EURO 2016

GRBOVI I DRESOVI EURA Nepoznata i jako zanimljiva priča

KLJUČNI PODACI
  • Prvim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića predstavljamo skupine i sudionike Eura njihovim grbovima i bojama
Piše: Hrvoje Petrović
srijeda, 8.6.2016. 16:00
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Prvim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u. 

ZAŠTO je talijanski dres plave boje, iako je uopće nema na zastavi te zemlje ili zašto je na njemačkom dresu bijelo-crno kombinacija, kada znamo da takve nema na zastavi države. Zašto je irski dres zelene, a ne narančaste boje koja zauzima jednaki prostor na nacionalnoj zastavi? 

Ne stoji iza svih boja neka poruka ili povijesna priča. Ponekad one jednostavno označavaju prirodna bogatstva ili pejzaž zemlje, ili, pak, simboliziraju plemenite vrline koje autori tobože pripisuju određenoj državi i njenim ljudima.
 
Što nam reprezentacije na Euru poručuju njihovim grbovima i bojama dresova?
 
Cilj ovih tekstova je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti? 
 
Ono što razlikuje ovaj pregled opće povijesti od ostalih jest pristup s modernističkim shvaćanjem nacije i nacionalizma kao političkog i društvenog konstrukta nastalog u specifičnim uvjetima modernog društva. Dakle, sve što osobu čini pripadnikom neke nacije (vjerovanje u zajedničke pretke, mitove, jezik, religija, solidarnost prema sunarodnjacima, društvene vrijednosti itd) ne stječe se rođenjem, već kroz procese socijalizacije i duh odgoja. O tome ga uče u školi, u društvu, crkvi, kod kuće, jednako kao što su učili i njegove roditelje.
 
Francuska: Kako je galski pijetao od simbola potlačenih, došao do grba ponosa nacije?
 
Francuska trobojnica, jasno istaknuta na rezervnim dresovima, prvi je put predstavljena tijekom Francuske revolucije krajem 18.st., čije će ideje (tek) u idućim desetljećima uzdrmati temelje tadašnjeg feudalnog društvenog sustava, ali i identitete ljudi i država. Inače, izvedena je iz stare kraljevske bijele zastave povezane s bojama Pariza, plavom i crvenom, budući da je pariška masa bila pokretač i odlučujuća snaga Revolucije. Ravnomjerno raspoređene simbolički predstavljaju prosvjetiteljski slogan koji je postao parola Revolucije - "jednakost, sloboda i bratstvo". Kraljevina Francuska stoljećima je bila monarhija u kojoj u kojoj se legitimnost kraljeve vlasti temelji na "milosti Božjoj", što je uostalom bio slučaj i za sve druge europske države. Osnovne su misli Revolucije bile jednaka prava za sve ljude, što je u praksi značilo rušenje višestoljetnog feudalnog poretka i legitimnost kraljeve vlasti na temelju "volje naroda", a tu bi svoju volju narod (u teoriji) ostvarivao kroz političke stranke u parlamentu.
 
 
 
 
 
Da bi narod uopće bio u mogućnosti birati svoga predstavnika morao bi dobiti svoja "građanska prava", odnosno jednakost po zakonu s dotad privilegiranim plemstvom i svećenstvom. Nadalje, prijelaz iz staleškog u građansko društvo, gdje svaki građanin, odnosno stanovnik države, ima osnovna ljudska prava, bio je jedan od osnovnih uvjeta za nastanak novog tipa zajednice – nacije. Istovremeno, Revolucija je istakla novi tip države - nacionalnu državu - u kojoj može postojati samo jedna nacija kao "politički narod", tj. onaj koji ima pravo sudjelovati u vlasti te države. Upravo zato galski pijetao, prikazan na grbu reprezentacije, postaje simbol francuske nacije. Naime, njime se ukazuje na novi društveni poredak u kojem većinski i dotad neprivilegirani narod - na koje se gledalo kao na potomke romaniziranih Gala - ulazi na političku scenu i postaje suveren umjesto privilegiranog plemstva - potomaka germanskih Franaka.
 
Ideje Revolucije ugrozile su temelje starih carstava i kraljevstava koji su se zasnivali na tradiciji, dinastičkim pravima i međunarodnim ugovorima. Iako će se proširiti Europom s Napoleonovim osvajanjima početkom 19.st., zbog restauracijske politike koja je uslijedila nakon njegova pada svoj će puni zamah dobiti tek u drugoj polovici 19.st. Radi održavanja jedinstva raštrkanih dijelova kolonijalnog Carstva, francuskim ideolozima (za razliku od njihovih srednjo-istočno europskih suvremenika) pri definiranju nacije nije bilo važno nekakvo zajedničko "krvno podrijetlo" već im je važnije bilo rođenje na francuskom teritoriju te iskazivanje lojalnosti naciji i spremnost za žrtvovanjem regionalnih kulturnih posebnosti (jezik, običaji) u ime jedinstvenog jezika, kulture, vrednota i jedinstvene nacionalne države. Model će slijediti i druge zapadnoeuropske zemlje. Još su u drugoj polovici 19.st. u Francuskoj su živjele brojne etničke grupe u regijama Akvitaniji, Provansi, Bretanji, Korzici itd. koje se nisu osjećale Francuzima niti su znale francuski književni jezik koji se govorio u regijama oko Pariza. Konstruiranje francuske nacije je teklo sporo, ali uspješno pri čemu je veliku prednost imala činjenica da je Francuska bila samostalna i centralizirana država s višestoljetnom tradicijom političkih granica i sličnost među romanskim jezicima.
 
Albanija: Skenderbeg je mijenjao vjere kao dresove, ali njegovo znamenje krasi albanski
 
Stanovništvo od kojeg se u 19. i 20.st. konstruirala albanska nacija bilo je stoljećima naseljeno unutar Osmanskog Carstva, bez ikakvog standardiziranog albanskog jezika, bez ikakve ideje o zajedništvu, a bilo je i podijeljeno na tri vjere i dvije glavne plemenske skupine. Ni u prvoj polovici 20.st. nisu napuštali tradicionalni plemenski način života i krvnu osvetu.Iako bizantski izvori od 11.st. za područja sjeveroistočno od jadranskog Drača i zapadno od Ohrida počinju upotrebljavati izraze Albanon, odnosno latinski Albanum i Albania,nikada nije postojala nekakva srednjovjekovna albanska država za kojom bi albanski ideolozi u doba uspona nacionalizma, poput brojnih drugih u Europi, mogli ukazivati na određena povijesna prava za stvaranjem nacionalne države.
 
Osim što su ukazivali na svoje korijene od Ilira iz rimskog doba te svojatali antičko Ilirsko kraljevstvo kao svojevrsnu preteču albanske države, konstruktori albanske nacije su u duhu nacionalnog romantizma na nivo nacionalnog heroja uzdigli Skenderbega, uz kojega se vežu i prikazani orao i kaciga s reprezentativnog grba, pretvorivši i njega samog u etnički čistog Albanca. U stvarnosti je on kao dječak prešao na islam, a nakon što je dezertirao iz osmanske vojske te nanovo preobratio na pravoslavlje, više od dva desetljeća sredinom 15.st. je bio vođa protuosmanske pobune na današnjem području Albanije. Također, zanimljivo je kako su isti zamaglili religiozne aspekte Skenderbegove borbe, odnosno njegovu borbu protiv muslimana, budući da je većina albanskog stanovništva islamske vjeroispovijesti. Mitom se ujedno željelo prikazati i žrtvovanje Albanaca u "obrani Europe od invazija azijskih hordi".
 
 
 
 
Prvim i rezervnim garniturama Albanije dominiraju crvena i crna boja - koje su izvedene iz nacionalne zastave, prvi puta predstavljene tijekom Prvog balkanskog rata kada je ujedno i nastala država Albanija (1913). Od jednake važnosti (ako ne i više) kao i pozivanje na određena povijesna i etnička prava, za stvaranje nacionalne države su značajne pogodne međunarodne okolnosti. Tako je za nastanak Albanije izuzetno bila važna podrška Austro-Ugarske koja je time željela uništiti želje kraljevine Srbije za izlazom na Jadran. Time su se pogoršali ionako loši srpsko - austrougarski odnosi koji su bili već uvelike narušeni prethodnom austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine (1908). Sve će ubrzo kulminirati srpskom upletenosti u ubojstvo Franje Ferdinanda (1914) što će u konačnici rezultirati Prvim svjetskim ratom. Inače, konstantu u albanskoj vanjskoj politici predstavljat će krvavi sukobi sa Srbima oko Kosova. Naime, iako su nakon Balkanskih ratova Albanci dobili državu, središte njihovog nacionalizma - Kosovo - našlo se od 1912. u sastavu Srbije, a zatim i Kraljevine Jugoslavije. S druge pak strane, Srbi za Kosovo ističu povijesno pravo, a mitovi vezani za Kosovsku bitku nalaze u središtu nacionalnog identiteta, pa ono kao "sveta zemlja" ni pod koju cijenu ne smije biti predano tamošnjoj albanskoj većini.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
 
Rumunjska: Trobojnicu koju su proslavili Hagi i društvo, odobrio je turski sultan
 
Rumunjskim grbom i dresovima dominira njena nacionalna trobojnica - plavo-žuto-crvena - koja se u horizontalnom i vertikalnom obliku koristila na području kneževina Vlaške i Moldavije u razdoblju popularizacije ideje nacije i nacionalne države kroz 19.st. Područje Vlaške, sa Bukureštom, predstavlja povijesnu jezgru današnje Rumunjske. Još od kasnog srednjeg vijeka sudbina Vlaške i njoj susjedne kneževine Moldavije biti će usko povezana. U obje je prevladalo pravoslavlje, a antička rimska okupacija je ostavila za sobom grubi oblik latinskog u napuštenim područjima koji će razlikovati tamošnje stanovništvo od njegovih susjeda (Slavena i Mađara). Iako još u srednjem vijeku 60 posto rječnika činile su posuđenice iz slavenskih jezika, ili, pak, iz grčkog ili albanskog.
  
Iako se navedene tri boje mogu pronaći na pečatima vlaških vladara iz 16.st, one "ulaze u modu" sa štitovima i zastavama neuspješnog Vladimirescuovog pokreta za nezavisnost Vlaške. Ipak, ubrzo kneževine dolaze pod ruski protektorat tijekom kojeg će nastaviti podizati nekoliko više-manje neuspješnih buna, a sultan je prvi put odobrio trobojnicu 1834. na zahtjev vlaškog kneza. Veću će popularnost trobojnica steći tek u neuspjelim ustancima Rumunja revolucionarne 1848., najprije u Vlaškoj, a zatim i u Moldaviji te Transilvaniji. Sam naziv za naciju - Rumunji - (Român) posljedica je romantičarske teze o rimskom podrijetlu stanovništva tih regija koji su pričali romanskim jezikom, a takva ideja nastala je još pod utjecajem renesanse u 16.st. kada su intelektualci u gotovo svim dijelovima Europe pokazivali jaču zainteresiranost za antiku. U Vlaškoj i Moldaviji su nastali pokreti za donošenje ustava i protiv ruskog protektorata, što je u konačnici nakratko ujedinilo dotadašnje neprijatelje - ruskog cara i osmanskog sultana - u krvavom svladavanju tamošnjih ustanika.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Rumnji, pak, unutar Austrijskog Carstva - u Transilvaniji, Bukovini i Banatu- ponajprije su težili priznavanju rumunjske nacije, a zatim i autonomije, unutar postojeće države. Međutim, politički nejedinstven, s nekoliko političkih frakcija uperenih i protiv cara i revolucionarnih Mađara i lokalnog njemačkog stanovništva, tamošnji rumunjski pokret je doživio slom. U kontekstu Istočnog pitanja, dolazi do ujedinjenja kneževine Moldavije i Vlaške (1859.), s jednim zajedničkim knezom. Uz Rusiju, koja je težila kontroli Crnog mora te si nastojala otvoriti put prema Istanbulu i tjesnacima, mogućnost uspostave neovisne Vlaške i Moldavije privlačila je i Veliku Britaniju jer bi one, osim izvoza žita,  bile koristan tampon između Rusije, Habsburške monarhije i Osmanskog Carstva te između Rusije i Dardanela. Ujedinjene kneževine su koristile crveno-žutu-plavu trobojnicu u horizontalnom obliku. Ubrzo su nakon ujedinjenja uzele jedinstveno ime - Rumunjska (Romania) (1862). Kneževina Rumunjska je već 1867. prihvatila trobojnicu u vertikalnom obliku kakva se i danas koristi.Formalni sultanov suverenitet zadržat će se ipak do Berlinskog kongresa (1878.) kada Rumunjska dobiva i potpunu nezavisnost. Ogromno područje Transilvanije (ili Erdelja), povijesno vezano za ugarsku krunu, ali s većinskim stanovništvom romanskog govornog područja, priključit će se Rumunjskom tek s raspada Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata.
 
Švicarska reprezentacija puna muslimana, ali s grbom i zastavom štiti kršćanstvo
 
Grb s bijelim križem na crvenom polju ukazuje na povijesnu poveznicu Švicarske sa Svetim Rimskim Carstvom. Naime, jedna od zastavi Carstva bila je i bijeli križ (produžen do rubova) na crvenom polju, što je pak simboliziralo carevu ulogu kao zaštitnika kršćanstva. Također, kada je car garantirao određena prava nekojoj državici ili gradu, crvena zastava - ponekad s bijelim križem - označavala je slobodu od bilo koje druge svjetovne vlasti, osim one careve. Upravo su krajem 13.st. pojedini kantoni (koji danas čine Švicarsku) najprije uspostavili neposredniju vezu s carem i time spriječili pokušaje obitelji Habsburg u širenju svoje vlasti nad njima, a zatim će im se u iduća dva stoljeća pridružiti i još nekoliko susjednih kantona koji će težiti i potpunoj samostalnosti od Carstva. Zajedno su stvorili velik blok alpskog područja koje se lako moglo braniti. Nakon što se krajem 15.st. savez kantona riješio i posljednjih ostataka carskih obveza, za njih će se ustaliti naziv Švicarska konfederacija prema najjačem među njima - Schwayzu.
 
Teritorij Konfederacije se od 16.st. do Napoleonovog pohoda početkom 19.st. nije mijenjao, većina stanovnika govorila jednim od brojnih njemačkih patoisa, a vladala je labava koalicija kantonskih aristokratskih oligarhija. Tajna dugovječnosti Konfederacije je u tome što je protiv vanjskih neprijatelja zadržala dovoljnu jedinstvenost naroda, a protiv unutrašnjih dovoljnu jedinstvenost oligarhija, primjerice u seljačkim bunama vladarima bi priskakali u pomoć vladari drugih kantona. Trinaest kantona Konfederacije je još u 18.st. bili krhka država čija jedina zajednička institucija, Dieta, zapravo vijeće veleposlanika kantona bez prave moći odlučivanja.
 
 
 
 
Naravno, crveno-bijela nacionalna boja izvedena je iz zastave (preslika grba) koja je kao službena uvedena tek krajem 19.st (1889), a njene se varijacije mogu pratiti od postnapoleonskog razdoblja. U razdoblju nakon Napoleona se i definitivno afirmira švicarski identitet. Švicarska se kao moderna nacija ne zasniva na taloženju mitova o porijeklu, o nekakvom prekidu s prošlošću, zlatnim vremenima, velikim granicama i sl. već na mitovima o identitetu koji su se razvijali oko srednjovjekovnih likova poput Wilhelma Tella, Arnolda Winkelreida i Nicolasa de Fluea (povijesno postojanje je doista dokazano samo za potonjeg) te zakletve na brdu Rütli. Putem njihovih priča ističu se motivi odanosti, solidarnosti, težnja samoći u prirodi i u planini itd.
 
Ponos, hrabrost, sloboda označavaju švicarski suverenitet prema van, a individualizam i samotnost želju da se ostane po strani. Kao takvi, mitovi o njima afirmiraju jedinstvo kao rezultat želje za nezavisnošću i različitost kao rezultat afirmacije vlastitih razlika. Također, i švicarska mnogojezičnost je proizvod ranog 19.st. kada je Konfederacija u napoleonskom i postnapoleonskom razdoblju dobila proširenje na područja talijanskog i francuskog govornog jezika. Upravo njena četverojezičnost je najjasniji primjer neispravnosti razmišljanja kako je postojanje zasebnog jezika dokaz postojanosti zasebne nacije, odnosno primjer da određena zajednica neće izgubiti status nacije ako svoj jezik ne naziva vlastitim imenom. Više od pola Švicaraca govori varijantom policentričnog njemačkog jezika, pri čemu se i pravopis u Njemačkoj razlikuje od pravopisa u Švicarskoj.
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije