali sam ih uvijek bio voljan poslušati. Znam neke trenere kojima se niste smjeli uopće približiti."

Koji?

"Ma jedan koji me trenirao u mladim danima još za vrijeme Jugoslavije. Srećom, s njim sam bio kratko vrijeme"

Miroslav Blažević?

"Ne, ne! Ćiro je drugačiji, on vam je u nekim situacijama bio strašno strog, dok je s druge strane bio nevjerojatno liberalan. Na terenu se derao na nas, a po noći bi došao u našu sobu gdje bi zapalio cigaretu i popričao s nama. Međutim, kada se radilo nije bilo popusta."

Vi ste isto pušač?

"Tu i tamo zapalim. Nekoliko nas je pušilo dok smo igrali za Hrvatsku, ali nitko nije pušio pred Blaževićem. Mislim, nismo se skrivali, ali recimo kada bih ga vidio u restoranu da mi prilazi, ugasio bih cigaretu i nakon što bi on sjeo tada bi polako zapalio"

Jednom ste bili najbolje plaćeni branič u Premiershipu. Protiv koga vam je bilo najteže igrati, protiv kojih napadača?

"Pa bilo je dosta napadača koji su me namučili, ali i obrnuto. Međutim, ako bih morao izdvojiti to bi bili Alen Bokšić koji bi vas uništio u potpunosti, ali ne bi postigao gol. S druge strane, Davor Šuker je igrač kojeg je bilo lako čuvati, samo je problem bio taj što bi nakon utakmice pogledao semafor i vidio njegovo prezime pod strijelcima. On bi postigao gol ni iz čega."

Najšokantniji trenutak u vašoj trenerskoj karijeri?

"Četvrtfinale Eura protiv Turske. Zabili smo u 119. minuti, primili gol u 122. i na kraju ispali na penale. Šok."

Jeste li plakali?

"Ja sam sentimentalan. Plačem na filmove poput "Hachiko: Priča o psu". Ali nakon ispadanja u Beču nisam plakao, pokušao sam utješiti svoju momčad, smiriti ih. Nisam imao vremena za plakanje."

Kako vas je hrvatska javnost percipirala?

"U jednom kratkom periodu bio sam iznimno voljena osoba. Proglašavali su me osobom godine, davali mi vina, pršut, nudili mi angažmane u reklamama i slično, ali sve sam odbio."

Zašto?

"Nisam htio da moje ime i prezime iskače previše. Da se non stop vrtim na televiziji, novinama, posterima. Svima bih dosadio. Novinari su me opsjedali i tražili intervjue, ali meni se nije dalo pričati o autima, kućanskim aparatima, namještaju i ostalim glupostima. Ubrzo sam postao nepoželjan, a tada su novinari počeli izmišljati priče o meni".

Kupili ste dionice Hajduka. Jeste li ikada požalili zbog tog poteza?

"Nisu to dionice Uniteda ili Barcelone, pa da ostvarujete profit. Hajdukove dionice su neprofitne. Zašto sam ih kupio? Hajduk je bio u ozbiljnoj financijskoj opasnosti. Asanović, Bokšić, Štimac i ja kupili smo ih kako bismo pomogli matičnom klubu. Nas četvorica dali smo oko 10 milijuna kuna, a to je zbilja ogroman iznos."

Da vas Hajduk ponovno pozove u pomoć, biste se odazvali?

"Da, ali ne u financijskom smislu. To si ne bih mogao priuštiti."

Mnogi vaši igrači koje ste vodili u reprezentaciji su vjernici. Pletikosa je jednom rekao da uvijek nosi majicu s likom Gospe. Što je s vama?

"Ja nosim križ na lančiću i prsten. Inače, prsten je dar jednog hrvatskog svećenika koji mi je rekao da je prsten napravljen na oltaru talijanske crkve. Veoma je skup, ali to je zato što je napravljen u limitiranom izdanju. Hrvatska je, inače, vrlo religiozna zemlja. Ja mislim da su oni koji ne vjeruju u Boga, duhovno osiromašeni", za kraj će Bilić.