RUKOMET

Igor Vori za Index: Nisam se htio oprostiti od repke. Teško je priznati kad nisi najbolji

KLJUČNI PODACI
  • Igor Vori nije na popisu kandidata za Euro u Poljskoj
  • Za Index je otkrio kako je doživio tu odluku izbornika Babića
Piše: Saša Čobanov
ponedjeljak, 11.1.2016. 12:04
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Guliver Image/Getty Images

NAKON 13 godina službe, Igor Vori po prvi put će propustiti neko veliko natjecanje. Sada već bivšeg kapetana i prvog pivota reprezentacije neće biti u Poljskoj na Europskom prvenstvu, koje traje od 15. do 31. siječnja.

Vori je u intervjuu za Index otkrio kako se pomirio s odlukom izbornika Željka Babića, a prisjetio se nekih najsretnijih i najtužnijih trenutaka u svojoj reprezentativnoj karijeri.

Za početak, 32:17 poraz od Slovenije samo šest dana prije početka Eura. Što se dogodilo u Kopru?
 
''Odmah pa u glavu. Što se dogodilo? Ništa dramatično. Naravno, nekoliko dana prije početka jednog ovako velikog turnira sigurno nije dobro izgubiti s tako visokom razlikom, no morate uzeti u obzir da su dečki dan ranije odigrali tešku utakmicu u Ivaniću, a onda su odmah krenuli na put u Koper. Umor je sigurno jedan od faktora, a također i činjenica da je svatko od njih najviše želio izbjeći neku ozljedu samo par dana prije Eura. Momci su prošli cijele pripreme, namučili se i pošteno se oznojili,  da bi sad, samo nekoliko dana uoči početka zbog neke bezvezne ozljede sve bacili u vjetar. Također, vidim da ni Duvnjak nije igrao. Neka nam ovaj poraz bude pouka da ne smijemo sve baciti na leđa Duleta, pa što on napravi, dobro napravi. Kažem, ovaj poraz nije ugodan, ali nemojmo paničariti bez razloga.''
 
Što očekujete od ove pomlađene Babićeve Hrvatske?
 
''Ne znam, zaista nisam pametan, a nisam ni vidovit. Najvažnije je da momci budu sigurni u sebe i da imaju svoj cilj te ideju kako doći do njega. Istina, momčad je pomlađena, no većina tih klinaca već je bila u Kataru i mislim da će im to iskustvo puno pomoći. Dobro je da ova momčad neće imati problem pritiska medalje i prevelikog tereta očekivanja, kojeg smo mi imali. Međutim, to sigurno ne znači da oni mogu u Poljsku otići na izlet. Kakva god ova reprezentacija bila, ona se zove Hrvatska i cilj u svakoj utakmici i protiv svakog protivnika je pobjeda. Čak i ako je protivnik bolji, momci moraju dres natopiti znojem i ''ginuti'' za svaku loptu te moraju biti svjesni da igraju za Hrvatsku. To je čast, ali i obaveza.''
 
I posljednji Portugalac je otišao. Kako će biti nakon 13 godina prvo veliko natjecanje gledati preko TV-a?
 
''Čudno. Baš čudno. I sami ste rekli koliko je godina prošlo. Još od Portugala 2003. svake godine prolazio sam istu stvar – pripreme, znoj, pritisak. Sigurno je da će mi nedostajati taj adrenalin, no u svakom zlu ima i nešto dobro. Napokon ću imati vremena za neke stvari za koje prije nisam. Pri tome mislim na obitelj. Djeci je najvažnije da je tata tu, tada su oni najsretniji, a kad su oni najsretniji to je to. Nema ništa važnije od toga.''
 

Je li ovaj oproštaj Igora Vorija od reprezentativnog dresa konačan ili vas možda možemo očekivat već u Riju?
 
''Nikad se nisam ni želio oprostiti niti je to bila moja odluka. Naravno da izbornik može računat na mene budem li mu trebao u budućnosti. Međutim, treba biti realan. Ako sad nisam potreban, a krenulo se u neki proces pomlađivanja, kakve su šanse da ću biti neophodan za šest mjeseci. Naravno, dogodi li se tako nešto, moj stav se zna- uvijek za Hrvatsku. No, ostavimo mi to po strani. Najvažnije je da svi skupa budemo podrška momcima u Poljskoj. Svaka će im pomoć dobro doći, a u meni će imati najvećeg navijača.''
 
Neuspjeh u Kataru.
 
''Da nismo u četvrtfinalu izgubili dobivenu utakmicu od Poljske, sad o ovome ne bi ni pričali. Jednostavno, neke se stvari nisu poklopile i rezultat je bio takav kakav je bio. Čemu se vraćati unatrag?''
 
Godinama se provlači priča da se Savez nije na adekvatan način zahvalio svojim legendama i da su neki od njih na stražnja vrata otišli iz reprezentacije. Dominiković, Špoljarić, Džomba, Kaleb, Metličić, čak i Balić. A posebna je priča oko Renata Sulića. Sad i vi.
 
''Poznata je stvar da lijepa vijest nije prava vijest. Takva vijest ne prodaje novine i ne diže tiražu. Hrvati žive od senzacija i stvaranja afera. Ne znam za druge, no u mom slučaju nije bilo nikakvih skandala ni repova. Najnormalnije sam razgovarao s izbornikom i on mi je objasnio svoju viziju u koju se ja očito nisam uklopio. Naravno da sam se osjetio razočaran, no budimo realni, to je sasvim normalno. I kad nisi najbolji podsvjesno si to ne želiš priznati, ne želiš vjerovati u to, a činjenica je da biološki sat otkucava i nitko od nas tijekom godina ne postaje ni mlađi ni bolji. Tako su se sigurno osjećali i igrači koje smo mi naslijedili. Zakon prirode čini svoje, a na nama je da ga prihvatimo i pomirimo se da mlađi dolaze. U svakom slučaju, ova reprezentacija ima svu moju podršku i ako treba pomoći ću im na bilo koji način bude li za to potrebe.''
 
Balić i Metličić su na klupi. Vidite li sebe u stožeru reprezentacije nakon što okončate karijeru?
 
''Polako. Imam ja još toga dovoljno ponuditi na parketu. Iskreno, nisam o tome baš razmišljao, ali sigurno je da bi mi bila čast kad bi me Savez pozvao da pomognem. Naravno da bih prihvatio poziv. Ipak, pričekajmo mi da ja završim karijeru, pa ćemo lako o planovima za dalje.''
 
Bili ste dio momčadi koja je osvojila sve osim europskog zlata. Kad biste mogli, koji biste detalj iz prebogate karijere izdvojili kao najdraži, a koji kao najteži?
 
''Atena i Olimpijsko zlato je bez sumnje vrhunac karijere. Postati olimpijski prvak san je svakog sportaša, a ja sam imao čast da budem dio te momčadi. Najteži je svakako poraz u finalu SP u Zagrebu 2009. Kao i svaka utakmica s Francuzima i ta je bila na nož, teška i tvrda do samog kraja, no eto, na kraju su oni uzeli zlato. Žao mi je jer smo imali priliku postati prvaci svijeta pred 20 tisuća naših navijača, usred Zagreba. No, što je tu je, sad kad malo zavrtim film, vidim da je i srebrna medalja fantastičan doseg.''

 
Ivano Balić više je puta znao reći da je vaša generacija unatoč svjetskom i olimpijskom zlatu mogla i morala puno više osvojiti. Slažete li se?
 
''Teško je to reći. Naravno da smo mogli ako smo toliko puta igrali finala i polufinala. No, opet, možemo priču okrenuti na drugi način. Nikad se nije dogodilo da jedna reprezentacija konstantno godinama igra polufinala ili finala velikih natjecanja. Bilo je tu super reprezentacija, no nekad bi bljesnuli, pa bi nestali. Čak su se i tim Francuzima znali događati padovi. Nama nisu i na to sam ponosan.''
 
Da, Francuzi. Hrvatska i Francuska, dvije najbolje reprezentacije u posljednjih 15 godina odigrali su pregršt sad već mitskih mečeva, no uglavnom su oni slavili. Sjetimo se samo SP u Njemačkoj 2007. ili Igara u Londonu 2012. U Londonu ste gazili sve pred sobom do polufinala. Igrali ste najljepši mogući rukomet, a onda Francuska. 
 
''Kad ste sad spomenuli ta dva turnira zaista mi bude krivo. Pogotovo London. Cijeli turnir dominiraš, igraš perfektno, a onda ti samo jedna jedina utakmica oduzme zlato. Međutim, sjetite se kako smo odigrali utakmicu za broncu s Mađarskom. Nakon onakvog šokantnog poraza uspjeli smo se dići i tu se vidio naš karakter. U svakoj od tih utakmica s Francuskom ključ i prevaga bio je Omeyer. Uvijek sam govorio da Thierry nije čovjek, on je stroj. U Londonu na poluvremenu gubimo jedan razlike, a frajer ima 15 obrana. Tu si nemoćan. Lani u Kataru u polufinalu i finalu je imao preko 20 obrana. Nevjerojatan je. Toliko je toga u životu osvojio, a svaki dan uči i radi na sebi. Omeyer je sportsko čudo i rođeni je pobjednik. Svaka naša  utakmica bila je ružna za oko, s jakim obranama i vaterpolo rezultatima, a tada jedan takav golman radi prevagu. Naravno, nikao ne smijem zaboraviti i Nikolu. Jedan takav borac, fajter, a opet kreativac, rijetko se rađa. Stvarno su sjajna momčad.''
 

 

Već ste neko vrijeme u PSG-u. Kako je živjeti i raditi u domovini apsolutnih prvaka. U čemu je razlika između njihovog i našeg rukometa? Kako je moguće da su toliko napredovali i da godinama već nemaju pravu konkurenciju?
 
''Već sam spomenuo Karabatića i Omeyera. Uz to, imali su sreće i znanja da su napravili sjajnu selekciju igrača na vrijeme i na svakog igrača koji je otpadao dolazio je novi, još bolji. Rukomet je u Francuskoj izrazito popularan sport. Savez je to prepoznao, država je to prepoznala i užasno puno ulažu. Teško je uopće uspoređivati Hrvatsku i Francusku po tom pitanju.  Baza im je strašna. Nas je četiri milijuna, njih je 50. Kod nas je par desetaka tisuća registriranih rukometaša, kod njih je pet milijuna. A mi bi onda željeli biti preplaćeni na zlata. Nažalost, tako to ne ide. Fantastičan rad i vizija Francuskog rukometnog saveza doveli su do toga da se prvi put u povijesti dogodilo da je jedna država u svim selekcijama najbolja na svijetu. Zato mislim da bismo mi u Hrvatskoj sve ove silne medalje trebali puno više cijeniti. ''
 
Jedan od najvećih talenata hrvatskog rukometa, Luka Stepančić, sljedeće sezone dolazi u  PSG. Što ga tamo čeka?
 
''Luka sad treba najmanje razmišljati o Parizu i o tome što će ga tamo dočekati. Njegovo je da se što prije oporavi, a sve ostalo ću mu reći nasamo kad za to dođe vrijeme. Naravno, bude li uopće trebao savjet.''
 
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije