Marijan Pušnik je miljenik sreće, to je sad već svima jasno. Slovenac je nakon katastrofalne igre svoje momčadi kod Iasija, na kraju nekako uspio izvući remi i u Split donijeti itekako aktivan rezultat, a ovo što je večeras u Vinkovcima preživio, vjerojatno ne bi poželio ni najgorem neprijatelju.

 

Nakon utakmice u Vinkovcima možemo slobodno ponoviti onu po tko zna koliko puta isfucanu frazetinu o varljivosti nogometa te onu da ne pobjeđuju uvijek bolji, već oni koji imaju više sreće.

Jer Hajduk u Vinkovcima ne da nije zaslužio tri boda, Bijeli nisu zaslužili ništa više od poraza s obzirom kako su igrali i kakav je bio raspored snaga na travnjaku vinkovačkog stadiona gotovo cijeli susret.

 

Nakon početnog ništavila, na koje smo nažalost već navikli gledajući godinama mizerni nogomet u tužnom nam HNL-u, Hajduk je gotovo iz ničega poveo. Vojković je prošao, dodao je do Vlašića, a ovaj nekako gura loptu na udarac Bašiću, koji se na udarac namještao sa 16 metara. Lopta je putem zakačila Franu Vitaića, promijenila je smjer i na krivoj je nozi uhvatila vratara Matkovića.

 

Od tog trenutka, travnjakom je zagospodarila momčad u nebesko plavim dresovima. Hajdukov vezni red konstantno je gubio raspored, linije su pucale po svim šavovima, a obrana Bijelih nastavila je tamo gdje je stala u Rumunjskoj. Nevjerojatna je količina nesigurnosti, straha, zbunjenosti, ali i nogometnog neznanja u posljednjoj liniji Hajduka. 

 

 

Baša je bio neukrotiv za zadnju liniju Splićana i u dva navrata se našao u odličnim prigodama. Posebno je bila dobra šansa u 31. minuti. Obrana Hajduka je bila tko zna gdje, a Baša se pokraj ''uspavanih ljepotica'' u Bijelom našao sam ispred Stipice. Tukao je solidno s nekih 13, 14 metara, Stipica je već bio svladan, ali je lopta prohujala pokraj njegove desne vratnice. Dojam je da je napadač Vinkovčana trebao napraviti još korak dva naprijed.

 

 

Međutim, ono što su domaći promašili u 40 minuti spada u rubriku vjerovali ili ne. Pejić je katastrofalno pogriješio, ničim izazvan dodao je loptu Vitaiću, koji pronalazi na drugoj vratnici kao duha samog Ugrinu, a ovaj neometan s tri metra loptu šalje pokraj vrata, umjesto u praznu mrežu. Nevjerojatno.

 

 

Početak nastavka bio je identičan prvom poluvremenu. U prvih 20 minuta nismo vidjeli baš ništa zanimljivo, a onda je hajduk dva puta zaprijetio, najprije preko Ćosića, koji nakon kornera tuče neprecizno glavom, a onda i preko Mujana, koji je iz dobre pozicije neprecizan.

 

I onda dvije minute užasa pred vratima Stipice. Dva kornera zaredom i dva mrtvaca. Nakon prvog, Stipica grubu griješi, leti u prazno, a s crte spašava Pejić. Da bi iz ponovljenog ubačaja iz kuta Jerbić pucao, lopta je išla prema mreži, a s crte je izbio Bilij, no lopta se vratila Jerbiću, čiji udarac ovaj put s gol linije spašava Ćosić. Nakon tog posljednjeg pokušaja igrači Cibalije signalizirali su da je Ćosić loptu izbio nakon što je ova već bila u vratima, no Marić nije ništa svirao. Gledajući ponovljenu snimku teško je bilo procijeniti je su li povici igrača Cibalije bili opravdani, no bila je to sumnjiva situacija u svakom slučaju.

 

 

 

Cibalia je i dalje napadala, a Hajduk se branio. No, bilo je vidljivo da je bivši drugoligaš na izmaku snaga i da su šanse da će zabiti izjednačujući gol sve manje. U jeku jalovih, očajničkih i stihijskih napada Vinkovčana, Nikola Vlašić je u sudačkoj nadoknadi još jednom dokazao da je (u odsutnosti Sušića) daleko najbolji igrač Bijelih i Hajdukova jedina prava vrijednost. Blankin brat je izveo pravu majstoriju kad je na brazilski način, petom izbacio Kožulja, koji zabija za konačnih 2:0.